Kozarac.ba

“Hamza gastarbajter” (31-33)

Nostalgija poput korova, osvaja srca gastarbajtera, koji se pitaju:

– Gdje mehlem pronaći?

Jedni ga traže u cigareti, drugi u alkoholu, a treći u ženi, poneki  na sedždi, saburom da izdrže tuđinu, tugu golemu. Slobodno vrijeme koriste za kupovinu, čišćenje i kuhanje. Dobivena pisma čitaju, tamo gdje ih nostalgija obuzme.

I ovu subotu, radili su do ručka, da bi otišli u kupovinu. Bližio se dan povratka. Zračak raspoloženja i velikog spremanja, ozari lica gastarbajtera. Bližio se vakat da se konačno, ispune snovi. U društvu poznanika i radnih kolega lakše je i kupovati. Obilazeći trgovine i koristeći iskustva pomažu jedni drugima. Dok posmatra druge kako planski kupuju, Hamza razmišlja, šta da kupi: babi, majci, ženi, djeci, braći, sestrama, poznanicima, prijateljima i komšijama. Rado bi da svakom nešto ponese.

– Ma nek’ je samo iz Njemačke! Draga je i šarena laža ako je iz inostranstva – našali se Ahmo pomažući jaranu kod odabira.

Nakon nekoliko sati tumaranja po trgovini Hamza je imao pune ruke stvari, koje je odabrao ukućanima. Bilo je tu i onih sitnica za kojima je kao dijete uzdisao. U mislima vidi te stvari u rukama svojih. Njihova radosna lica činila su ga sretnim. Osjećajući toplotu oko srca duša mu zadrhta i on raširi ruke da ih u mislima sve zagrli. Radosnica skliznu niz obraz i pade na hiljadarku sa kojom je plaćao hedije. Svoju radost nije mogao skriti, pred prijateljima, niti pred ostalim kupcima. Nakon kupovine, odlučiše da se osvježe u klubu gdje se okupljaju jugovići. Nakon ulaska izabraše sto. Tek što sjedoše, priđe im konobarica.

– Dobar dan! Izvolite!?

– Može po jedna kokta.

– Kokta!? Zar nećete nešto jače?

– Dajte nam po koktu – uglas potvrdiše njih dvojica.

Konobarica ih pogleda, pa se začudi – zar ima onih koji ne piju pivo? K’o da ste žene – gubeći se iza šanka i dalje se čudila. Smijeh je dopirao iz jednog ćoška. Dva musafira nisu obraćali pažnju na kikot, već  su preturali po kesama uz kontrolu kupljenog.

– Izvolite! Vaše piće. Želite šta pojesti? Danas smo pravili, svinjske koljenice u pasulju.

– Hvala! Nismo gladni.

            – Ne bojte se i ja sam sa juga… iz Like… iz rodnog mjesta Nikole Tesle – konabarica se predstavi i u prošloslost se vrati – u jednoj kući, nisu mogli živjeti, dva brata, različitih političkih opredjeljenja. Jedan je bio za Josipa Tita a drugi za Josipa Staljina. Kad je moj otac shvatio da se zatvaraju, oni koji misle drugačije, odluči da napusti zemlju. Jednog dana, kao slijepi putnici, ukrcali smo se u brod za Italiju. Neko vrijeme boravili smo u talijanskom prihvatnom centru San Sabba. Pod pritiskom Udbe, Talijani su nas htjeli vratiti. Znajući za to prelazimo u Austriju. Nakon očeve smrti, majka se udaje za jednog avijatičara koji je dopremao hranu za Zapadni Berlin. I jednog dana sa avionom poput humanitarnih paketa stigli smo u ograđenu enklavu. Nakon udaje došla sam u München.

Njenu priču prekinuše pozivi novo pridošlih gostiju i ona ode da ih posluži. U njenom pogledu dva jarana vidješe da za Likom žudi.

U kafanu uđe Jozo u prolazu se javi Ahmi i Hamzi.

– Šta pijete, majstori!? Vaš irget želi da vas počasti.

