Kozarac.ba

“Hamza gastarbajter” (25-27)

– Za nekoliko sati stižemo u München – lijeno se protežući dobaci Ahmo suputnicima.

Gledajući zastavu Njemačke, Hamza ostade zatečen, kao dijete, koje je uhvaćeno u «hapi». Nije znao kako da se ponaša. Tokom školovanja, učio je da su fašisti u Drugom svjetskom ratu izvršili agresiju na njegovu domovinu. Osjećao se jadno, kao da ide u ruke neprijatelju, za šaku maraka, da mu zemlju gradi.

Ahmo primijeti Hamzinu zbunjenost pa se javi:

– Nije baš sve onako kako piše u našim knjigama, postoji i druga istina. Imat ćeš priliku da se sam u nju uvjeriš, pa onda analiziraj političku situaciju.

Preko razglasa, najavljen je ulazak voza u glavnu željezničku stanicu München. Putnici su spakirali stvari i  čekali. Čula se škripa kočnica potom otvaranje vagonski vrata.

Dolaskom voza u stanicu koju ispuniše stranci, bučni žamor, lepeza balkanskih jezika;   albanski, bugarski, bosanski, makedonski, srpski, hrvatski, crnogorski, mađarski, slovenski, slovački, turski, talijanski, bugarski, rumunjski, ruski, grčki… realiziranih u mnoštvu različitih dijalekata i lokalizama. Svako je prilazio svome poznaniku, grupi, koja je govorila njegovim jezikom. S vanjske strane, vagoni ispisani grafitima u vidu otisaka ruku, tijela, kiše i vjetra. Poneko ime ili parola ispisana prstom otkrivala je debljinu prašine. Izlaskom iz voza Ahmo i Hamza svoje stvari staviše kraj klupe na koju sjedoše. Dok je Ahmo razmišljao na koji način stići do mjesta gdje je stanovao, Hamza se divio veličini građevine i broju insana koji su se u žurbi kretali noseći svoje stvari. Pogleda u svoj kofer pa se zastidi, sramežljivo ga zakloni svojim tijelom.

Vozni red, vidno postavljen, nije baš bio od koristi strancima, naročito onima, koji nisu znali njemački. Poput prvačića, sricali su rečenice, da saznaju kojim vozom i kako najbrže da stignu do cilja. Dva jarana izvadiše zavežljaje iz kofera. Sramežljivo su uzimali zalogaje da bi utolili glad. Jedući, ono što su donijeli iz svojih kuća, nisu ni primijetili da se oko njih počela okupljati grupa putnika koji su putovali u istome pravcu. Ahmo pogleda u pravcu odakle su dopirale razumljive riječi i uskliknu:

– Eno Muje!

Napravi nekoliko koraka i Ahmo je već osjećao prijateljski stisak i olakšanje.

– Sad je lakše – hrabro će Ahmo.

Nedugo zatim pristigli su Edhem, Osman, Boro, Rade, Trajkovski i Gabrijel. Nakon dugoga puta konačno jedno olakšanje. Stiže i gradski voz, «S-ban». Njegov izgled podsjećao je na našeg, bosanskoga, ćiru. Kada su ušli u jedan od vagona, smjestiše se na drvena sjedišta. Hamza upozna ostale suputnike, osjećajući toplinu u njihovim rukama. Neko od njih zapjevuši.

«Bosno moja, divna mila, lijepa k’o slika, u tebi nema posla, za mene b’jedenika».

***
Ponovo Hamza osjeti nesigurnost. Nikad kraja ovom putovanju i neizvjesnosti, a pred očima kuća i avlija iz koje su ga ispratili njegovi najdraži. Sanjarenje prekinu Ahmo.

– Evo, stigli smo na našu stanicu, spremite svoje stvari!

Prilikom izlaska putnika, koji se dozivaju da se ne zagube u gužvi, napravi se metež. Ahmo je hrabrio Hamzu da će brzo stići. Nakon kraćeg pješačenja na periferiji velikog grada ukaza se gradilište termoelektrane a ispred nje radničko naselje. Ulaskom kroz drvenu kapiju Ahmo nije mogao sakriti radost. Sa zadovoljstvom je objasnio Hamzi gdje se šta nalazi, restoran, praonica i u kojoj baraci stanuju njegove radne kolege.

