Kozarac.ba

“Hamza gastarbajter” (79-81)

Prvi radni dan u hefti, najteži je za radnika. Na licima se oslikava, priča sa vikenda.

Ulazeći kod poslovođe Hamza se sjeti jučerašnje Ahmine šale. Kao obično uz pozdrav, uze nalog za današnji dan. Izlazeći iz kancelarije shvati da se Ahmo sa njim šalio. Zatvarajući vrata, začu iza svojih leđa:

– Gospodine Hamza, ako imate vremena, mogli bi smo kasnije na kahvu, naravno na bosansku.

Hamza se vrati i ugleda nasmijano lice sa ispruženom rukom:

– Ja sam Hasan, vaš novi poslovođa.

– Ja… ja sam Hamza.

– Drago mi je, vidimo se na «haberuši».

Tog momenta, kroz glavu mu protutnja razgovor kojeg je sinoć vodio sa rođom. Tokom rada, osjećao je stid što nije vjerovao Ahmi kad mu je pričao da je novi poslovođa iz Bosne. Osjećajući toplotu u srcu, a u duši mir, saburli je čekao, da sazna nešto više o novom poslovođi. Želio je svima, onima, koji su ga gledali, kao stranca da kaže:

– Hasan je moj zemljak, iz Bosne.

Kad je fabrička svirena označila kraj smjene, žurno krenu na sastanak sa poslovođom.

Nakon što sjedoše u restoran, poručiše piće. Hamza ispi prvi gutljaj, pa poče priču o sebi.

Poslovođa ga je pažljivo slušao, a kad je Hamza završio, on se otvori:

– Kao što si čuo, ja sam Hasan, sa obala rijeke Sane. Kad kažem sa obala rijeke Sane, želim s time reći da sam živio i radio u svim gradovima, kroz koje teče rijeka Sana. Zato ne mogu izdvojiti nijedan grad, jer svi su mi dragi. U Njemačku, nisam došao radi ekonomskih razloga, dobro sam zarađivao i na obalama rijeke, moga djetinjstva. Kao stručnjak za mašine, obišao sam sve pilane i fabrike celuloze i papira. U svemu tome sam se osjećao skučeno. Imao sam osjećaj da sam mašina, sa kojom upravljaju drugi. Na nekom partijskom sastanku odluče i ja budem premješten na drugo radno mjesto u drugi grad. Kažu, po partijskoj dužnosti, treba spasiti preduzeće od propasti. Odem i odradim partijski zadatak. Kada Organizacija udruženog rada, stane na zdrave noge, mene ponovo, po partijskom zadatku, pošalju da vadim drugu OUR iz krize. Nisam mogao misliti slobodno, niti se deklarisati kao mu’min, a nisam želio zanijekati Boga dželle šanuhu, i postati ateista, jedan od onih koji ne vjeruje ni u šta, već u crvenu knjižicu. Tad sam bio mlad, željan dokazivanja i učenja. Osjećao sam tjeskobu u društvu koje nije cijenilo pojedinca. Jedinka, nije mogla napraviti ništa. Da bi zadovoljio svoju znatiželju, odlučih da se otisnem u svijet.

U ono vrijeme, teško je bilo otići vani. Tek ponekad bi se raspisivao konkurs u našim „biroima rada“. Iako nisam imao neke veze, prijavio sam na konkurs i prošao sve te testove i ljekarske komisije. Želio sam da napredujem u struci i da ne zahrđam na mašini koja je kružila u istom ritmu, iskivajući proletersku plaću. Jednog septembarskog, kišovitog jutra, napuštam svoju rodnu grudu i prijedorsku čaršiju, obale rijeke Sane …svoju Čelu. Preko Une odlazim u pečalbu. Stigao sam u njemački grad Hagen. Kad sam vidio gdje sam došao, duša me je zaboljela. Istog trena poželio sam da se vratim. Imao sam hotelski smještaj ali sam zažalio što sam došao. Počeo sam raditi u Fabrici alatnih strojeva u Hagenu. Moj san o zanatu posta stvarnost, ali moja duša posta zatočenik samoće. Bio sam jedini gastarbajter. Nisam imao s kim da razgovaram na svom maternjem jeziku. Nekoliko puta, kad bi dolazio na odmor, mislio sam napraviti molbu direktoru bivše firme da me ponovo primi. Nisam mogao zbog stida, da ne kažu kako Hasan ne može bez njih. To ne bih mogao da podnesem. Iako sam patio, u pečalbi sam ostao, zbog stida, koji mi ne dade da se vratim. Danju sam radio a noću jezik učio. Želja za povratkom polahko se gasila. Uz rad sam se dokazivao.

