Kozarac.ba

“Hamza gastarbajter” (13-15)

U trenutku prelaska noći u dan čuju se prvi horozi, budeći  jata u ćumesu, najavljivali su jutro. S njima se bude nevjeste. Tako i Emina, na prstima, iziđe iz sobe. Prvo očisti furnu, odloži vatru, nasu u testije vode za abdest. Nakon sabahskog ezana, ustaju svekrva i svekar, tad ih nevjesta po adetu selami i pita:

– Sabah hajrullah. Jeste li se naspavali?    

– Jesmo! – odgovori svekar pa ilaknu – la ilahe illellah! Hvala Allahu, dž.š., što nas poživi i podari još jedan dan života na ovome dunjaluku.

– Da je bilo noći, mogle su oči – svekrva će, te uz šalu obrati se nevjesti – deder, ćeri, nastavi za kahvu.

I Hamzu ezan  probudi. Dok se protezao u krevetu, sjeti se da su kolegi nudili da postane pjevač, zbog nje-govog lijepog glasa. Odbio je zbog pobožnosti i posta. Mujezin kojim se džematlije diče. Nekoliko puta Emina je ulazila u sobu i molila:

– Ustaj bolan, tebe čekamo da u džematu sabah-namaz klanjamo. Požuri, proći će vakat! Da se babo ne ljuti.

Ustajući, Hamza od sebe otjera šejtana, Iblisa. Uz pomoć hanume abdesti se i stade u saf. Nakon namaza poželi ponovo da zauzme istu busiju ispod jorgan planine. Njegov nijet pokvari babo.

– Popit ćemo sabahušu i ako Bog dželle šanuhu, da, spremiti se za mlin, danas je naš red.

– Zar tako rano?

– Muči, sine – tješi ga majka uz savjet – želim ti reći jednu mudrost, koju sam čula od svojih starih: «Noć je duga i ne krati je svojim spavanjem. Dan je svijetao i ne pomućuj ga svojim grijesima». Kad popiješ jedan fildžan biće ti lakše. Ti samo pomozi babi žake utovariti pa ponovo lezi.

Poslije majčinog savjeta sin se razbudi i sam žito utovari i konja upregnu. Prateći oca u mlin, majci i hanumi dobaci:

– Evo, da i ja vama, kažem jednu narodnu izreku: «Ko rano rani, dvije nafake grabi»!

Stojeći u avliji, slušao je jutarnju tišinu koja se polahko pretvarala u seosku idilu: ptičji cvrkut, sunčeve peruške, kukurikanje, mukanje i blejanje. Kao da po prvi put doživljava, jutro u rodnom zavičaju.

Besciljno krenu niz sokak, gledajući u čobane dok kupe hajvane po mahali od domaćina, vakat je da krenu na ljetnju ispašu. Sjeća se Hamza.

 -Nakon Agrarne reforme, oduzeta zemlja nije ziratita, u pašnjake i šikare je pretvorena. Takva, bila je pogodna za ljetnju ispašu. Nekoliko puta sa svojim djedom Smajom koji je nosio čobanima njihovu zaradu i namirnice, obišao sam pašnjake na Bravsku. Boraveći u čobanskim kolibama, osjetio sam život u planini. Uz vatru slušao sam čobanske priče, na pašnjacima naučio čobanske igre.

Razmišljajući o tome stiže do svoga omiljenog voćnjaka Podmekteb. Rosna trava kvasila mu je obuću i haljinku. Idući ponekad se sagne da ubere pokoju jagodu. Voćnjak brižno ziratit, a svako stablo sehara sjećanja. Kojim povodom i ko ga usadi, a ko ukalemi? Idući voć-njakom, zastajao je kraj stabala, koje je on posadio, povodom rođenja sinova Abdulaha i Kerima.

Njih je posebno volio, pri berbi pazio da ne bi koju granu bez potrebe otkinuo. Oštećene grane i stabla, liječio po djedovom savjetu. Priđe stablu oraha, izniklom iz panja, obuhvati ga rukama i ču iza svojih leđa.