– Naša baraka je «trinaeska»! – radosno će Ahmo.

Idući stazom između baraka, slušali su muziku sa Balkana. Na prozorima radnička haljinka i veš. Dva školska druga ulaze u trinaesticu koja je imala deset soba. Ulaskom u jednu od njih Hamza osjeti atmosferu vojne spavaone. 

– Bujrum, biraj krevet!

Gledajući u spavaonicu Hamza osjeti umor, bez habera leže u jedan krevet i utonu u san.

Novopečeni ekonomski muhadžir sanja kako ga njegova hanuma Emina budi na «kremeljušu», »neka, još malo» – protežući se, molio je pospanko.
Potom osjeti jače dozivanje i potezanje za nogu. Tad se trže i ugleda iznad svoje glave Ahmino lice i ču njegov poziv:

– Diži se Hamza, nisi kod kuće da se možeš izležavati!

Tad se Hamza osloni na lakte, protrlja oči, pogled prosu po sobi, ali njegove porodice nigdje na vidiku. Na sred sobe sto i nekoliko stolica različite boje i oblika. Taj prizor ga pogodi. Osjetio je kajanje, a u ušima su mu odzvanjale riječi njegove majke Hatidže: „Sabur, sine, sabur liječi sve. Biće posla za tebe u čaršiji.“

Zaškripaše vrata kroz koja uđe Ahmo, držeći u rukama peškir, brišući lice.

– Hajde bolan ustaj, umij se. Kupatilo je u hodniku sa desne strane, druga vrata od naše sobe.

Hamza, dječjim korakom, krenu u novi život. Po uputama pronađe kupatilo, pun nepoznatih lica koja su se nazirala u ogledalu, iznad limenih korita, po kojima je curila voda. Nakon što pronađe slobodno mjesto, zahvati vodu rukama i obli lice. Mahinalno obnovi abdest pa pogleda naokolo i shvati da nije u svojoj kući. Vrata su se otvarala i zatvarala, a kroz njih su se vukla pospana tijela. U hodniku ga je saburli čekao Ahmo. Brzo se obuče i već su bili ispred barake u kojoj je bila radnička menza. Ponovo doživljena slika iz vojnih dana. Red za doručak dječja radost – dvije šnite kruha sa džemom i margarinom, uz šolju čaja.

Izlazeći iz menze, Ahmo upita:

– Reci ti meni jarane, šta ti znaš raditi? Šta da kažem poslovođi, šta si po zanimanju?

Hamza ga pogleda sliježući ramenima.

– Ti znaš da nisam baš vješt nekom zanatu.

Ahmo se blago osmjehnu i dobaci:

– Vidiš… tu školu života već sam završio. Ja… sam  zidar, tesar i armirač. Sa mnom ćeš u brigadu, da ti pomognem u prvom belaju. Hamza slušaj, ti si od danas zidar.

– Bolan kakav zidar, ne znam ti ja ni mistriju držati, a kamoli zidati.

– Samo ti reci da si zidar i ostalo je moja briga.

– Ma, ne mogu lagati!

– Pa i ne smiješ, a i grijeh je lagati, samo im tako reci. Uz mene ćeš, za nekoliko dana, zidar postati. Idemo sada do poslovođe, Vojvođanina Lale, da zadužimo stvari i da te zavede u tefter u kojem se pišu sati. Kažu da je rođen u Vojvodini i da je poslije rata pobjegao od Udbe.

Čas historije prekinu poslovođa Lala.

– Gdje ste zemljaci? Ima li šljivovice za mene? Novi neka mi predaju pasoše.

Novopečeni gastarbajteri predaše dokumente. Nakon prijave, obrati im se glavni šef firme Strabak, uz Lalin prijevod.

– Dobro došli na radilište termoelektrane. Nas zanima vaše znanje, a ne vaše diplome. Imat će te satnicu tri marke kao svi početnici. Oni koji znaju neko zanimanje u građevini, neka se jave poslovođi.