Nakon nekoliko godina, doznadoh da sam prodan. Ta spoznaja me je zaboljela, osjećao sam se kao rob kojeg kupuju i prodaju. Moj kvalitet su primijetili i poslodavci iz Siemensa za koje sam radio. Molili su me da pređem kod njih. Dao sam otkaz firmi, koja me je u najam dala. Na moj pismeni zahtjev nisu me otpustili. Svakog mjeseca sam pisao molbu. Nakon dugih pet mjeseci čekanja pismeno sam dobio otkaz. Sa tim papirom sam stigao u Siemens. Od tad počinje moj novi život.

Dok je Hasan pričao, skoro neprimjetno, za njihov sto sjede i Ahmo.

Hasan popi svoje piće i nastavi:

– Dolaskom u Siemens više se nisam osjećao kao bijelo roblje. Dobio sam veću plaću i bolje radno mjesto na kojem sam mogao napredovati. Moj trud se isplatio, dostigao sam ovu deredžu i dobro radno mjesto.

Jedan drugom, bili su mehlem za nostalgiju. Nakon povratka u radničku sobu Hamza i Ahmo dugo su razgo-varali o ovome susretu. Radno mjesto postalo im je toplije za jednu srodnu dušu.

– Lakše je kad imaš nekoga svog, da ti se nađe pri ruci, da ti pomogne, kad zatreba – govorili su jedan drugom.

***
Jednog dana, vraćajući se s posla, Hamza pronađe nekakav papir u svojoj sobi. Tek što ga pročita, uplašeno ga zgužva i baci u smeće. Pospremajući sobu razmišljao je o onom što je pročitao. Nakon što mu izbi cimer, on ga na vratima dočeka:

– Jesi li ti vidio onaj papir!?

– Kakav papir!? Misliš na letak?

– Da, na letak! I šta kažeš, na to?

– Ništa… pozivaju na demonstracije.

– Otkud u našoj sobi?

– Našao sam ga na svome radnom ormaru.

– I ti ga donio, kao da su obične novine?

– Donio da ga vidiš.

– Šta ga imam gledati!

– Toliko si se uplašio pa nisi vidio svoje pismo.

– Gdje je!?

– Evo ti ga ispod jastuka.

Priđe Hamza krevetu, podiže jastuk i pronađe koverat, otkrivajući svoju radost.

– Hvala ti jarane! zaslužio si muštuluk, vodim te na ručak.

– Veliš… da plaćaš ručak?!

– Da… plaćam, idemo u neki restoran. Moramo se raspitati. Čuo sam za neke  restorane u kojima se okupljaju Bosanci.

– I ja sam čuo… ali ja bih predložio nešto drugo, ako bi pristao.

– Pristajem, na svaki tvoj prijedlog… samo reci.

– Mogli bi otići… u Istočni Berlin.

– Vidi ti njega… čega se on sjetio. Dobra ti je ideja.

– Neki naši su bili… za malo para, može se lijepo provesti. Raspitat ću gdje se nalazi granični prijelaz.

– Kad mi spomeneš granični prijelaz, želudac mi se prevrne od neke muke. Haj, bolan …pusti to… ovdje ćemo negdje ručati, tvoj muštuluk neće pobjeći.

Uz pomoć karte grada, s lakhoćom dođoše na gra-nični prijelaz Friedrichstrasse.

Nakon detaljnog pretresa ušli su u Ost Berlin – Deutsche Demokratische Republik.

