Kozarac.ba

“Hamza gastarbajter” (64-66)

Ulazeći prvi put u fabriku, radnika baci u raz-mišljanje. Gledajući u veliku demirliju, Hamza se sjeti svoje «kapije plača». Prolazeći kroz nju, uzdahnu i pomisli:

– Eh… kada ću ja kroz svoju proći?

– Vidiš li ti, moj rođo, kakvo je ovo osiguranje, k’o da idemo na prijem za Prvi maj, na Dedinje, kod Tite, da mu se radnička klasa na vjernost zakune.

– Ne budali, može te neko čuti. Na „Goli“ možeš zaglaviti. Ti znaš da nam je on predsjednik, komandant oružanih snaga i više od toga, on je naš maršal, on nam je vođa.

– Šta tu ima čudno, ako sam rekao kako se poštuje najveći sin naših naroda, kojeg nikad uživo nisam vidio. O njemu znam ono što sam uspio da naučim iz knjiga koje sam morao pročitati i iz priča koje sam slušao.

– Muči sinko… nemoj o njemu ni fino, a kamoli ružno. Može to neko pogrešno protumačiti i eto ti hapsane i biće ti i praunuci žigosani kao petokolonaši. Šalu treba maknuti, ozbiljno razmišljati, – šaptao mu je kolega zabrinuto.

Uz kontrolu su ih prozivali, svakog prozvanog bi fotografirali, radi izrade dokumenta.
Praveći frizuru za fotografiranje, Ahmo se jadao.

– Ma… nije ovo za mene, kakva je ovdje disciplina, a kakva je tek u pogonu? Sad bi se vratio, došlo mi, kao onomad tebi …

– Osaburi, nije sve tako kako ti misliš. Hajde da probamo koji mjesec, da dobijemo bolju vizu. Pa onda, «uzmi Šemso šta ti drago».

U halama, buka mašina, na vratima brojevi po ko-jima se orijentišu radnici i ostali službenici. Obilazeći hale i gledajući u proizvodne pogone, svako je sebe našao ispred neke mašine.

– Hamza, šta si ti odabrao u ovoj buci, šta bi ti radio? – upita ga kolega pa dobaci, – ja bih svoju mistriju zadržao. Imam neku muku, od ulja i metala, koja me davi poput svilenog gajtana.

– Ti stvarno, ne možeš bez skele, maltera, niti bez cigle, viska i zidarskog čekića. Nisi jedini, kojem se sve ovo gadi. Evo, cijeli dan razmišljam, kao dijete koje je uradilo neki zijan, a ne smije da kaže, ni babi ni majci. Rado bi ga priznao, ali se boji ishoda i veličine kazne. Moram priznati i samom sebi reći, šta sam odabrao, na kojem radnom mjestu bih radio. Ima finih i lakših zanimanja. Znam ja, moj Ahmo, da nas ništa dobro neće zapasti. Nas čekaju najgori poslovi, teško mi je to priznati, zato neka oni odluče, šta ću raditi.

***
Posjetu fabrici, završili su kad i prva smjena. Fabrička sirena, otvorila je kapiju, kroz koju je krenula živa bujica. Dok su jedni izlaze, drugi ulaze. Kroz fabričku kapiju prolazi insanska sudbina. Pješaci, biciklisti, moto-ciklisti i vozači, hrle ka svojoj privatnosti. Tokom vremena, formirale su se grupice radnika sa Balkana, koje su imale dogovor gdje na piće, a gdje da se nešto pojede.

Novi radnici, pod dojmom viđenog i doživljenog, već su sjedili za stolovima, mada natpis iznad vrata nisu ni pročitali. Balkanski mentalitet, najbolje se oslikavao na kafanskom stolu. Dokazivanje, ko će prvi da časti, piće da plati.

– Kad bi kafanski stolovi, pisati znali, o tome bi roman napisali – Hamza će, sjedajući za jedan sto, na kojem je bilo čaša i flaša.

– Jedna čaša manje-više, problem je kad postaneš ovisnik – započe neko da priča o štetnosti alkohola.

– Nemam neke potrebe, sam nikad ne bih popio, a u društvu ne bih odbio. Ovo mi je prijalo, drugo bi mi naškodilo.

Dižući čašu javi se i Rade.

– Što se tiče kafanskih stolova, tu sam na svom terenu.

Ispijajući prvo piće, značajno nastavi Rade.