***
Kad ih  rasporediše po zanimanjima,  zadužiše  ih alatom.

Dva  ahbaba, uključiše  se u kolonu koja je marširala prema radilištu. Sitna kiša pratila ih je u stopu.

Ahmo je vozio kolica napunjena alatkama. Bilo je tu – čekića, lopata, krampova, testera, pajsera, drveni sandučić u kojem su ekseri, mistrija, fangli, šljemova i žute kabanice. Pažljivo je Hamza koračao u novim gumenim čizmama po kojima su se lijepile sitne kapi kiše. Prolaskom kroz kapiju radilišta, uveliko je pljuštala. To obradova Hamzu. U mislima je, već leži u krevetu. Njegove misli otpuha Ahmo.

–    Ahbabu…oblači kabanicu.

Na Hamzinom licu ostadoše zgrčena, poluotvorena usta. Oblačeći kabanicu sjeti se babine haljinke koju je oblačio, kad bi išao u berbu voća. Stigoše na mjesto gdje će raditi.

– Danas ćemo kopati kanal, za kablove i cijevi – objašnjavao je poslovođa.

Počeo je Hamzin prvi radni dan, kišovit i tmuran. Na sve strane čuli su se uzdasi  građevinskih radnika. Nakon nekog vakta Hamza osjeti zatezanje na dlanovima. Kiša je i dalje lijevala, a iznad tijela i mokre odjeće dizala se vidna magla.

– Možda ova kiša donese nafaku, moj Hamza! – razmišljao je glasno Ahmo, lopatajući zemlju iz kanala. Već su bili mokri, kad je zasvirala sirena za ručak.

– Essen, essen! – čulo se po radilištu.

Istim putem kojim je i došla vraćala se pokisla kolona. Mokra tijela se hlade, a studen ih obuzima. Većina ih odlazi u svoje sobe da se presvuku u suhu odjeću.

Nakon kratkog čekanja, dolaze na red za užinu. Stojeći u redu osjećali su ugodnu toplotu koja je dolazila iz kuhinje. Ahmo i Hamza sjedoše do prozora. Tacne sa hranom staviše kraj ispijenih flaša sa kojih Hamza pokuša da pročita o kakvome piću se radi. U tome mu je pomogao kolega.

– Eh… moj Hamza, vidiš šta se ovdje pije. Nemoj da te brinu ove prazne, pivske flaše. Oni sa njima žeđ gase.

Drobeći kruh i čorbu, Hamza je pogledom lutao po restoranu, tražeći poznata lica. Nije uspio pronaći ni očev ni majčin osmijeh. Ta spoznaja raskahari Hamzu koji nije osjetio slast zalogaja ni svježinu gutljaja. Zažali što je došao u ovu daleku zemlju. Dok mu je Ahmo objašnjavao kako se na njemačkom zove kuhinjsko posuđe, kolega mu je mislio na povratak. U sebi je kovao plan.

„Samo da znam put do željezničke stanice iskrao bih se i pobjegao, nije ovo za mene“.

Iz sanjarenja ga trže sirena. Po isteku pauze vratiše se na radilište. Iskopani kanal osiguravao se sa drvenim oplatama. Hamza je nespretno udarao čekićem, često bi osjećao udarce po prstima. Iskrivljene eksere sa mukom bi vadio i ponovo ih u jelovu trenicu zakivao. Njegove okrvavljene prste primijeti Ahmo, bez riječi pruži mu komad krpe i nastavi s poslom. Zamotavajući okrvavljene prste Hamza je razmišljao o tesarskom zanimanju, kojeg je učio od Ahme.

Sirena je odsvirala kraj radnoga vremena. To obradova sve radnike koji se uputiše u pravcu naselja. Na umornim licima, poput sunca iza oblaka, ukaza se osmijeh. Dovikuju se kolege u koloni radničke klase, koja se, poput bujice, u deltu rastače, noseći umorna tijela do njihovih soba i kreveta. Umor učini svoje i mir zavlada u barakama a snovi ih ponesoše kućama.

(nastaviće se…)

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.