– Nisam vjerovao, da su ovakve kontrole – u čudu će Ahmo.

– Budi pametan, ovo je najtvrđa granica u Evropi. Razdvaja dva različita politička sistema. Ovdje je najveći front hladnoga rata.

Osjetili su veliku razliku. Po ulicama mnogo manje vozila. Uz vojna, uglavnom trabanti, tu su vartburg i moskvić.

– Evo… održao sam obećanje, tvoj muštuluk je na dohvat ruke.

– Otići ćemo u jedan od hotela.

– Ovaj Istočni Berlin je tajanstven a ovaj kanal uz zid kriv je k'o naša rijeka Drina. Simbolika granica, između istoka i zapada. Eh… Drina, naša… Drina hem vijugava, hem krvavom historijom vjenčana.

– Jes’, Ahmo, pomalo me i strah, ali me znatiželja zagolicala.

Centar „Istoka“ je Alexander Platz, sa nekoliko hotela, među kojima hotel Sofija i hotel Moskva. Dva jarana odlučiše se za hotel Moskvu. U velikoj sali, odabraše sto na kojem je stajala vaza sa crvenim karanfilom. Kono-bar im donese jelovnik sa dvojezičnim pismom, njemačkim – ruskim.

– Vidiš, da dobro dođe i ruski, – uz osmijeh će Hamza.

– U pravu si, nismo ga badava učili, – potvrdi Ahmo i doda, – gledam u ovu salu… zamišljam da sam u našem Omladinskom domu.

– E, jes vala, u pravu si. Sjećam se, kad smo u primljeni u pionire. Vidiš… sve slike su tu, samo… nedostaje Titova i trobojka sa petokrakom.

– Evo jelovnika, – listajući Ahmo odabra – ja ću… da probam pljeskavicu sa sirom.

– Dobro, a ja ću… šniclu.

Pristizali su i drugi gosti, među kojima je bilo i  vojnika, koji služe vojni rok na berlinskom zidu.

– Znaš, Hamza… onaj dan kad sam priman u pionire, dobio sam batine, od učiteljice Bebe.

  – Kako, bolan!?

   – Nakon zakletve, recitovali smo pjesmice; o Titu, Partiji i JNA. Drugovi su bili zadovoljni nastupom nas, pionira. Da bi učiteljica Beba pokazala drugu Špancu šta nas je naučila, pitala nas je o poznatim drugovima iz Narodno-oslobodilačke borbe. Pioniri su odgovarali na zadovoljstvo učiteljice, koja je na kraju upitala:

„Zašto je petokraka na vašim kapama crvena?“

Nas to zbuni. S obzirom da se nitko nije javio, učiteljica ponovi pitanje meni:

– Reci nam ti, Ahmo, zašto je petokraka na tvojoj kapici crvena?

– Razmišljao sam, šta da kažem. Svi u sali nestrpljivo su očekivali odgovor. Prije nekoliko trenutaka dao sam zakletvu u kojoj sam rekao da ću biti iskren. Stisnuo sam desnu šaku na sljepoočnici i odvažno sam odgovorio:

– Petokraka na mojoj kapi, crvena je zato što je napravljena od fesa moga djeda!

Tog trenutka, salom se prolomio smijeh, a neki su me zbunjeno gledali. Učiteljica Beba mrko me pogledala, a zatim mi šamarčinu odveza. Bijela partizanka, pade kraj njenih nogu. Tad me ščepala za uho govoreći:

– Magarče, uzmi to i pođi sa mnom!

Uvela me u prostoriju za metle. Kad sam ušao, osjetio sam snažne udarce metle po svojim leđima i učiteljičinu dreku:

– Petokraka je crvena, od krvi, partizana, koji su dali život za ovu zemlju, magarče!

Uz udarce, ponavljala je učiteljica:

– Magarče, što me brukaš, sad mi Španac neće dati obećano mjesto u Titogradu.