– Mjeriš li koliko je narastao orah? – iz drugog voćnjaka, u kojem se grupa berača spremala za branje hašlama, čuje voćara Beću. Provjeravajući opremu za branje, stari voćar dobaci Hamzi.

– Eh, kakav je tu orah bio, nije ga bilo na ovome kraju. Posjekoše ga odbornici. Eh, kako smo bili tužni, neki su i plakali! I sad, kao da vidim tužno lice tvoga rahmetli dida Smaje, kad je pokušao da odgodi porez, da ga sačekaju, nekoliko mjeseci, dok ne dospiju janjci.

Sjećajući se tog zemana voćar pozva Hamzu:

– Hodi komšija, malo bliže, da ti pričam o onome vaktu kada su vladali odbornici.

Nakon što Hamza preskoči plot Bećo poče priču.

– U ono doba, poslije rata, bila je neimaština. Zemlja je izranjala iz rana. Oslobodismo se kraljevske krune, a dobismo komunistički samar, koji je pun raznih nameta i poreza. Pošto vlada još nije imala dovoljno valute, porez se plaćao u naturi. Na narod je bio udaren veći porez, nego je bio on u stanju dati. Za utjerivanje toga otkupa odbornici su bili nemilosrdni prema narodu. Na prihod sa zemlje pomoću stručnjaka još prije, nego zemlja bude zasijana, planiraju da se sa zemlje mora ubrati toliko i toliko usjeva, bez obzira da li će nastupiti suša, poplava i druge nepogode, koje će taj njihov plan pokvariti. U onim, poslijeratnim godinama, prirodne nepogode uopšte se nisu uvažavale. Zemljoradnici su morali dati onoliko koliko su drugovi odbornici odredili.  U protivnom, zatvor je bio kazna. U strahu pred zatvorom ljudi poljoprivredne proizvode kupuju i određenu mjeru namiruju. Narod, ustrašen, šutio je i davao zadnje zalogaje, ispred svoje djece. Svemoćni odbornici narodnog odbora uhranjeni i pljačkom obogaćeni bili su se toliko osilili da se sa njima nije moglo na kraj izići. Tako su narodni odbornici u Pećigradu, srez Cazin sudili, one koji nisu imali dovoljno vune da predaju za otkup, vraćali bi ih kućama uz naredbu da traženu vunu nabave kako znaju i umiju „krađom, kupovinom ili otimačinom“ i da je donesu u Odbor.

Hamza je slušao Beću iščekujući da mu što više kaže o orahu. Stari voćar rasporedi berače i oni se spretnim zahvatima popeše na stabla. Gledajući ih kako se po og-rancima kreću, Hamza osjeti jezu i strah, slušajući voćara Beću.

– Ovo voće nije bilo dostupno svakom u vrijeme kada su Bosnom vladali kraljevi. Samo u kraljevskim voćnjacima bile su kalemljene sorte. U doba beharanja i berbe čuvala se voćarska straža. Ta tradicija ostala je do dan-danas. Ljubomorno se čuvaju sorte i umijeće kalemljenja. Svaki kalemar se poznaje po svome kalemu, kao berber po svome kitonji. Kad voćka počinje davati plod voćari bi mogli prepoznati svoja kalemljena stabla – objašnjavao je Bećo.

Hamza ponovo zamoli voćara da mu ispriča priču o stablu iz njegovog djetinjstva. Bećo se nasloni na jedno stablo, pa nastavi priču:

– Uzimali su oni sve što im je trebalo pa i plemenito drvo: trešnju, hrast, jasen, orah i sve što se moglo izvesti. Sijekući odabrana stabla došli su i do vašeg oraha.

