“Hamza gastarbajter” (46-48)

“Hamza gastarbajter” (46-48)

Stanica, vozovi, putnici i njihova pratnja, ustajali miris kofera u kojima je haljinka, pokoja jabuka, suha pogača, boca sa vodom iz kamenih vrela, porodična fotografija i još ponešto za puta. Pisak lokomotive išaret rastanka, zagrljaji, rumenilo od poljupca. Nakon rastanka i obrisanih suza putnici požuriše prema vozu koji je tek stao.

Dovikivanje suputnika, da se pomogne oko prtljage, čulo se iz voza.

– Ahmo… Hamza… gdje ste jarani!?

Dva ahbaba poznaše Muju dok im maše. Oni se provukoše između putnika, kroz prozor dodaše kofere. Ulaskom u voz, prestaje bol rastanka. Treba misliti o sebi, rješavati probleme i obaveze koje zadaje put do radnog mjesta. Dok se zatvara jedna stranica životnog romana, pisanog na godišnjem odmoru u rodnom zavičaju, otvara se nova. Nju treba ispisati sa što manje žuljeva i znoja, s perom u kojem se troši; znanje, umijeće, vrlina, sabur, želja i volja…

– Kako ste proveli godišnji odmor? – upita Mujo, tek da razbije tugu novim putnicima.

– Odmor…  prošao je brzo, kao da smo jučer skupa putovali. Što se tiče utisaka i provedenih dana kod kuće, bilo je i radosnih. Evo, naš se Ahmo oženio – radosno će Hamza.

– Je li to istina, junače? – poskoči Mujo da čestita mladoženji, – neka si živ i zdrav, da provedeš dug život u radosti i veselju sa svojom hanumom. Nek’ ti izrodi, zdravu i pametnu djecu!

Čestitkama se pridružili svi suputnici koji su čuli ovaj haber.

– Hvala vam na dobrim željama. Bujrum! Poslužite se. Ovo su moja majka i hanuma spremile.

– Želim i ja da vas počastim, udala mi se sestra, – vadeći zavežljaj javi se Hamza.

Putnici se obradovaše pozivu, pružajući ruke prema; janjetini, piletini, pogači, piti, hurmašicama i gurabijama. U slatkoj i sitoj atmosferi vrijeme je brzo prolazilo, pa se nitko nije ni obazirao kroz koje su stanice prolazili.

– El-hamdu lillahi, kod vas je bilo veselo, – javi se jedan od suputnika.

– Kod mene u komšiluku bilo je i žalosti. Amidža od moje hanume, ispratio sina u JNA prije godinu. Kad mu je spremao haljinku, dobi telegram o pogibiji sina na granici. Kakva je to žalost bila! Još sam pod dojmom dženaze, rahmetliju dotjerala vojna policija. Nisu dali da se otvori limeni sanduk, ni otac ni mati, mrtva sina nisu vidjeli. Pod njihovim nadzorom ukopan je uz pratnju limene glazbe.

– Čudno je to, kako se dešavaju nesreće u JNA. Skoro da nema harema u kojem nije ukopan neki vojnik pogin’o prilikom služenja vojnog roka.

Hamzi kroz glavu prođe hiljadu misli. Njegovo razmišljanje primijeti Ahmo i išaretom otkloni crne slutnje. Umor i sitost, uljulja putnike. Mlitava tijela poigravala su na sjedištima, u ritmu klepeta točkova. Oni koji nisu spavali, ubijali su dosadu čitanjem a neki brojeći bandere, potoke i veće građevine koje su promicale kraj voza. Pojedini su pokušavali da se sjete koliko su vidjeli parola i slika Predsjednika. Da li je Predsjednik bio u civilnoj ili vojnoj odjeći, koje su oznake, da li rod mornarica, pješadija ili vazduhoplovstvo. U tom se ispriječi i granica koja putnike vrati u stvarnost. Policajci i carinici vrše kontrolu putnika.

– Druže, zašto ti ne poštuješ državne zakone i institucije? Nemaš prijave i odjave, ne možeš nastaviti putovanje. Moraš se vratiti, svojoj opštini se prijaviti  i odjaviti i taj dokument nama prikazati, – oduzimajući putniku pasoš objašnjavao je policajac.

– Vjerujte da nisam znao, – pravdao se putnik.

– Druže, čitaj dnevnu štampu pa ćeš znati, kad se mijenjaju stari i donose novi zakoni.

– Ja ću platiti kaznu.

– Žao mi je, napustite voz. Pasoš ćete podići u Službi unutrašnjih poslova, tamo gdje ste ga izvadili.

– Molim vas,… dajte mi pasoš, zar zbog te sitnice, da izgubim egzistenciju?

Na njegove molbe granični policajac nije se ni okrenuo. Njegova arogancija pokazuje odanost vladajućem režimu.

Slomljen od bola, putnik uze svoje stvari uz pomoć prijatelja, iziđe na peron na kojem su već stajali oni koji su izgubili pravo da napuste državu. Suputnici im dadoše nešto para, da se mogu vratiti kućama.