– Kad je svoj bijes iskalila na mojim leđima, zalupila je vrata i otišla da se izvine drugu Špancu za ispad pionira. Dugo sam ostao uplakan u mraku, slušajući graju djece koja su odlazila veselo kućama. Sjedeći masirao sam tragove metline drške. U neko doba, čistačica Joka me pronađe, kad je došla da počisti salu. Kad me je vidjela, kako virim iza metli, trgla se prestrašena:

– Derane, al’ me prepade! Ko te ođe zatvori i moje metle polomi?

– Njenu zbunjenost sam iskoristio, ispod njenih ruku šmugnuh, u trku izletim iz Omladinskog doma. Kući sam došao kasno i ništa nisam govorio roditeljima jer bi me i oni kaznili. Naša drugarica, učiteljica Beba, bila je uvijek u pravu. Ona je bila autoritet u mahali i nitko mi ne bi vjerovao da sam rekao istinu. Djed je još dugo tražio svoj fes u vrijeme namaza, a naročito petkom kad bi pošao na džumaj, govoreći:

– Eh, svašta, kako mi nedostaje fes, kao da sam bez glave. Da mi je znati gdje se zagubi?

– Svi ukućani su znali pravu istinu, ali su ćutali. Moj babo Ale, davao mu je beretku, govoreći da je ona sada u modi i da nije vrijeme za fesove. Djed nije mogao vjerovati, da se draga hedija od prijatelja iz susjednog džemata, koju mu je donio iz Beča, kad je išao sinu, studentu u posjetu, može u kući da se zagubi. Dok je Ahmo hodio pionirskim stazama, za sto im priđe neka prilika.

– Zdravo zemljaci! – pozdravi ih poznanik iz fabrike i «hajma» – maloprije, kad sam htio da platim, primijetih da sam pokraden.

Pokazivajući  prazne džepove kariranog kaputa, te išaretom pokaza, za sto, za kojim su sjedile dvije plavuše.

– Kad bi mi posudili, vratio bih vam do plate. Ako želite mogu vas upoznati sa drugaricama. Uz piće možete se fino provesti. Znam da ste odavno od kuće, i da niste odavno ništa radili.

– Hvala prijatelju, mi smo oženjeni – pružajući mu nešto sitniša, smušeno mu odgovori Hamza.

– Pozdravi svoje prijateljice, ako nam nešto zatreba, javit ćemo – dobaci Ahmo.

«Grebator» se vrati za svoj sto, pokazujući novac plavušama. U restoran uđoše četverica ruskih oficira. Pogledom pređoše preko stolova i konobaru nešto narediše. Ovaj priđe jednom stolu, za kojim su sjedila dva gosta i nešto im reče. Oni brzo ustadoše i napustiše salu. Za njihov napušteni sto sjedoše četverica ruskih oficira.

Vrijeme je izmicalo i stiže akšam. Turisti sa zapada morali su se vratiti. Znajući da će biti gužva na granici Ahmo i Hamza na vrijeme su krenuli. Ponovo doživljavaju isti stres pri prelasku granice.

– Ništa ne smijete prenijeti i ako ste nešto kupili, to će vam oduzeti – čuo se šapat.

– Nama jugovićima gledaju kroz prste – doda drugi i nastavi – mi smo komunisti kao i oni. Naše pasoše ne zagledaju, kao; talijanske,njemačke, francuske, engleske…

– Treba biti miran – hrabrio se Hamza – nemam ništa što bi im dalo povoda da me detaljno pretresu.

Prelazeći granicu, vidjeli su proceduru, na koji način se kontrolišu turisti. Vidjeli su i prostoriju u kojoj se obavlja detaljni pregled. Nekoliko policajaca sa automatima, trenirali su mrtvu stražu, posmatrajući kućicu u kojoj su se kontrolisali pasoši. Nakon kontrole vratiše im dokumenta i dva prijatelja priđoše zapadnom kontrolnom punktu. Ispred njih ide čovjek bosonog.

– Vidi ovoga, ili je lud ili mu noge smrde!

Kad su ga sustigli, upitaše zašto ide bos.

