Kozarac.ba

Njemačka kultura, Njemačka barbarstva

Dogodilo se, i može se dogoditi opet: to je srž onoga što želimo reći – rečenica Prima Levyja, pisca i bivšeg zatočenika nacističkog logora smrti u Auschwitzu, velikim je slovima reproducirana na ulazu u Memorijal ubijenim Židovima Europe u središtu Berlina.

Spomenik je izgrađen prije šest godina, na povijesno važnu mjestu, trgu omeđenu najprepoznatljivijim urbanim simbolima njemačke nacije, između Brandenburških vrata i Potsdamskoga trga s jedne, te Wilhelmstrasse i Tiergarten parka s druge strane. Danas je s juga obrubljen Ulicom Hane Arendt; prije šezdeset godina tu je počinjala četvrt najvažnijih upravnih zgrada Trećeg Reicha, među kojima i ured Adolfa Hitlera.

Sada, na prostranom polju posijani su golemi sivi betonski blokovi. Gromade različite veličine, od kojih je većina viša od čovjeka, razdvojene su uskim prolazima dovoljnima tek da jedan čovjek prođe. Uđete li u taj labirint, naglo ćete izgubiti osjećaj da ste u civilizaciji. Progutat će vas hladni sivi beton, deprimirati iznenadna izolacija, nagla tišina, pustoš i nenadana samoća. Osjetit ćete tjeskobu i snažan poriv da izađete. Podsjeti li vas to na činjenicu da su milijuni umirali s tjeskobom, napuštenošću i strahom, a da nisu ni mogli ni znali izaći, »i da se to može dogoditi opet«, memorijal je ostvario svoj temeljni smisao.

U podrumu muzeja je izložba. Neuljepšanim betonskim zidovima dominiraju velike fotografije nekoliko ubijenih: prelijepo lice dječaka iz Praga, mudri pogled rabina, žena bistra i prodorna pogleda… Ubijeni u Holokaustu, nepojmljiva brojka: ukupno je šest milijuna takvih žrtava. Tu je soba ubijenih, u kojoj se tonski reproduciraju osobne pripovijesti; u drugoj na zidovima pišu europske države, i koliko je ljudi ubijeno u svakoj. Naročitu nelagodu izaziva karta Europe na kojoj su žutim točkicama označena mjesta većih – samo većih – logora za Židove: požutjela Europa…

Memorijal ubijenim Židovima Europe danas je jedno od prepoznatljivih mjesta Berlina, spomenik koji kazuje da je glavni grad Njemačke postao, i svjesnom odlukom postaje sve više, »soba sjećanja 20 stoljeća«, kako kaže Rainer Klemke, gradski povjerenik za muzeje. »Sjećanje na Holokaust temelj je nove Njemačke. Naša je obaveza i dužnost nasljednicima ispričati priču o Berlinu. Ne želimo, međutim, postati grad-muzej, nego povijest učiniti živom. Zato nam je ključno sudjelovanje građana i njihovih nezavisnih tijela koja utječu na odluke. To dobro funkcionira: građani su aktivni i zainteresirani, zahtijevaju da se čuvaju povijesna mjesta, sudjeluju u raspravama i donošenju odluka«, kaže Klemke.

Takva je rasprava karakteristična za nedavno postavljeni spomenik odmah preko puta Memorijala ubijenim Židovima Europe: odmah preko ceste, na samome ulazu u park Tiergarten, spomenik je homoseksualcima ubijenim u Holokaustu. To je jednostavna željezna kocka s prozorom, u kojemu se projicira kratka, ali dojmljiva scena: dva mlada muškarca se ljube. Spomenik je izazvao velike rasprave, čak i ogorčena protivljenja, ali povjesničari se ne uzbuđuju previše: u njemačkome društvu, naviklom na neprestanu borbu s revizionizmom, nije neuobičajeno da i na memorijalu ubijenim Židovima osvane sprejem nažvrljana svastika, pa onda i da netko nagrdi spomenik usmrćenim homoseksualcima. No spomenici stoje, stotine tisuća ljudi posjećuju ih, sjećaju se i uče što se dogodilo – to je najvažnije.

Među mnogim berlinskim spomenicima koji podsjećaju i opominju na nacizam, »Topografija terora« možda je najdojmljiviji plod građanskoga aktivizma. Golemo muzejsko zdanje sagrađeno je na mjestu na kojemu je do 1945. stajao glavni sigurnosni ured nacističke države zločina: tu je bilo zapovjedništvo Gestapoa i SS-a. U savezničkim bombardiranjima dio kompleksa je srušen. Do 1956. srušeni su i ostaci, a potom je mjesto napušteno i zaboravljeno. Sedamdesetih i osamdesetih skupine građana same su počele dolaziti ovamo i otkopavati zaboravljene ruševine, u emotivnome traganju za istinom o Njemačkoj tridesetih i četrdesetih godina.

