svabo.jpg)
Stanica, vozovi, putnici i njihova pratnja, ustajali miris kofera u kojima je haljinka, pokoja jabuka, suha pogača, boca sa vodom iz kamenih vrela, porodična fotografija i još ponešto za puta. Pisak lokomotive išaret rastanka, zagrljaji, rumenilo od poljupca. Nakon rastanka i obrisanih suza putnici požuriše prema vozu koji je tek stao.
Dovikivanje suputnika, da se pomogne oko prtljage, čulo se iz voza.
– Ahmo… Hamza… gdje ste jarani!?
Dva ahbaba poznaše Muju dok im maše. Oni se provukoše između putnika, kroz prozor dodaše kofere. Ulaskom u voz, prestaje bol rastanka. Treba misliti o sebi, rješavati probleme i obaveze koje zadaje put do radnog mjesta. Dok se zatvara jedna stranica životnog romana, pisanog na godišnjem odmoru u rodnom zavičaju, otvara se nova. Nju treba ispisati sa što manje žuljeva i znoja, s perom u kojem se troši; znanje, umijeće, vrlina, sabur, želja i volja…
– Kako ste proveli godišnji odmor? – upita Mujo, tek da razbije tugu novim putnicima.
– Odmor… prošao je brzo, kao da smo jučer skupa putovali. Što se tiče utisaka i provedenih dana kod kuće, bilo je i radosnih. Evo, naš se Ahmo oženio – radosno će Hamza.
– Je li to istina, junače? – poskoči Mujo da čestita mladoženji, – neka si živ i zdrav, da provedeš dug život u radosti i veselju sa svojom hanumom. Nek’ ti izrodi, zdravu i pametnu djecu!
Čestitkama se pridružili svi suputnici koji su čuli ovaj haber.
– Hvala vam na dobrim željama. Bujrum! Poslužite se. Ovo su moja majka i hanuma spremile.
– Želim i ja da vas počastim, udala mi se sestra, – vadeći zavežljaj javi se Hamza.
Putnici se obradovaše pozivu, pružajući ruke prema; janjetini, piletini, pogači, piti, hurmašicama i gurabijama. U slatkoj i sitoj atmosferi vrijeme je brzo prolazilo, pa se nitko nije ni obazirao kroz koje su stanice prolazili.
– El-hamdu lillahi, kod vas je bilo veselo, – javi se jedan od suputnika.
– Kod mene u komšiluku bilo je i žalosti. Amidža od moje hanume, ispratio sina u JNA prije godinu. Kad mu je spremao haljinku, dobi telegram o pogibiji sina na granici. Kakva je to žalost bila! Još sam pod dojmom dženaze, rahmetliju dotjerala vojna policija. Nisu dali da se otvori limeni sanduk, ni otac ni mati, mrtva sina nisu vidjeli. Pod njihovim nadzorom ukopan je uz pratnju limene glazbe.
– Čudno je to, kako se dešavaju nesreće u JNA. Skoro da nema harema u kojem nije ukopan neki vojnik pogin’o prilikom služenja vojnog roka.
Hamzi kroz glavu prođe hiljadu misli. Njegovo razmišljanje primijeti Ahmo i išaretom otkloni crne slutnje. Umor i sitost, uljulja putnike. Mlitava tijela poigravala su na sjedištima, u ritmu klepeta točkova. Oni koji nisu spavali, ubijali su dosadu čitanjem a neki brojeći bandere, potoke i veće građevine koje su promicale kraj voza. Pojedini su pokušavali da se sjete koliko su vidjeli parola i slika Predsjednika. Da li je Predsjednik bio u civilnoj ili vojnoj odjeći, koje su oznake, da li rod mornarica, pješadija ili vazduhoplovstvo. U tom se ispriječi i granica koja putnike vrati u stvarnost. Policajci i carinici vrše kontrolu putnika.
– Druže, zašto ti ne poštuješ državne zakone i institucije? Nemaš prijave i odjave, ne možeš nastaviti putovanje. Moraš se vratiti, svojoj opštini se prijaviti i odjaviti i taj dokument nama prikazati, – oduzimajući putniku pasoš objašnjavao je policajac.
– Vjerujte da nisam znao, – pravdao se putnik.
– Druže, čitaj dnevnu štampu pa ćeš znati, kad se mijenjaju stari i donose novi zakoni.
– Ja ću platiti kaznu.
– Žao mi je, napustite voz. Pasoš ćete podići u Službi unutrašnjih poslova, tamo gdje ste ga izvadili.
– Molim vas,… dajte mi pasoš, zar zbog te sitnice, da izgubim egzistenciju?
Na njegove molbe granični policajac nije se ni okrenuo. Njegova arogancija pokazuje odanost vladajućem režimu.