– Hvala, mi smo već popili, vakat je da idemo-Hamza se zahvali, gledajući prema stolu za kojim se vodila žučna rasprava, pa šapnu prijatelju – najela se i napila fukareština, pa mrmlja o vazu o kojem nisu smjeli ni da pomisle, dok nisu čuli šuštanje njemačke marke na svojim žuljevima. Iz pijane glave izleti i poneka psovka za koju se moglo otići u zatvor –  ozbiljno će Hamza pa zamoli jarana – hajmo odavde, dok su nam čitave glave.

– Sačekaj – zamoli ga Ahmo, – da čujemo o čemu pričaju.

Dva jarana naćuliše uši, da čuju ovu priču.

– Kraj rata, nije nam donio smiraj, kao pobjedničkoj strani. Nama je kraj rata donio patnju i smrt. Kad smo prebjegli u Austriju dobrovoljno smo se predali Englezima u Bleiburgu u nadi da ćemo biti tretirani kao ratni zarobljenici. Na našu žalost, Englezi su sa Titovim komunistima sklopili nekakav sporazum na temelju kojega su predali crvenoj Jugoslaviji sve zarobljenike, vojnike i civile koji su bili protivnici komunista. Englezi su od komunista tražili, da se s izručenim čovječno postupa. Ratni zarobljenici primljeni su na riječ da bi ih vratili u njihove krajeve i amnestirali. Nažalost srbokomunisti se nisu držali nikakvih međunarodnih propisa o čovječnosti. Tokom puta zvjerski su ubijani i bacani u vojničke rovove po Sloveniji i Hrvatskoj. Od malog broja preživjelih čulo se mnogo detalja o pokoljima kod – Reichnburga, Dravograda, Celja, Kočevskog Roga, Varaždina, Zagreba, Požege, Osijeka, Brizičana, Podgradaca… Te po Sremu, Banatu i Srbiji.

Slušajući te priče Hamza se čudio a prijatelj mu išareti da napuste kafanu.

Izlazeći iz kafane Ahmo uzdahnu.

– Eh… moj Hamza, nije ovo Juga, ovo je tuđina u kojoj vlada demokracija.

– Ima ovdje svega i svačega i onih koji su iz Juge pobjegli i prognani.

– Neke sam upoznao, pa oni su, kao svi oni koji su daleko od svoga kućnoga praga.

– Niko ne bi rekao da su oni tako opasni, kako smo učili u školi.

– Ti, znaš to bolje od mene i više si pročitao i naučio na tim kursevima i sastancima, koje su organizirali partijci.

Slušajući njegovu priču, Hamzi hladan znoj čelo orosi.

– Bolan, ne mogu sebi doći. Mislio sam da će svaki čas izbiti policija, kao što milicija bahne u našoj državi. Bio sam se uplašio.

– Pa, nisu tako opasni – Ahmo mu nježno dobaci – vidio si da plaču, željni svoje grude i svoga sunca.

Nakon kraćeg zadržavanja u parku uputiše se prema stanu. Idući ulicom pričali su o životu. Znajući koliko Hamza drži do komunističke ideologije prijatelj mu otvori dušu.

– Teško je kad se nađeš u društvu koji ne misle kao ti i nemaju iste ideale. Realno, svi nemaju ista prava u Jugoslaviji, kako pojedinci, tako ni narodi. Nas dvojica, pripadamo bošnjačkom narodu, kojeg su Osmanlije za vrijeme svoje vladavine iz ćitaba izbrisali, naše škole u kojima se učilo na bosanskom zatvorili, a nas Bošnjake svojom rajom prozvali. Kada se raspalo Otomansko carstvo, novi okupatori nas prozvaše po vjeroispovijesti,  Muslimanima. Svaki drugi naredni vladari, tako su nas zvali, pa i ovi koji su sada na vlasti, žele da nestanemo.

– Eh… Pa neće to dati Partija i Tito. Imamo jaku JNA i u njoj bratstvo i jedinstvo – prekinu ga Hamza pa objasni – Jes’ da se nema posla, ali zato se može slobodno spavati i na ulici.