– Znam, prva čaša bode k’o trnje, druga šušti k’o slama, a treća ide sama. Evo, ja plaćam slamu, ona je prelomna i teško se za nju odlučuje.

Naručujući piće Rade se sjeća:

– U mojoj porodici, sa flašama se rađa, živi i umire. Kada se ide u goste, ako se ne ponese litra ne cijeniš kuma ni kuću u koju si došao.

Dva jarana, bez obzira koje će radno mjesto dobiti, odlučiše da počnu raditi u fabrici.

– Bilo bi dobro upoznati grad da bi se mogli lakše kretati – ozbiljno će Hamza.

Ulazeći u istu trgovinu trgovac ih dočeka izvje-štačenim osmijehom, spreman da im pomogne oko izbora. Zbog slabog znanja jezika više su pogledima tražili nego što su pitali.

Nakon kupovine s punim kesama: konzervi, raznih namaza, kruha i salata u teglama vratiše se u «hajm». Ručali su u svojim sobama. Nakon ručka zavlada mir. Oni koji nisu imali sna, sređivali su svoje stvari, neki su pisali pisma. Dok je Ahmo spavao, njegov cimer je pisao pismo koje je nekoliko puta prekidao. Od kolega, čuo da je nestašica cementa. Svojima je dao neke instrukcije oko nabavke građevinskog materijala, da ne gubi vrijeme kad dođe kući.

Nakon završenog pisma ispruži se na krevet, razmišljajući o minulom danu. Osjećao je zadovoljstvo, što je sebe ubijedio i ostao, da je dobro uradio što se nije kući vratio. Iz drugih soba i hodnika napeti nervi ispale i pokoju tešku riječ. Mnoštvo različitih mentaliteta na malom prostoru. Svi žele da nametnu svoj adet življenja.

Prvi utisak je najvažniji. Instinkt hajvanski, uzet iz krda, iz stada, iz jata, iz čopora. Razum i moral insanski, naučen, naslijeđen. Novo pridošli se ispituju, traže svoje mjesto u novoj sredini.

***
Prvi radni dan, uz kontrolu propusnica, novo-pridošli radnici dolaze do proizvodnih hala u kojima su bili prije nekoliko dana. Hamza je raspoređen u trećoj hali kod tokarskog stroja, trećeg od ulaznih vrata. Ahmo je odveden u drugu halu. Stojeći kraj stroja za kojim je radio tokar njegovih godina, pratio je Hamza njegove pokrete. Posjetio ga je na dane u vojsci kad je pomagao majstoru oko popravke brodskog motora. Prekinu ga nepoznata prilika, koja mu turi metlu u ruke i naredi da počisti oko strojeva. Hamza prihvati metlu, napravljenu od sličnog materijala kao što je ona u njegovoj kući. Pred očima mu iskrsnu hanuma Emina kako mete i govori:

– Skloni se, Hamza, ovo su ženski poslovi!

Od stida nije mogao podignuti glavu. Imao je osjećaj da mu se cijela hala iza leđa smije. Njegovu nelagodu prekinu zvuk koji ga podsjeti na ulazak broda u luku. Svi krenuše prema jednim vratima, a on ostade sam između strojeva sa metlom u ruci. Ne znavši šta će, odloži metlu u kolica i krenu za ostalim radnicima. Prolazeći kroz vrata primijeti nekoliko poznatih prilika i to ga ohrabri. Nije jedini kojem je prvi dan u fabrici.

– Kako si mi, rođo? – začu poznati glas.

– Kako ću biti, jadno, ponizno i usamljeno. Čitav dan ni sa kim riječi progovorio nisam. Ovo mi se ne sviđa.

– Rekoh ja tebi da za nas nije fabrika.

– Na šta smo spali, da metle šetamo?!

– Ne daj Bože da sazna moja Habiba – stidno će Ahmo.

– Evo nam i kolege.

– Jozo…- pozva ga Ahmo i upita, – kuda si tu metlu ponio, zašto je nisi ostavio gdje si radio?

Jozo ih pogleda, poput barjaka podignu metlu pa dobaci jaranima – čuvam da je neko ne drpi. Lakše je sa metlom nego sa lopatom. Neka sam se riješio lopate, i vas zidara i vaših naredbi – Jozo požuri sa tim malterom, Jozo gdje ti je ta cigla. Metla mi je sada glavna alatka.

