Kozarac.ba

Zaboravljeni logor smrti

 

Dok rezignirani logoraši i njihove porodice polako gube nadu da će na mjestu strahotnog koncentracionog logora Omarska ikada biti podignut dostojan memorijalni centar, prijedorske općinske vlasti, ali i bosanskohercegovačke općenito, i dalje zadržavaju arogantan odnos prema žrtvama.

Sadik Pašić je u Omarskoj proveo sve vrijeme – od osnivanja logora, pa sve do zvaničnog raspuštanja “sabirnog centra”, kako su nasilno uspostavljene vlasti bosanskih Srba u Prijedoru 1992. godine nazivale taj logor smrti.

Danas, 19 godina nakon zatvaranja logora, Sadik sa članovima svoje porodice obilazi mjesto stradanja, za koje se možda nikada ne bi ni saznalo da ga britanski novinari ITN-a i The Guardiana nisu otkrili u augustu 1992. godine.

“U logor sam ušao sa 105, a izašao sa 70 kilograma. Eto kako je bilo… Gledao sam kako ljude muče i ubijaju, gledao sam kako jedan po jedan nestaju prijedorski intelektualci, profesori, doktori, imućni ljudi… I sâm sam čekao njihovu sudbinu”, sjeća se Sadik.

Dok govori, pokušava rukom pokazati na lokacije ispred ogromnog hangara, poznatijeg kao “crvena kuća”, te nevelike zgrade ispred, koja je upamćena kao zloglasna “bijela kuća”, na kojima su vršena premlaćivanja i ubistva. Koliko stratišta na tako malom prostoru!

“Mi smo uglavnom bili zatvoreni u hangaru, tako da nismo uvijek imali prilike gledati šta se dešava, ali su krici i hropci žrtava dopirali do nas. Znali smo šta se dešava”, kaže Sadik i pojašnjava:

“Jednom sam otišao na WC, a jedan od stražara, koji je bio blizu, prišao mi je i rekao blago, gotovo prijateljski: ‘Ja bih tebe udario ovom palicom!’ Izgledalo je kao da se šali. Nisam znao šta da odgovorim. Šutio sam. Onda je uslijedio udarac. Jedan, pa drugi, pa treći… Uskoro su mu se pridružili i ostali stražari. Tukli su me i lupali mi šamare. Najgore je ako padneš, onda je sigurno da će te tući do smrti. Ne znam kako sam ostao živ…”

Sadik danas ne zna reći je li činjenica da je preživio Omarsku sreća ili nesreća.

“Nisam znao šta mi je sa ženom i djecom, koje su odveli u Trnopolje, sve dok i mene nisu prebacili tamo, nakon zatvaranja Omarske. Rođenog sina nisam prepoznao kad sam ga vidio tamo”, kaže Sadik, ne mogavši više zadržavati suze.

Iz čovjeka je pokuljala bujica, jednom je rukom odmahnuo, a drugom je brisao teške, krupne suze koje su mu kvasile obraze.

“Noćima su se prolamali krici žrtava, koji su ponekad prigušivani treštećom muzikom, kad je bilo struje. Molili smo Boga da struje nestane, jer su uz muziku tukli najviše. I dan-danas kad čujem Cecu, naježim se i sjetim kako je bilo…”, kaže Sadik, koji danas živi u Prijedoru od prije rata zarađene slovenske penzije, te materijalne podrške od djece, koja, kao i većina protjeranih Prijedorčana, žive u inostranstvu.

Za vrijeme postojanja logora kroz Omarsku je prošlo između 3.500 i 6.000 potkozarskih Bošnjaka i Hrvata, od kojih je, prema podacima Tribunala u Haagu, ubijeno preko 700.

Mučenja i premlaćivanja zatvorenika su bila svakodnevna, a svjedočenja preživjelih zapravo govore da je u Omarskoj, nakon nacističkih logora iz Drugog svjetskog rata, termin “mučenje” dobio sasvim novo značenje.

Prisiljavanje na silovanje

U haškoj presudi Milomiru Stakiću, ratnom predsjedniku Općine Prijedor, navedeno je i svjedočenje koje je opisivalo slučaj seksualnog zlostavljanja koji se odigrao u “bijeloj kući” 26. juna 1992. godine.

“Stražari su pokušali da prisile Mehmedaliju Sarajlića da siluje jednu djevojku. On je preklinjao: ‘Nemojte, molim vas. Ona bi mi mogla biti dijete. Ja sam čovjek u godinama.’ Na to su mu vojnici rekli: ‘Pokušaj prstom.’ Čuo se krik i udarci, a zatim je nastala tišina. Minut ili dva kasnije, u prostoriju je ušao stražar i tražio da izađu dvojica snažnijih muškaraca – oni su otišli po tijelo Mehmedalije Sarajlića. Kasnije je njegov leš viđen kod ‘bijele kuće’”, stoji u presudi Stakiću.