– Recite da sam zadržan na granici i da ću doći čim riješim ove formalnosti, – mašući kolegama poruči jedan od vraćenih.

Hamza utonu u misli. Sjeti se priče o pogibiji na služenju vojnog roka. Vraća film u djetinjstvo. Promiču slike. Preko tužnih preleti brzo, bacajući ih u zaborav. Na radosnim kao stražar bdije, prepoznaje svaki detalj radujući se kao dijete. Skoro da nije ni primijetio da je ušao u Austriju.

Mjesto njega, jaran odradi carinske formalnosti, govoreći da mu kolega spava. Lebdeći između sna i jave čuje dječji plač i molbu:

– Babo… ko će snama da se igra i da nam pomaže oko domaćih zadataka?

Tutnjeći prema Zapadu lokomotiva potroši dan, nagrizajući prvi suton, koji se uvlači kao slijepi putnik u vagone, navlačeći svoju crnu koprenu, na oči putnika. Za tili čas, sve je utonulo u san, uljuljani u velikoj bešici na šinama. Dok je lokomotiva pjevala uspavanku, putnici su snivali.

Tek pred sabah prostruja glas da se spreme doku-menta dolazi njemačka granica. Bez veće buke, carinici su prolazili kroz kupe i pitali za cigarete, alkohol i ostale stvari koje podliježu carini. Uz rutinsku kontrolu prelistavali su pasoše. U kupeu u kojem su bili Ahmo, Hamza, Mujo i njegovi prijatelji spremali su se i ovaj put da pomognu Muji oko sakrivanja cigareta. Svi su uzeli po deset kutija, kao na prethodnoj granici, glumeći pušače. Nakon kontrole Mujo sabra cigarete i ljubomorno ih stavi u svoj kofer, slušajući kritike i savjete kako je pušenje štetno.

– Sve ja to znam. To mi govori i doktor, moj babo, a priča i moj efendija da je pušenje mekruh. Buni se i žena, duhan joj smrdi, a za mene, duhan je veliki prijatelj, kad me uhvati nervoza i uzdrma nostalgija. Molim vas da mi halalite zbog toga. Evo, odsvirat ću vam nešto na šargiji, – vadeći stari instrument iz torbe molio je Mujo.

– Halal bilo! – u glas reče jedan od nepušača pa nastavi- duhan nikom dobro nije donio, hem se troše pare, hem zdravlje. Zbog tog poroka, moj je komšija zaglavio u buhari. U svojoj bašči, zasadio desetak struka duhana tek da ima za koju lulu. To otkri poljska straža, duhan počupaše a njega u buharu zatvoriše.

Voz tutnji prema Münchenu. Snijeg prekriva šume, polja, sela i gradove. Prošli su novogodišnji praznici i godišnji odmori. Reparirani mišići kreću prema fabrikama, radilištima, prema šumama i drugim radnim mjestima. Sve živi Balkanci, jeftina radna snaga za njemačke kapitaliste. Kad je Biro rada u Njemačkoj dozvolio uvoz radne snage, formirale su se agencije da to valjano obave. Raspisali su konkurse po balkanskim krčmama i biroima rada. Kao rezultat toga nastala je berza «auslender-mišića».

U toku puta gastarbajteri razmišljaju, ko će ih sada uzeti, koliku će im ponuditi satnicu, šta će raditi i koliko dugo ostati. Oni što duže rade naučili su nešto od njemačkog jezika, onoliko koliko od njih traže njihovi poslodavci. Postali su predradnici i poslovođe. Kao takvi, osjećali su se važni, pred onima koji imaju manje staža u pečalbi. Još u vozu, vrbovali su svježe mišiće za svoje šefove, obećavajući im med i mlijeko. Oni su diktirali veličinu satnice i ostale sitnice koje život znače u tuđini.

– Uskoro ulazimo u glavnu željezničku stanicu München, – čuo se žamor onih koji su razaznavali natpise i krajolik.

Pomažući jedni drugima, izlazili su iz voza. Mnoštvo različitih jezika, napravi horsku buku.

Hamza stavi kofere kraj klupe. Sa kupljenim kartama već se vratio Ahmo.

Pristigli su i ostale radne kolege i putnici koji putuju ovim vozom. Nedugo zatim već su sjedili u vozu. Sa blijedih lica zurili su ispijeni pogledi, a mlitava i umorna tijela jasno su ukazivala na posljedice dugog puta. Nakon nekoliko stanica, neko od putnika, poput konduktera, javi:

– Mole se putnici da se pripreme, dolazi naša stanica!