Njegova šega, nasmija sve prisutne gastarbajtere. Nakon ručka nastaviše s poslom. U istom ritmu, dočekaše fabričku sirenu, koja je najavila kraj smjene. Radnici krenuše prema kapiji. Bez riječi su koračali, slažući u sebi mozaik prvog radnog dana. Slike im titraju pred očima. Da li ih razviti ili osvijetliti i otići na drugom mjestu svoju nafaku potražiti.

Neki iz grupe svratiše u kafanu. Ostali krenuše u trgovinu, da kupe nešto hrane. Umor je učinio svoje. Neki zaspaše i bez večere. U neko doba, Hamzu probudi mala nužda. Idući u zahod  vidje puno svijeta u sali za druženje, na televiziji   boks-me荠 Muhamed Ali  –  Georg Foreman. Vidio je zadnje runde i pobjedu Muhameda Alija. Vrati se u sobu i brzo utoni u san. U neko doba, probudi ga glad. On ustade i nadviri se na jaranov  krevet koji je bio prazan. Začudi se kad ga vidje za stolom.

– Ne spavaš,  šta to čitaš? 

– Evo, pokušavam da nešto naučim. Danas sam pročitao natpise na mašinama, tražim u rječniku šta to znači na našem jeziku.

– A ja ništa nisam ni vidio, kamoli zapamtio – tužno će Hamza, sjedajući na stolicu sa nijetom da utoli glad. Otkinu komad raženoga i namaza marmeladu od jabuka. Njegovo slatko mljackanje privuče kolegu pa se i on prihvati jela. Između zalogaja pričao je o boksu  i pobjedi Alija. Slušajući njegove utiske ljutio se  Ahmo  na samoga sebe što ga san prevari i ne vidjeh pobjedu svoga ljubimca. Usta iz ormara izvadi  novine «Tempo», tek da sakrije svoju tugu poče da čita:

– Muhamed Ali najbolji bokser svih vremena postao je i  pobornik mira, odbio je ići u nemoralni vijetnamski rat.

Svijet je ostao šokiran kad je jedan nepoznati bokser nokautirao legendarnog Sannyja Listona. Muhamed Ali imao je tada tek dvadeset i dvije  godine.

Tri puta je bio svjetski prvak, pobjedivši baš svakog poznatog teškaša  među kojima Joe Fraziera, Ken  Nortona i Cleveland Williamsa.

      Boksom se počeo baviti samo zbog osvete. Njemu,  koji je imao dvanaest godina  lokalni dripac ukrao mu je bicikl.

Slušajući ahbaba, Hamza je razmišljao o metli.

– Pusti sad boks, moram se riješiti metle, ona me psihički ubija.

– Imam ja neko znanje o mašinama, zato i poku-šavam da nešto naučim – ostavljajući novine ozbiljno će  Ahmo.

– Dok sam danas meo kraj jedne mašine, čuo sam glas radnika kako sam sa sobom priča, reklo bi se da pjevuši. Neke riječi, babo, nena, kuća, sam razumio, mislim da je taj iz Bosne. Ima našu čehru i u očima vidim da mu duša za nečim žudi.

– U pravu si, rođo, ima ovdje više gastarbajtera nego domaćih koji su samo majstori i poslovođe. Moramo sebi kupiti radnu odjeću i obuću. Vidio si da svi imaju istu uniformu, kao naši samoupravljači.

Nakon jela očistiše sofru i krenuše da se okupaju. Hladna voda pokvari im ćeif.

– Ne znate da je teško uhvatiti toplu!? – dobaci im neispavani glas u prolazu, gubeći se u zahodu.

Nakon hladnog tuša doznali su kako se u kupatilu ponaša.

– Sad mi je žao što se nisam iz Münchena vratio. Da imam para i da mi je pasoš u ruci, sad bih krenuo kući. Koja me baraba nagovori da dođem ovdje i da se prihvatim metle? Metlu sam mogao dobiti i u svome gradu, a možda i za istu plaću jer još ne znam kolika mi je satnica, da ne govorim o ostalim belajima.

– Znam, Ahmo, da ti je teško. I ja bih uradio isto.

– Ostao sam bez para, imam za sutrašnji ručak, a šta onda?

– Kako ću preživjeti do plate?

– Ma, šta pričaš, ja mislio pozajmiti od tebe.

Ova spoznaja ih uplaši, a izrazi lica otkri izgu-bljenost u tuđini. Uz često buđenje dočekaše vakat. Bez riječi se obukoše i krenuše na posao.

(nastavice se…)

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.