svabo.jpg)
Čisteći kao i prošlog dana Hamza je zurio u mašine, upijajući pokrete majstora. Tuđe poglede nije više osjećao. Dan je prolazio, brže od prethodnog dana. Zanijetio je da posti. Na kraju radnog vremena, izlazeći kroz kapiju, Ahmo ga upita:
– Kako ti je prošao dan, nije te bilo na pauzi?
– Danas postim.
– To ti je pametno, nisam ni ja ništa jeo. Šteta što nisam zanijetio i koji sevap zaradio.
Ulazeći u «hajm» primijetiše da se u jednoj pro-storiji okupljaju radnici. Znatiželjno se priključiše toj grupi. Neko iz grupe im objasni da su došli rukovodioci iz firme da im se predstave. Nakon kratkog čekanja obrati im se predstavnik Siemensa.
– Kao što ste vidjeli, i danas ste radili u fabrici u kojoj se proizvode veš mašine i motori. Na strojevima, koje ste vidjeli, jednog dana i vi ćete raditi. Mi ćemo za vas kurs organizirati da bi se osposobili. Tražimo da budete redovni i vrijedni na poslu. Svako loše ponašanje ili izostanak može vas koštati otkaza. Vaše je da radite. Za ostalo ne brinite. Svi ćete imati iste plate dok ne pokažete što znate. Radno vrijeme je osam sati. Startna satnica je tri marke. Od plate će vam se odbijati za stan, koji košta pedeset njemačkih maraka. Znamo da uslovi stanovanja nisu dobri, ali mi imamo tu ponudu. Ko ne želi da pristane na ove uslove neka se izjasni da bi mogli obezbijediti mogućnosti napu-štanja West Berlina. Mi imamo takvu naredbu od njemačke vlade koja vam je dala ulazne vize. Sada će te dobiti nešto para.
Nakon svega što su čuli, ču se žamor ogorčenja.
– Ovi uslovi su slabi. Plaća je manja nego na građevini. Oni su nas prevarili, dobili smo vize samo za ovu fabriku. Blagajnik, koji je počeo isplaćivati akontaciju, donekle smiri radnike. Neki su prvi put vidjeli marke u svojim rukama i nisu krili zadovoljstvo što su uspjeli doći do valute koja je postala vrlo tražena na Balkanu. Za kratko vrijeme prostorija je ostala prazna. Put je vodio radnike prema trgovinama, poštama i birtijama. Ahmo i Hamza su otišli po fasungu i veoma brzo punih ruku izišli iz trgovine. Kupljenu hranu poredali u ormar i kredenac. Bilo je i vrijeme da se iftari. Nastupio je akšam. Hamza prouči dovu, popi gutljaj vode i nastavi sa iftarom, dok mu je Ahmo iznosio svoje utiske:
– Čuo si kolika će nam biti plaća. Tri marke nam je satnica i puta izrađeni sati, to je naša zarada. Kad se sve sabere, pomnoži, a oduzme kirija, plaća nam je četristo pedeset njemačkih maraka.
– U pravu si, Ahmo.
– A kolika je kursna lista, omjer između naših i ovih švapskih?
– Ja sam čuo da je jedan naprema tri.
– To znači, jedna marka, vrijedi tri naša dinara, i kad se sve to skonta, ispada hiljadu trista pedeset dinara – zaključi Hamza nakon matematičke provjere na kesi od šećera.
– Šta ćeš, takva nam je nafaka, – između zalogaja dobaci Ahmo pa nastavi,- sutra je subota. Bilo bi dobro da malo iziđemo i upoznamo dio grada.
– To ti je dobra ideja. Da vidim taj Zapadni Berlin. Ne mogu da shvatim, da grad može biti podijeljen i da sve funkcionira, ni to da grad može biti država. Volio bih vidjeti taj Berlinski zid, koji dijeli, kapitalizam i komunizam o kojem skoro sve znam, kao svaki prosječni građanin zemlje u kojoj vlada komunistička partija. O kapitalističkom sistemu, znam iz knjiga, koje sam imao priliku pročitati tokom školovanja. Sad sam u toj situaciji da ovaj partijski sistem učim direktno u praksi i da po njemu živim.
– U pravu si, Hamza. Koliko smo samo učili o komunizmu, a tu dobrotu komunizma, nikad osjetio nisam. Mada je u teoriji lijepo i čarobno kao u bajci. A znamo da bajka u stvarnosti ne postoji. Jesi li vidio, njihovu zastavu? Stvarno, nisam znao, da pojedine države imaju zastavu sa simbolom neke životinje. Berlin ima zastavu na kojoj je medvjed u stojećem položaju. Vidiš li simbol, naše federacije, koji je to kontrast? Trebat će nam puno vakta, da sve to razumijemo i da shvatimo.
Dok su pričali, neprimjetno su počistili tanjire. Nakon obavljene večernje higijene dugo su ležeći u krevetima, razgovarajući o životu u pečalbi.
Iako je veker najavio buđenje, dva ahbaba nisu ustala. U neko doba, glad ih probudi.
– Ko će kahvu pristaviti? Hajde, Ahmo, stavi jednu «kremeljušu», a ja ću sofru servirati, pa ćemo potražiti Muju, da izađemo u grad. Ahmo, ustaj, vakat je! – pozva ga još jednom Hamza, podižući sa njega jorgan.
