svabo
Dok rezignirani logoraši i njihove porodice polako gube nadu da će na mjestu strahotnog koncentracionog logora Omarska ikada biti podignut dostojan memorijalni centar, prijedorske općinske vlasti, ali i bosanskohercegovačke općenito, i dalje zadržavaju arogantan odnos prema žrtvama.
Sadik Pašić je u Omarskoj proveo sve vrijeme – od osnivanja logora, pa sve do zvaničnog raspuštanja “sabirnog centra”, kako su nasilno uspostavljene vlasti bosanskih Srba u Prijedoru 1992. godine nazivale taj logor smrti.
Danas, 19 godina nakon zatvaranja logora, Sadik sa članovima svoje porodice obilazi mjesto stradanja, za koje se možda nikada ne bi ni saznalo da ga britanski novinari ITN-a i The Guardiana nisu otkrili u augustu 1992. godine.
“U logor sam ušao sa 105, a izašao sa 70 kilograma. Eto kako je bilo… Gledao sam kako ljude muče i ubijaju, gledao sam kako jedan po jedan nestaju prijedorski intelektualci, profesori, doktori, imućni ljudi… I sâm sam čekao njihovu sudbinu”, sjeća se Sadik.
Dok govori, pokušava rukom pokazati na lokacije ispred ogromnog hangara, poznatijeg kao “crvena kuća”, te nevelike zgrade ispred, koja je upamćena kao zloglasna “bijela kuća”, na kojima su vršena premlaćivanja i ubistva. Koliko stratišta na tako malom prostoru!
“Mi smo uglavnom bili zatvoreni u hangaru, tako da nismo uvijek imali prilike gledati šta se dešava, ali su krici i hropci žrtava dopirali do nas. Znali smo šta se dešava”, kaže Sadik i pojašnjava:
“Jednom sam otišao na WC, a jedan od stražara, koji je bio blizu, prišao mi je i rekao blago, gotovo prijateljski: ‘Ja bih tebe udario ovom palicom!’ Izgledalo je kao da se šali. Nisam znao šta da odgovorim. Šutio sam. Onda je uslijedio udarac. Jedan, pa drugi, pa treći… Uskoro su mu se pridružili i ostali stražari. Tukli su me i lupali mi šamare. Najgore je ako padneš, onda je sigurno da će te tući do smrti. Ne znam kako sam ostao živ…”
Sadik danas ne zna reći je li činjenica da je preživio Omarsku sreća ili nesreća.
“Nisam znao šta mi je sa ženom i djecom, koje su odveli u Trnopolje, sve dok i mene nisu prebacili tamo, nakon zatvaranja Omarske. Rođenog sina nisam prepoznao kad sam ga vidio tamo”, kaže Sadik, ne mogavši više zadržavati suze.
Iz čovjeka je pokuljala bujica, jednom je rukom odmahnuo, a drugom je brisao teške, krupne suze koje su mu kvasile obraze.
“Noćima su se prolamali krici žrtava, koji su ponekad prigušivani treštećom muzikom, kad je bilo struje. Molili smo Boga da struje nestane, jer su uz muziku tukli najviše. I dan-danas kad čujem Cecu, naježim se i sjetim kako je bilo…”, kaže Sadik, koji danas živi u Prijedoru od prije rata zarađene slovenske penzije, te materijalne podrške od djece, koja, kao i većina protjeranih Prijedorčana, žive u inostranstvu.
Za vrijeme postojanja logora kroz Omarsku je prošlo između 3.500 i 6.000 potkozarskih Bošnjaka i Hrvata, od kojih je, prema podacima Tribunala u Haagu, ubijeno preko 700.
Mučenja i premlaćivanja zatvorenika su bila svakodnevna, a svjedočenja preživjelih zapravo govore da je u Omarskoj, nakon nacističkih logora iz Drugog svjetskog rata, termin “mučenje” dobio sasvim novo značenje.
Prisiljavanje na silovanje
U haškoj presudi Milomiru Stakiću, ratnom predsjedniku Općine Prijedor, navedeno je i svjedočenje koje je opisivalo slučaj seksualnog zlostavljanja koji se odigrao u “bijeloj kući” 26. juna 1992. godine.
“Stražari su pokušali da prisile Mehmedaliju Sarajlića da siluje jednu djevojku. On je preklinjao: ‘Nemojte, molim vas. Ona bi mi mogla biti dijete. Ja sam čovjek u godinama.’ Na to su mu vojnici rekli: ‘Pokušaj prstom.’ Čuo se krik i udarci, a zatim je nastala tišina. Minut ili dva kasnije, u prostoriju je ušao stražar i tražio da izađu dvojica snažnijih muškaraca – oni su otišli po tijelo Mehmedalije Sarajlića. Kasnije je njegov leš viđen kod ‘bijele kuće’”, stoji u presudi Stakiću.