– Kakva je to sloboda!? – odbrusi Ahmo, pa potvrdi – vjetrovi mediocida, sa istoka i zapada, zvižde nam oko ušiju, želeći da nestanemo u tuđim valovima života. Da ne govorimo, koliko ljudi leži po zatvorima. Je li Omer zbog pjesme, zaglavio tri mjeseca? Zapjevao pjesmu, koju su pjevušili u sebi skoro svi iz Gornje mahale, a on da se pofali kako lijepo pjevuši, na sav glas:

„Druže Tito, nešto bih te pit'o,
gdje je moje s’ tavana žito?“

Umjesto da dobije aplauz, dobi iza ušiju i tri mjeseca prisilnog rada. Iz šume izvlačio bukovinu za boračku populaciju.

– Nije to ništa, kako je prošao moj prijatelj iz Bosanske Dubice – ozbiljno će Hamza – nije imao određenu količinu žita, za otkup. Odnio u Narodni odbor što je imao na što mu je odbornik rekao da ide kući i da pronađe ostatak, onoliko koliko se od njega traži. Moj prika je otišao kući pa nemajući više ništa, stavio je kola pod praznu kukuruzanu u kojoj je nekad bilo žito. Uklonio je stupove na kojima je kukuruzana stajala i ona se, ko surotica  spuzala na kola. Upregao je konje i praznu kukuruzanu odvezao u Narodni odbor. Usput je pjevao:

„Druže Tito ljubičice bijela,
evo tebi i kruzana cijela.“

Iza toga je odmah uhapšen i osuđen na dva mjeseca zatvora, i nakon robije namirio je traženo žito.

– Pa eto vidiš Hamza, ima li tu pravde i ko koga tu tlači… – ironično mu se obrati kolega.

Dolaskom u sobu diskusiju su nastavili uz «habe- rušu». Prvi put bez straha, bistre politiku.

– Šta misliš jaro, gdje se troše pare, koje su svojim znojem zalili samoupravljači i pečatirali krvavim žuljevima zemljoradnici?

– Najveći dio troši se za naoružanje JNA – ozbiljno će Hamza.

 – Nije baš sve tako, čuo sam od jednog emigranta da se dio tog novca daje i bivšem jugoslavenskom kralju Petru II Karađorđeviću, koji se nalazi u Londonu, kao azilant. Tako se potajno financira  kraljevska svita, da se ne vrate u državu.

– Jadni mi Jugosloveni: gastarbajteri, proleteri i zemljoradnici, ne znamo da radimo i za kralja.

– Hej, pusti te priče o kralju, da ti ispričam jedan vic o Titu.

– Ispričaj.

– Ali, molim te, nemoj me odati.

– Ma neću… prošla su ona vremena kad smo se špijunirali.

Neko vrijeme Ahmo se zamisli pa se bojažljivo javi.

– Zapravo to i nije vic, već istina koju mi je ispričao naš irget Jozo, a on je čuo od bivšeg robijaša Saje.

– Ma hajde pričaj, baš sam nestrpljiv – znatiželjno će Hamza – nisam udbaš, ne boj se, mada su me vrbovali da im budem vodonoša.

– Pa to je priča baš o njima.

U Zagrebu, na Zrinjevcu, neko je bacio na ulicu sliku Maršala isprljanu zahodskim izmetom. Prolaznici su se većinom smijali a pojedine Zagrepčanke izustile bi po koji «fuj» i produžile bi dalje. Ali kad je došao milicioner,  taj savjesni čuvar reda, on je pokušao ukloniti sliku, ali mu je za oko zapela cedulja s natpisom:

«Nije šala posrati Maršala,
neka Udba pita ko je posro Tita».

Čuvši to Hamza skoči s kreveta i uhvati kolegu za vrat.

– Sad ću te udaviti, kako možeš takve viceve pričati o našem Maršalu?

Boreći se za zrak Ahmo je molio kolegu da ga pusti. – Moli Boga što si mi jaran, inače bih te…

Tako jedan vic o Titu zavadi dva jarana.

(nastavice se…)

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.