“Muke logoraša se ne mogu opisati”, sjeća se Sabiha Turkanović, jedna od pet logorašica koje su dočekale raspuštanje logora, te, kako kaže, jedina preživjela od njih pet, određenih za likvidaciju. U Omarskoj je, prema Sabihinom svjedočenju, bilo zatočeno 37 žena, ali je Crveni krst zabilježio samo njih pet.

Sama Sabiha je bila zatvorena najprije u Keratermu, pa u Omarskoj, dok nije prebačena u Trnopolje. Njeni muž, djever, sin, dvije kćerke i trogodišnja unuka su bili zatočenici prijedorskih logora, dok im je sva imovina uništena i opljačkana.

Predratna vlasnica poznatog prijedorskog restorana “Crvene ruže”, u logoru je bila primoravana da svakodnevno čisti krvave prostorije u kojima su logoraši premlaćivani, a onda je bila raspoređena na izdavanju hrane zatvorenicima.

“Hrana se dijelila samo jednom dnevno. Obično je bila pokvarena ili jako slaba – voda s malo kuhanog graha ili kupusa – a logoraši su imali tri minuta da uzmu hranu, pojedu je i vrate tanjir. Često su ih tukli tokom obroka. Klozeti su bili začepljeni i izmeta je bilo posvuda…”, sjeća se Sabiha.

“Navečer je žuti ‘tamić’ odvozio tijela. Iz kamiona je često curila krv, a mogli su se vidjeti i okrvavljeni udovi koji su visili sa strane…”, priča Sabiha. 

S posebnim užasom se prisjeća i svoje lične tragedije, silovanja koje je nad njom izvršio Mlađo Radić zvani Krkan, vođa smjene u Omarskoj, predratni policajac koji je bio čest gost u Sabihinom restoranu. Radića je Haški tribunal nakon rata osudio na 20 godina zatvora.

Nezainteresiranost političara

Na 19. godišnjicu od zatvaranja zloglasnog logora, koji je Human Rights Watch okarakterizirao kao koncentracioni, došlo je manje od 2.000 logoraša, članova njihovih porodica i prijatelja. Iz godine u godinu je broj posjetitelja logoru sve manji. Nije bilo najviših državnih političara, pa čak ni predstavnika lokalne vlasti. Komemoraciji je prisustvovao tek predstavnik ureda predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Željka Komšića i predstavnik Visokog predstavnika u BiH Valentina Inzka.

Mnogobrojni logoraši su ovu skandaloznu nezainteresiranost pripisali činjenici da ovo nije izborna godina, za razliku od prošle, kada je Omarsku posjetio tadašnji član Predsjedništva BiH Haris Silajdžić lično, praćen svitom kolega političara. Na ovogodišnjoj komemoraciji nije bilo nikoga od političara. 

“Želio bih se zahvaliti svima koji nisu došli ove godine, a naročito političarima – bošnjačkim, hrvatskim i srpskim. Neka ih je stid i sram”, rekao je rezignirano Satko Mujagić, bivši logoraš iz Omarske i pokretač inicijative za memorijalni centar.

Na pisti ispred “bijele kuće” susrećemo Azru Pašalić, predsjednicu Općinskog vijeća Prijedora, ali ona insistira da je u posjetu Omarskoj došla isključivo kao privatno lice, a ne kao predstavnik Općine. Pravda se da joj Općinsko vijeće nije dalo legitimitet.

“Moj otac, Idriz Alić, bio je zatočen u Omarskoj do samog zatvaranja, a kasnije je, nakon puštanja, zaklan u vlastitoj kući, zajedno s mojom maćehom Bademom”, kaže Pašalić, jednostavno sliježući ramenima na pitanje zašto općinske vlasti već godinama zapostavljaju logoraše, i čak opstruiraju pregovore o uspostavljanju memorijalnog centra na mjestu na kojem je nekada bio logor.

“Uprava ArcelorMittala, koji je sada većinski vlasnik Omarske, obećala je uspostavljanje memorijalnog centra, projekat je čak prezentiran u Banjoj Luci, ali oni sada to sve negiraju”, kaže Azra Pašalić i dodaje: “Ovdje se nikada nije promijenio odnos lokalnih vlasti prema događajima iz 1992. Još uvijek se u rudniku Omarske zapošljavaju samo Srbi, ali se uvijek tvrdi da se zapošljavaju isključivo ‘po vještinama’. To je tako.”

(Eldin Hadžović; BIRN – Justice Report)

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.