1987. tu je otvoren dokumentacijski centar, a trinaest godina kasnije, u svibnju prošle godine, na tom je mjestu otvoren monumentalni memorijalni muzej, velika suvremena četvrtasta zgrada, koja čuva i izlaže građu pod imenom »Topografija terora«. Tu je konferencijski centar, stalna izložba, biblioteka s tridesetak tisuća svezaka o nacionalsocijalizmu… »Topografije terora«, vole reći Berlinčani, vjerojatno ne bi bilo da sami građani nisu zahtijevali istinu.

Muzej »Topografija terora« nije jedini u Berlinu čiji su nastanak inicirali građani: isto je i s Memorijalom ubijenim Židovima Europe. Potkraj osamdesetih, naime, novinarka Lea Rosh i povjesničar Eberhard Jaeckel pokrenuli su civilnu inicijativu za gradnjom takvog spomenika. Do službene odluke o gradnji trebalo je cijelo desetljeće: parlament ga je 1999. odlučio izgraditi, a otvoren je u svibnju 2005.
  
Nisu svi građanski zahtjevi za prihvaćanjem povijesne odgovornosti završeni uspjehom, premda se može steći takav dojam kada posjetitelj danas stoji pred svim tim spomenicima koji ne skrivaju ni najmanji detalj.

Primjer kolektivne šutnje povijest je »memorijala i obrazovnog mjesta« u vili na berlinskome jezeru Vansee, u kojoj su 20. siječnja 1942. nacistički glavešine razradili uništenje europskih Židova. Na tom je mjestu lako prikriti užase, jer je teško pojmiti da se monstruozni zločini mogu osmisliti na tako idiličnu i raskošnu mjestu kao što je vila iz 1915, koju je na obali jezera sagradio industrijalac Ernst Marlier.

No baš se to dogodilo. Povjesničar Joseph Wulf stoga je još 1965. pokušao otvoriti muzej na tome mjestu; sedam je godina pokušavao, i nije uspio. Razočaran i ogorčen, 1974. počinio je samoubojstvo. Osamnaest godina nakon propasti Wulfovih nastojanja, o pedesetoj obljetnici Vansee konferencije, u vili je otvorena stalna izložba o tome susretu, na kojemu su usuglašeni »dokumenti koji upozoravajućom jasnoćom planiraju ubijanje svih europskih Židova i aktivno sudjelovanje njemačke javne uprave u tome genocidu«.

U vili je danas stalna izložba, mjesto za konferencije i knjižnica. Posjetitelja će odvesti u salu u kojoj je konferencija održana, i ondje mu do detalja pojasniti tko je na njoj sudjelovao, i što je dogovoreno: likvidirati jedanaest milijuna europskih Židova, te kako to učiniti, hladno i proračunato, s potpunim konsenzusom i pojedinostima o prijevozu žrtava te ostalim logističkim pitanjima, kao da dogovaraju opskrbu tržišta traženom robom. Doznat ćete, također, da je samo manjina sudionika konferencije osuđena, a da ih je nekoliko mirno živjelo i radilo u poslijeratnoj Njemačkoj, dočekavši mirovine i mirnu smrt.

U tim se podacima očituje konflikt postnacističke Njemačke: nije bilo lako probiti se do istine, štoviše. U zapadnoj Njemačkoj stav prema nacizmu mijenjao se s desetljećima, napredujući od šutnje i poricanja prema prihvaćanju odgovornosti, dok je u istočnoj Njemačkoj postojala jedna službena »istina«, i ona sama uvelike okljaštrena.

Na zapadu, pedesetih je vladala mrzovoljna javna šutnja. Šezdesetih, nakon suđenja Adolfu Eichmannu u Jeruzalemu 1961. te nakon što je stasala mlada generacija, tema dana postalo je grozničavo pitanje starijima: »Što ste to učinili u Drugome svjetskom ratu?«

Sedamdesete su protekle u mučnome društvenom previranju, koje je iznjedrilo crveni terorizam, baš kao što se to dogodilo u Italiji, još jednoj kolijevci desnog totalitarizma Europe. Osamdesetih, a naročito devedesetih, istina je u Njemačkoj pobijedila, i danas će vam Nijemci kazati kako je postignut društveni konsenzus da je Holokaust najveći i jedinstveni zločin u povijesti čovječanstva, da ga je kreirala njemačka država i njezin upravni aparat, te da su u tome izravno i svjesno sudjelovali milijuni Nijemaca. Procjenjuje se da je samo izravnih ubojica, počinitelja genocida i ubojstava, oko tristo tisuća.