Ukaza se periferija velegrada. U hodu padaju dogovori: kako doći do radilišta, da li taksijem, autobusom ili pješice. Uz mnoštvo prijedloga, onako kako samo Balkanci znaju zapetljati, svako je uradio po svome. Jedni su otišli taksijem, drugi autobusom, a treći taban-fijakerom. Grupa iz Hamzinog kupea odlučila je putovati autobusom. Vukući stvari došli su do autobusne stanice, do male nadstrešnice sa drvenom klupom, iznad koje je bila oglasna tabla sa planom vožnje. Čitajući slovo po slovo, pokušavali su da doznaju koji bus vozi u njihovom pravcu. U tome se najbolje snašao Ahmo i sa osmijehom dobaci.

– Broj našeg busa je trinaest, dolazi za desetak minuta.

Vozila za javni prijevoz su prolazila ali nikako trinaestica. Saburli su čekali umorni putnici. 

– Evo „trinaestice“!

Nakon kratke vožnje stigoše na odredište. Dok su gastarbajteri izlazili iz vozila, ostali putnici su pravili grimase, iskazivali gađenja, ljutnju i prijekor.

– Auslenderi, Titini proleteri, balkanska sirotinja – podrugljivo promrmlja jedan stariji putnik držeći šešir u drhtavoj ruci.

Ove riječi ohrabriše i njegove suputnike.

– Kome smo sve otvorili granice, – čuo se horski cinizam.

Njihove riječi, pritiskale su već umorna leđa putnika koji su izlazili iz vozila. Dolaskom na kapiju radničkog naselja bljesnu i poneki osmijeh na umornim licima.

– El-hamdu lillahi! Evo naše „trinaestice“! – radosno Ahmo uskliknu.

Hamza otvori vrata sobe iza kojih ih zapljusnu ustajali zrak.

– Ovo nitko nije otvarao otkako smo otišli, – primijeti Ahmo, sjedajući na krevet.

Nakon što su se oprali i presvukli, iscrpljeni od umora, tek što legoše zaspaše. Sobom odzvanja kolektivno hrkanje. Sa tijela polahko i umor kopni. Hamza sanja svoju majku i oca, sanja svoju hanumu i djecu. Svi ga hrabre da izdrži, savjete mu daju, kako da bez njih u tuđini živi.

Na drugom krevetu mladoženja sanja da je u zagrljaju svoje mlade Habibe.

U gluho doba noći glad ih probudi. Jedan po jedan ustadoše, iz kofera izvadiše ostatak hrane. Jeli su halapljivo. Ponovo zavlada tišina i ritmično otkucavanje vekera, koji ih u vakat probudi. Na rešou zamirisa «kremeljuša». Pijući kahvu obaviše jutarnje spremanje.

– Idemo da se javimo Lali, – dobaci mladoženja, zatvarajući sobna vrata.

Izlazeći iz barake, idući radničkim naseljem, vlažna zemlja lijepila im se za obuću.

– Mašallah malo je otoplilo, – prošapta kolega.

Sa istim mislima koračali su prema kapiji na kojoj su ih čekali poslovođe. Pazeći da ne upadnu u lokvu u kojoj se sunce „umivalo, perući zube“. Dva prijatelja u alatnici zadužiše alat za zidanje i krenuše prema radilištu.

Nakon godišnjeg odmora, radilište počinje da oživljava. Osjeća se buka i žamor u kojem se prepliću različiti jezici i mentaliteti insana koje rad zbližava.
Počeli su izgradnju zgrade u kojoj će biti kancelarije. Nakon nekoliko sati rada, jaran se požali jaranu:

– Mogu ti reći da nisam ni bio kod kuće. Sve je prošlo brzo, poput lijepog sna. Evo ponovo u ruci držim mistriju  k’o da mi je poput kalema srasla za desnicu.

Do ručka, bez većih napora ispunili su normu. Poslije ručka, nađoše se na istoj skeli. Stiže i jedan dobar haber.

– Gospodo, u naselju počinje kurs njemačkog jezika, ko je zainteresiran, neka se prijavi, da ga upišem, – obrati im se poslovođa.

Čuvši ovo dva prijatelja se pogledaše tražeći odgovor. Jedan od njih mistriju zabode u malter pa se zamisli:

– Dobro bi bilo naučiti jezik.

Na kraju radnog vremena radost na licima radnika otopi umor sa tijela. Navukoše se oblaci i kišne kapi, poput majčinih suza, padoše na radnička pleća. Nakon napornog radnog dana, svaki radnik u svoj tefter upiše dnevnicu, a kiša neka lije.

(nastavice se…)

Add comment

BLISTAVI DOM – Vaša sigurnost i povjerenje su naš emanet!

Highlight option

Turn on the "highlight" option for any widget, to get an alternative styling like this. You can change the colors for highlighted widgets in the theme options. See more examples below.

Advertisement

Small ads

Flickr

  • Les petits pavés
  • Lara les yeux dans les yeux
  • Quittie les yeux dans les yeux
  • amour
  • Parvis
  • Naomie
  • Kenji
  • Tulipe
  • Kamel

Social Widget

Collaboratively harness market-driven processes whereas resource-leveling internal or "organic" sources.

ThemeForest

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.