Potom dohvati peškir iz ormara, otvori vrata koja zaškripaše i izgubi se u hodniku, pjevušeći: «Prođoh Bosnom, kroz gradove i ne nađoh srcu mira…»
Stade pod tuš, otvori česmu pa uzviknu:
– Hvala Bogu dželle šanuhu, kad uhvatih toplu, – uživajući ispod tuša, završi započetu sevdalinku.
Nakon jutarnjeg kupanja, vrati se u sobu u kojoj ne zateče Ahmu. Pronađe ga u kuhinji sa džezvom.
– Daj to meni, a ti pohiti pod tuš dok ima tople!
Ahmo se obradova i ode trkom da se tušira.
Odmorni i osvježeni uz fruštik popiše kahvu. Nakon kahvendisanja krenuše u šetnju.
Napolju ih dočeka pravi ljetni dan. Sunce se pro-bijalo kroz krošnju kestena. Stojeći u avliji, pokušali su da se sjete, na kojem spratu i u kojem bloku se nalazi Mujina soba. Tako razmišljajući čuše poznati glas prijatelja – dokle ću vas čekati, evo skoro će i podne.
Naslonjeni na kapiji hajm-hotela za gastarbajtere čekao je Mujo, njegov rođak Edhem i kolega Boro. Nakon dogovora krenuli su bojažljivo, kao da idu po velikoj šumi. Na prijedlog Mujinog rođaka svratiše u birtiju na jedno piće. Zadimljena prostorija sa nekoliko stolova bila je prepuna već pripitih prilika koje su se nazirale u dimnoj zavjesi. Pošto nisu mogli da dođu ni do šanka, odustade od pića i krenuše nepoznatim ulicama, trudeći se da zapamte put. Lijep dan za šetnju izmamio je šetače. Grupa prijatelja, bila je znatiželjna kao i svi turisti, koji su došli, da vide ovaj grad-državu, prepun historijskih građevina. Šetajući gradom došli su do parka, u kojem primijetiše slobodnu klupu na koju sjedoše. Sjedeći na parkovskoj klupi, u mislima su krenuli svojim kućama. Iz slatkog sanjarenja, trže ih rafalna pucnjava. Svi šetači se uplašiše i brzo zaklon potražiše. U tom se prolomi zvuk vojne sirene, koja odsvira uzbunu.
– Ovo je ruski automat, poznam ga po zvuku. I kod nas se nalazi u naoružanju – stručno je objašnjavao Boro.
– Da se mi vratimo, nije dobro biti vani, – neko predloži.
– Mogli bi otići u neku od naših kafana, – predloži Boro.
Njegov prijedlog prihvatiše ostali i već su sjedili u gradskom vozu, S-banu. Nakon kraće vožnje stigoše u klub „Bratstvo i jedinstvo“ u kojem se cuo žamor jugoslavenski jezika.
Grupa Slovenaca govore slovenski, dva Makedonca makedonski, a nekoliko Albanca albanski. Tek poneku riječ razumjeli su novo pristigli gosti. Svako je sebe našao, za stolom, za kojim je jezik razumio. Alkohol, u insanima, šejtane razigra, tad pijan progovori, i ono, šta trijezan misli. Vatra cigaretu u dim pretvori, tako i pijana glava misli u riječi pretvore, koje na usnama zažubore. Nepušači, oni što ne vole da osjete dim i kad se misao u pijanoj glavi u riječi pretvore na vrijeme razumni to primijete, pa napuštaju bratovanje, tako i dva ahbaba, u pravi čas taksi pozvaše i vratiše se u «hajm».
Svaki novi radni dan za Hamzu novo je iskušenje koje počinje sa metlom u ruci, kao i danas. Mlatarajući metlom u jednom momentu ču da neko pjevuši. Pomisli da mu se učinilo, odmahnu rukom i nastavi s poslom. Kad je ponovo čuo iste riječi, njemu drage pjesme «Bosnom behar probeharao». Pogleda prema mašini za kojom je stajao čovjek visokoga stasa, priđe bliže da oslušne. Uhvati sebe kako za njim ponavlja: «mene život razočarao, svuda behar na nju miriše a ja uzdišem…»
To iznenadi prvog pjevača, kako metlar pjeva njegovu pjesmu.
– Dobro pjevaš, komšija, dođi da ti pokažem kako radi ovaj stroj, nećeš valjda vječito mesti?
Ovo obradova Hamzu i on se osmjehnu, pozdravi majstora koji mu se predstavi.
– Ja sam Mustafa.
– Drago mi je! Ja sam Hamza.
– Evo, vidiš tokarski stroj. Ovdje se pali, a ovdje se stavlja tokarski nož… Sve ću ti objasniti da bi i ti jednoga dana mogao na njemu raditi. Prije nekoliko godina došao sam preko firme Bosnamontaža i evo, uspio sam savladati jezik. Sve komande su na njemačkom, a ja u školi učio ruski, a znam i slovenski. Njemački sam savladao tokom rada.
Hamza osjeti toplotu oko srca i pomisli da nije sam. Kad bi majstori imali volje nakon radnog vremena učili su raditi na mašinama. Zatreba li, mogli bi nekog zamijeniti na stroju.
(nastavice se…)
Add comment