Slomljen od bola, putnik uze svoje stvari uz pomoć prijatelja, iziđe na peron na kojem su već stajali oni koji su izgubili pravo da napuste državu. Suputnici im dadoše nešto para, da se mogu vratiti kućama.
– Recite da sam zadržan na granici i da ću doći čim riješim ove formalnosti, – mašući kolegama poruči jedan od vraćenih.
Hamza utonu u misli. Sjeti se priče o pogibiji na služenju vojnog roka. Vraća film u djetinjstvo. Promiču slike. Preko tužnih preleti brzo, bacajući ih u zaborav. Na radosnim kao stražar bdije, prepoznaje svaki detalj radujući se kao dijete. Skoro da nije ni primijetio da je ušao u Austriju.
Mjesto njega, jaran odradi carinske formalnosti, govoreći da mu kolega spava. Lebdeći između sna i jave čuje dječji plač i molbu:
– Babo… ko će snama da se igra i da nam pomaže oko domaćih zadataka?
Tutnjeći prema Zapadu lokomotiva potroši dan, nagrizajući prvi suton, koji se uvlači kao slijepi putnik u vagone, navlačeći svoju crnu koprenu, na oči putnika. Za tili čas, sve je utonulo u san, uljuljani u velikoj bešici na šinama. Dok je lokomotiva pjevala uspavanku, putnici su snivali.
Tek pred sabah prostruja glas da se spreme doku-menta dolazi njemačka granica. Bez veće buke, carinici su prolazili kroz kupe i pitali za cigarete, alkohol i ostale stvari koje podliježu carini. Uz rutinsku kontrolu prelistavali su pasoše. U kupeu u kojem su bili Ahmo, Hamza, Mujo i njegovi prijatelji spremali su se i ovaj put da pomognu Muji oko sakrivanja cigareta. Svi su uzeli po deset kutija, kao na prethodnoj granici, glumeći pušače. Nakon kontrole Mujo sabra cigarete i ljubomorno ih stavi u svoj kofer, slušajući kritike i savjete kako je pušenje štetno.
– Sve ja to znam. To mi govori i doktor, moj babo, a priča i moj efendija da je pušenje mekruh. Buni se i žena, duhan joj smrdi, a za mene, duhan je veliki prijatelj, kad me uhvati nervoza i uzdrma nostalgija. Molim vas da mi halalite zbog toga. Evo, odsvirat ću vam nešto na šargiji, – vadeći stari instrument iz torbe molio je Mujo.
– Halal bilo! – u glas reče jedan od nepušača pa nastavi- duhan nikom dobro nije donio, hem se troše pare, hem zdravlje. Zbog tog poroka, moj je komšija zaglavio u buhari. U svojoj bašči, zasadio desetak struka duhana tek da ima za koju lulu. To otkri poljska straža, duhan počupaše a njega u buharu zatvoriše.
Voz tutnji prema Münchenu. Snijeg prekriva šume, polja, sela i gradove. Prošli su novogodišnji praznici i godišnji odmori. Reparirani mišići kreću prema fabrikama, radilištima, prema šumama i drugim radnim mjestima. Sve živi Balkanci, jeftina radna snaga za njemačke kapitaliste. Kad je Biro rada u Njemačkoj dozvolio uvoz radne snage, formirale su se agencije da to valjano obave. Raspisali su konkurse po balkanskim krčmama i biroima rada. Kao rezultat toga nastala je berza «auslender-mišića».
U toku puta gastarbajteri razmišljaju, ko će ih sada uzeti, koliku će im ponuditi satnicu, šta će raditi i koliko dugo ostati. Oni što duže rade naučili su nešto od njemačkog jezika, onoliko koliko od njih traže njihovi poslodavci. Postali su predradnici i poslovođe. Kao takvi, osjećali su se važni, pred onima koji imaju manje staža u pečalbi. Još u vozu, vrbovali su svježe mišiće za svoje šefove, obećavajući im med i mlijeko. Oni su diktirali veličinu satnice i ostale sitnice koje život znače u tuđini.
– Uskoro ulazimo u glavnu željezničku stanicu München, – čuo se žamor onih koji su razaznavali natpise i krajolik.
Pomažući jedni drugima, izlazili su iz voza. Mnoštvo različitih jezika, napravi horsku buku.
Hamza stavi kofere kraj klupe. Sa kupljenim kartama već se vratio Ahmo.
Pristigli su i ostale radne kolege i putnici koji putuju ovim vozom. Nedugo zatim već su sjedili u vozu. Sa blijedih lica zurili su ispijeni pogledi, a mlitava i umorna tijela jasno su ukazivala na posljedice dugog puta. Nakon nekoliko stanica, neko od putnika, poput konduktera, javi:
– Mole se putnici da se pripreme, dolazi naša stanica!