Slušajući Beću, Hamza se sjeti gorostasa i svog pada. Pokušavao je da ubere, njegov najveći plod i da od njega napravi ban sa kojim se u igri gađaju orahove kule. Želio je da postane najbolji bandžija u mahali. Umjesto titule, dobio je modrice, koje je krio i od samoga sebe. Malu slast, osjetio je jedući baklavu, koju je napravila nena Zejna od oraha koje je on otresao prilikom pada. Od tada se Hamza nije više penjao na orahove ogranke, već ih obarao praćkom. Ponekad bi avlijskim biserima napravio zijan na glavama svojih jarana i na komšijskim pendžerima, a nekad bi osvjetlao obraz na straži, čuvajući piliće od kobaca. Zelene opale orahe su kupili i sa njima u ribolov išli, u virove ih bacali. Od tih oraha riba se omami, a onda ih ribari lahko pokupe po vodi. Crnilo od orahove kore teško se pere. Sa takvim rukama morali su u školu, znajući da će od učitelja dobiti batine ljeskovom šibom. Neki đaci, od šiba, dobili su traumu, škola im postala noćna mora a njihovi učitelji bili na crnom glasu, crnom poput orahove kore. Sjećajući se tog vakta slušao je nastavak priče starog voćara.

– Na sjekirama su se mijenjali svi, čak i milicija, da bi orahov balvan prije akšama okresali i spremili za transport. Svi mještani, žalili su za orahom. I svako je imao svoju viziju o sudbini orahovine. Jedni su ga vidjeli ugrađenog u namještaj koji ukrašava stanove moćnih državnih činovnika. Drugi su tvrdili da je od njega napravljen općinski hastal. Na tom hastalu, općinari i njihovi pisari, prave poreske kvartale na kojima se mogao platiti porez, kao i kazna za one koji ga na vrijeme ne plate. Neki su tvrdili da je odvezen za vojnu industriju. Od orahovine prave se puščani kundaci.

Hamza se sjeti, da je osim panja ostalo nekoliko debljih ogranaka, od kojih su napravljeni bešika i hodaljka, vretena i prela, mala i velika oklagija i sinija. Uz priču vrijeme je prolazilo, a rudnjaci su se punili.

Umor je učinio svoje i berači siđoše sa stabala. Vrijeme je ručku i podne-namazu. Hamza se selami sa beračima i krenu kući, da uradi posao, prije nego se babo vrati. Avliju je počistio brezovom metlom, kaldrmu očistio od kokošinjaka. U neko doba praporci na Putalju obznaniše dolazak zaprege iz mlina. Otvara se kapija i kroz nju ukasa Putalj. Osjeti se miris života, miris novog meljiva, žake unesoše u kiljer, na mjesto gdje se čuva nimet. Čeljad se okupi ispod grožđa, zamirisa «težakuša» koja pozva težake na eglen. Dok stariji sjede ozbiljna lica, nestašna djeca se igraju žmirke oko kuće i pojate. Na avlijskoj sofri uz današnju nafaku bilo je i kraljevsko voće, hedija od današnjih berača. Dok se berači odmaraju sepeti sa hašlamama već su na putu do pazarskih tezgi koje će obradovati djecu u čaršiji.

Uobičajeni završetak dana. Sprema se konak, gluha stenje na bukovini, vodarice hite po vodu, odlažu se vatre, sprema se večera. Tama kao jorganom prekrila umorne mu'mine, koji saburli čekaju jacijski namaz. U vakat mujezin se oglasi i ponovo zavlada mir. Sneni snivaju, zaljubljeni se zbijaju. I Hamza, u zagrljaju, snuje slatke snove i uživa u ljepoti i čarima svoje hanume. U đul-bašči u neko doba koraci ašiklije odlaze prema sokaku. Nastupa gluho doba noći. Tada šejtani kolo vode po prljavim mje-stima i tamo gdje se ne spominje Allah, dž.š.

Emina je poranila, lijepe provedene noći se sjećala. Poput furije kućom leprša, svekru i svekrvi vodu za abdest priprema. Kahvu,  po njihovom meraku,  sa  rahat lokumom na demirli sofri servira. Njeno raspoloženje iskoristi i Hamza za odlazak u čaršiju. Nevjesta Medina sramežljivo zamoli djevera:

– Svrati u poštu, vidi ima li išta od moga Osmana.

Ostala čeljad je podržaše.

– Dok se naš poštar Vico sjeti, da nam pismo uruči, proteče vakta!