– Kupio cipele, dobre, a jeftine. Svoje stare, sam skinuo i bacio u smeće. Kad sam se na granici pojavio u novim cipelama, naredili su mi da ih skinem. Zamisli, kažu ne mogu sa njima preći granicu. Pokušao sam da platim kaznu i da ne ostanem bos. Bili su neumoljivi, tako da sam ostao bez cipela. Dobio sam zabranu za ulazak u Istočni Berlin i kaznu od sto pedeset «zapadnjaka». Sreća, što stanujem u drugoj ulici, do graničnog prijelaza.

Nakon kratkog pješačenja, dva ahbaba dođoše do željezničke stanice Friedrichstrasse.

Sjedeći u S-banu broj sedam, Ahmo uzdahnu:

– Sad sam se uvjerio u priče o toj granici između Istoka i Zapada. Visoki zid, minsko polje, kanal, bodljikava žica, bunkeri, mrtva straža, koja puca bez opomene i to u gradu sa nekoliko miliona stanovnika.

Slušajući ga Hamza je slagao utiske, sjećajući se koga je sve vidio od poznatih.

– Sve mi se čini, da sam vidio Boru i njegove kolege u taksiju, kad smo prelazili semafor kraj tornja na Alexander Platzu.

– Može biti, imam osjećaj da je cijeli «hajm» danas bio u turizmu.

Nakon polusatne vožnje, stigli su u svoje prostorije. Umorni i siti, brzo su utonuli u san.

Jedno jutro probudi ih kucanje na vratima. Ahmo ustade i na vratima ugleda uplakanog komšiju.

– Brate, zemljače, pomozi mi, ćale mi je preminuo! Moram otići na sa’ranu, a nemam para za kartu.

Polubudan Ahmo ga sasluša i ljutito odgovori:

– Kako bolan, živ bio, plaća je bila u prošli petak?! Nisi mi vratio ni dug iz „Moskve“.

– Nisam imao sreće na karti. Da mi je samo stići ćaleta sa’raniti i obraz sačuvati. Vratiću na plati.

– Sačekaj da pitam kolegu – prekinu ga Ahmo.

Nakon nekoliko trenutaka se vrati.
– Evo, toliko imamo, da vratiš, i mi ćemo uskoro kući – pružajući novac ozbiljno će Ahmo.
– Hvala vam! Moram požuriti, da stignem na autobusku stanicu «Kaiserdamm».
 Dok je odlazio Ahmo za njim baci pogled i u njemu vidi insana koji robuje alkoholu, kocki i nemoralnom životu. Postao je ljuštura, koja hoda i naokolo zaudara.

***
– Nakon dobivene plate može se vidjeti nijet svih onih koji su na privremenom radu.
Njegovu misao, prekinu poslovođa Hasan.

– Kako ste gospodine Hamza, ima li problema?

– Ne smije biti problema uz takvog poslovođu. Ova serijska proizvodnja, uspava insana. Već mjesec dana radim jedan te isti komad a spremam i vozački ispit. Imam namjeru da kupim i auto.

– Tako i treba, lakše je kad si motorizovan, – radosno mu dobaci poslovođa uz iskustvo – ja to znam, vozim već desetak godina. Imam auto sa tablicama moga šehera, moga grada Prijedora, kojeg koristim za godišnji. Ovdje vozim firmino auto. Evo, danas dobih pismo. Nude mi mjesto šefa radilišta u Francuskoj.

– Odluči kako je za tebe najbolje, mada bih volio da mi i dalje budeš poslovođa.

– Biće kako mora biti, – uzdahnu Hasan pa se pohvali – počeo sam gradnju kuće.

– Gdje?

– A gdje bi drugo nego u Prijedoru, na svojoj djedovini u Čeli.

– Moja je pokrivena, sad se rade zanatski radovi – ponosno će Hamza – ako Bog dželle šanuhu, dadne uselit ću za Bajram.

– Jah… – Hasan će nostalgično, – kod nas svaka generacija, iznova gradi, nakon što vjetrovi rata i zemljotres poruše.

(nastavice se…)

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.