Ukaza se periferija velegrada. U hodu padaju dogovori: kako doći do radilišta, da li taksijem, autobusom ili pješice. Uz mnoštvo prijedloga, onako kako samo Balkanci znaju zapetljati, svako je uradio po svome. Jedni su otišli taksijem, drugi autobusom, a treći taban-fijakerom. Grupa iz Hamzinog kupea odlučila je putovati autobusom. Vukući stvari došli su do autobusne stanice, do male nadstrešnice sa drvenom klupom, iznad koje je bila oglasna tabla sa planom vožnje. Čitajući slovo po slovo, pokušavali su da doznaju koji bus vozi u njihovom pravcu. U tome se najbolje snašao Ahmo i sa osmijehom dobaci.
– Broj našeg busa je trinaest, dolazi za desetak minuta.
Vozila za javni prijevoz su prolazila ali nikako trinaestica. Saburli su čekali umorni putnici.
– Evo „trinaestice“!
Nakon kratke vožnje stigoše na odredište. Dok su gastarbajteri izlazili iz vozila, ostali putnici su pravili grimase, iskazivali gađenja, ljutnju i prijekor.
– Auslenderi, Titini proleteri, balkanska sirotinja – podrugljivo promrmlja jedan stariji putnik držeći šešir u drhtavoj ruci.
Ove riječi ohrabriše i njegove suputnike.
– Kome smo sve otvorili granice, – čuo se horski cinizam.
Njihove riječi, pritiskale su već umorna leđa putnika koji su izlazili iz vozila. Dolaskom na kapiju radničkog naselja bljesnu i poneki osmijeh na umornim licima.
– El-hamdu lillahi! Evo naše „trinaestice“! – radosno Ahmo uskliknu.
Hamza otvori vrata sobe iza kojih ih zapljusnu ustajali zrak.
– Ovo nitko nije otvarao otkako smo otišli, – primijeti Ahmo, sjedajući na krevet.
Nakon što su se oprali i presvukli, iscrpljeni od umora, tek što legoše zaspaše. Sobom odzvanja kolektivno hrkanje. Sa tijela polahko i umor kopni. Hamza sanja svoju majku i oca, sanja svoju hanumu i djecu. Svi ga hrabre da izdrži, savjete mu daju, kako da bez njih u tuđini živi.
Na drugom krevetu mladoženja sanja da je u zagrljaju svoje mlade Habibe.
U gluho doba noći glad ih probudi. Jedan po jedan ustadoše, iz kofera izvadiše ostatak hrane. Jeli su halapljivo. Ponovo zavlada tišina i ritmično otkucavanje vekera, koji ih u vakat probudi. Na rešou zamirisa «kremeljuša». Pijući kahvu obaviše jutarnje spremanje.
– Idemo da se javimo Lali, – dobaci mladoženja, zatvarajući sobna vrata.
Izlazeći iz barake, idući radničkim naseljem, vlažna zemlja lijepila im se za obuću.
– Mašallah malo je otoplilo, – prošapta kolega.
Sa istim mislima koračali su prema kapiji na kojoj su ih čekali poslovođe. Pazeći da ne upadnu u lokvu u kojoj se sunce „umivalo, perući zube“. Dva prijatelja u alatnici zadužiše alat za zidanje i krenuše prema radilištu.
Nakon godišnjeg odmora, radilište počinje da oživljava. Osjeća se buka i žamor u kojem se prepliću različiti jezici i mentaliteti insana koje rad zbližava.
Počeli su izgradnju zgrade u kojoj će biti kancelarije. Nakon nekoliko sati rada, jaran se požali jaranu:
– Mogu ti reći da nisam ni bio kod kuće. Sve je prošlo brzo, poput lijepog sna. Evo ponovo u ruci držim mistriju k’o da mi je poput kalema srasla za desnicu.
Do ručka, bez većih napora ispunili su normu. Poslije ručka, nađoše se na istoj skeli. Stiže i jedan dobar haber.
– Gospodo, u naselju počinje kurs njemačkog jezika, ko je zainteresiran, neka se prijavi, da ga upišem, – obrati im se poslovođa.
Čuvši ovo dva prijatelja se pogledaše tražeći odgovor. Jedan od njih mistriju zabode u malter pa se zamisli:
– Dobro bi bilo naučiti jezik.
Na kraju radnog vremena radost na licima radnika otopi umor sa tijela. Navukoše se oblaci i kišne kapi, poput majčinih suza, padoše na radnička pleća. Nakon napornog radnog dana, svaki radnik u svoj tefter upiše dnevnicu, a kiša neka lije.
(nastavice se…)
Add comment