“Muke logoraša se ne mogu opisati”, sjeća se Sabiha Turkanović, jedna od pet logorašica koje su dočekale raspuštanje logora, te, kako kaže, jedina preživjela od njih pet, određenih za likvidaciju. U Omarskoj je, prema Sabihinom svjedočenju, bilo zatočeno 37 žena, ali je Crveni krst zabilježio samo njih pet.
Sama Sabiha je bila zatvorena najprije u Keratermu, pa u Omarskoj, dok nije prebačena u Trnopolje. Njeni muž, djever, sin, dvije kćerke i trogodišnja unuka su bili zatočenici prijedorskih logora, dok im je sva imovina uništena i opljačkana.
Predratna vlasnica poznatog prijedorskog restorana “Crvene ruže”, u logoru je bila primoravana da svakodnevno čisti krvave prostorije u kojima su logoraši premlaćivani, a onda je bila raspoređena na izdavanju hrane zatvorenicima.
“Hrana se dijelila samo jednom dnevno. Obično je bila pokvarena ili jako slaba – voda s malo kuhanog graha ili kupusa – a logoraši su imali tri minuta da uzmu hranu, pojedu je i vrate tanjir. Često su ih tukli tokom obroka. Klozeti su bili začepljeni i izmeta je bilo posvuda…”, sjeća se Sabiha.
“Navečer je žuti ‘tamić’ odvozio tijela. Iz kamiona je često curila krv, a mogli su se vidjeti i okrvavljeni udovi koji su visili sa strane…”, priča Sabiha.
S posebnim užasom se prisjeća i svoje lične tragedije, silovanja koje je nad njom izvršio Mlađo Radić zvani Krkan, vođa smjene u Omarskoj, predratni policajac koji je bio čest gost u Sabihinom restoranu. Radića je Haški tribunal nakon rata osudio na 20 godina zatvora.
Nezainteresiranost političara
Na 19. godišnjicu od zatvaranja zloglasnog logora, koji je Human Rights Watch okarakterizirao kao koncentracioni, došlo je manje od 2.000 logoraša, članova njihovih porodica i prijatelja. Iz godine u godinu je broj posjetitelja logoru sve manji. Nije bilo najviših državnih političara, pa čak ni predstavnika lokalne vlasti. Komemoraciji je prisustvovao tek predstavnik ureda predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Željka Komšića i predstavnik Visokog predstavnika u BiH Valentina Inzka.
Mnogobrojni logoraši su ovu skandaloznu nezainteresiranost pripisali činjenici da ovo nije izborna godina, za razliku od prošle, kada je Omarsku posjetio tadašnji član Predsjedništva BiH Haris Silajdžić lično, praćen svitom kolega političara. Na ovogodišnjoj komemoraciji nije bilo nikoga od političara.
“Želio bih se zahvaliti svima koji nisu došli ove godine, a naročito političarima – bošnjačkim, hrvatskim i srpskim. Neka ih je stid i sram”, rekao je rezignirano Satko Mujagić, bivši logoraš iz Omarske i pokretač inicijative za memorijalni centar.
Na pisti ispred “bijele kuće” susrećemo Azru Pašalić, predsjednicu Općinskog vijeća Prijedora, ali ona insistira da je u posjetu Omarskoj došla isključivo kao privatno lice, a ne kao predstavnik Općine. Pravda se da joj Općinsko vijeće nije dalo legitimitet.
“Moj otac, Idriz Alić, bio je zatočen u Omarskoj do samog zatvaranja, a kasnije je, nakon puštanja, zaklan u vlastitoj kući, zajedno s mojom maćehom Bademom”, kaže Pašalić, jednostavno sliježući ramenima na pitanje zašto općinske vlasti već godinama zapostavljaju logoraše, i čak opstruiraju pregovore o uspostavljanju memorijalnog centra na mjestu na kojem je nekada bio logor.
“Uprava ArcelorMittala, koji je sada većinski vlasnik Omarske, obećala je uspostavljanje memorijalnog centra, projekat je čak prezentiran u Banjoj Luci, ali oni sada to sve negiraju”, kaže Azra Pašalić i dodaje: “Ovdje se nikada nije promijenio odnos lokalnih vlasti prema događajima iz 1992. Još uvijek se u rudniku Omarske zapošljavaju samo Srbi, ali se uvijek tvrdi da se zapošljavaju isključivo ‘po vještinama’. To je tako.”
(Eldin Hadžović; BIRN – Justice Report)
Add comment