»Njemačka je narod počinitelja«, kazao je potpisanom novinaru jedan njemački povjesničar nacizma. Zato je Berlin pun materijaliziranih sjećanja na to vrijeme loma i uništenja dotadašnje civilizacije: Nijemci više neće dopustiti zaborav.

Zato je u pločnik pred Humboldtovim sveučilištem, čiji su studenti 1933. uništili ugled institucije spaljujući knjige na poznatim lomačama, danas ugrađena staklena ploča koja noću svijetli i podsjeća na tu jezivu predigru nacističkoga potiranja civilizacije.

Zato su njemačke željeznice načinile memorijal na mjestu s kojega su u Auschwitz deportirani berlinski Židovi. »Platforma 17«, kako se zvao peron, danas je dojmljivo mjesto: zarđale tračnice, omeđene tekstom sjećanja, odlaze u šumu mladih breza, a u zidu perona izvedene su rupe koje podsjećaju na ljudska tijela koja nestaju u betonu.

Ali kako je moguće da se sve to dogodilo? Kako je moguće da je najkulturnija nacija Europe izrodila nacizam?

Pred tim će pitanjima pokleknuti svatko tko posjeti Njemačku. Naročito snažno ta se pitanja nameću u Weimaru, središtu klasične njemačke kulture.

Mali i mirni gradić pamti velebnu povijest: tu je, početkom osamnaestog stoljeća, deset godina živio Johann Sebastian Bach. Stoljeće kasnije, Johann Wolfgang von Goethe i Friedrich Schiller tu su pisali o Njemačkoj kao o naciji kulture.

Tu je, poslije Prvoga svjetskog rata, utemeljena Weimarska republika, baš kao odjek tih plemenitih misli dvojice velikih pisaca. U Weimar su navraćali Franz Liszt i Friedrich Nietzsche; tu je 1919. osnovan Bauhaus, najutjecajnija škola arhitekture dvadesetoga stoljeća; tu je živio liječnik, humanist i umjetnik Albert Schweitzer.

Weimar je samo srce klasične europske humanističke kulture. Pa ipak, tek osam kilometara dalje, nacisti su 1937. sagradili koncentracijski logor Buchenwald, u kojemu je od pothranjenosti i torture umrlo 56 tisuća ljudi.

Logor je sagrađen praktički u parku baroknoga dvorca Ettersburg iz osamnaestog stoljeća, u kojemu su se okupljali pisci poput Goethea, Schilerra i Herdera. Put kojim su do dvorca stizale otmjene kočije nacistima je služio kao trasa SS straže koja je čuvala logor.

»Površno je čuditi se tomu da je nacija takve kulture počinila takva zlodjela. To što netko razumije umjetnost, nipošto ne znači da je nesposoban za zlo. Štoviše: u nacističkome tumačenju svijeta, logori i genocid bili su uvjet opstanka visoke kulture«, objašnjava Daniel Gaede, vodič u muzeju Buchenwald.

Njegova je priča tragična i fascinantna: kao mladi humanitarci i mirotvorci, Daniel i njegov brat dobrovoljno su putovali u Izrael i Palestinu kako bi sudjelovali u pokušajima pomirenja Izraelaca i Palestinaca. Jednom je na njihov autobus u Nablusu mladi Palestinac bacio bombu. Danielov je brat poginuo, on je izgubio lijevo oko. Danas je, poluslijep, vodič po Buchenwaldu, gdje tragedije prošlosti dočarava s nesvakidašnjom senzibilnošću, širinom i empatijom za žrtve svakoga nasilja.

»Nacisti su u Buchenwaldu imali glazbeni orkestar koji je često svirao u Weimaru. Nisu ništa skrivali. Građani u okolnim mjestima sve su znali, koristili su robovsku radnu snagu iz logora. Dapače, nacisti su sustav logora su tumačili kao nužno sredstvo za čišćenje njemačke nacije i čuvanje njezine visoke kulture.

Ako, naime, postoje nadljudi i oni drugi, one druge moramo istrijebiti da bismo mi ostali čisti. U toj su logici zvjerstva i ubijanje posve logični. Zato se ne treba čuditi tom spoju najvišeg elitizma i najužasnijeg barbarstva: u nacističkoj ideologiji, oni su se nadopunjavali, barbarstvo je bio uvjet elitnoj kulturi.

Protiv takvih teorija društva postoji samo jedan lijek: poštovanje ljudskih prava, uvijek, svugdje i pod svaku cijenu«, kazao je Daniel Gaede, vodeći nas tlom najvećih zala koja je čovječanstvo ikada vidjelo.

(Boris P. Novi List)

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.