Idući prema gradu Hamza je razmišljao da treba uzeti fotografije, izvaditi rodni list i sve takse platiti.
Prvo svrati u Matični ured.

Ulazeći u zgradu sjeti se da je ona nekad bila medresa u kojoj je njegov brat Abid učio za hodžu. Hodnik prepun svijeta. Prostorije u kojima su nekad softe učile pretvorene su u kancelarije. U njima sada rade matičari i ostali službenici za evidentiranje rođenih i umrlih. U istoj zgradi se obavljaju i vjenčanja po zakonu insana. Stojeći u redu Hamza o pasošu razmišlja. Baš u tom času neko ga potapša po ramenu.

– Zdravo druže!

– Zdravo druškane!

– I ti si ovdje.

– Evo dođoh po rodni list.

– A ja dolazim već drugi put. Imam grešku u datumu rođenja. – javi se Stole, školski Hamzin kolega.
Slušajući njihov razgovor neko iz reda se požali.

– I meni su napravili grešku, umjesto Senad oni mi napisali Nenad, i zato moram sva dokumenta mijenjati.
U društvu lakše je i čekati. U neko doba pridruži im se Hadžo. Njegovi odselili u Banja Luku kad je on još bio dijete. Bezvoljno i mrzovoljno matičar prima stranke. U neki vakat i Hamza dođe na red. Matičaru reče svoje podatke, on otvori ormar i potraži knjigu rođenih iz koje uze podatke i po njoj napravi dokument.

Držeći rodni list Hamza je čitao podatke, da se ne desi greška, kao kod Stole i Senada. Sejreći u državnu taksu na kojoj je državni grb sa pet buktinja koje išarete pet priznatih naroda.

– Čije još buktinje osim moje nisu upaljene? – samom sebi postavi pitanje idući prema knjižari Svjetlost u kojoj ga dočeka poznanik Žiga.

– česi, ‘Amza? Dokle da ti čuvam formulare. Znam neke stvari i zato je dobro što si odlučio ići vani.
Kupac se zahvali, plati i izađe na Titovu ulicu. Idući prema fotografskoj radnji, razmišljao je o trgovcu Žigi. Uze plaćene crno-bijele fotke, gledajući svoj lik, nezadovoljan svojim izgledom.

Ulaskom u zgradu Unutrašnjih poslova, pronađe slobodno mjesto, na drvenu klupu stavi formular da ispuni lične podatke. Ispunjavajući formular, dođe do pitanja šta je po nacionalnosti. To ga baci u razmišljanje:

– Ako bih i napisao ono što jesam, na šalteru bi tražili da popravim grešku. Možda dobijem brže pasoš ako napišem da sam… Ili da sam… – pomisli i odluči – stavi ću da sam neopredijeljen.

Za pomoć ga je molilo nekoliko poznanika. Pomažući im oko formulara Hamza ih u sebi osudi «boluju od kompleksa niže vrijednosti, sram ih bilo». Istog mo-menta osjeti i kajanje – «ne, ne smijem ih osuđivati. Nisu oni krivi što ne smiju reći ono što jesu».

O tome je razmišljao dok je službenica kontrolirala dokumenta. Nakon provjere primijeti da fali taksa. Izlazeći iz Ministarstva unutrašnjih poslova zaviri u džep da se uvjeri ima li dovoljno para pa odvažno krenu. U pošti kupi državnu taksu. Žureći iz zgrade PTT-a prema MUP-u, dežurni milicajac ispred njega zatvori vrata uz komandu:

– Druže, zakasnili ste! Dođite sutra.

Hamzi pred očima bljesnuše slike iz priča koje je često slušao. Gurnu ruku u džep i izvadi jednu novčanicu. Kada portir ugleda pred svojim nosom novac u polu-zatvorenoj Hamzinoj šaci, učtivo ga upita šta želi. Ovaj mu pokaza taksu, gurajući mu novac u desnicu. Portir vješto uze novac i turi u šapku, pokazujući mu u koju kancelariju da uđe. Sada je sve bilo u redu i Hamza osjeti olakšanje. Bilo je i vakat da mu se počne nešto lijepo dešavati.

(nastavice se…)

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.