Kozarac.ba

“Hamza gastarbajter” (10-12)

Iza ikindije Hatidža i Ibrahim odoše u komšiluk, na mukabelu. Nevjestu Medinu i kćerku Fatimu zaposliše oko konaka. Hamzinica se zabavi oko djece, a Hamza uze novine koje je danas donio iz čaršije. Iako su bajate po nekoliko dana, pa i heftu, iz njih se dozna novi vaz.

Ponekad bi se novine čitale na glas da bi svi ukućani lakše došli da informacija. Većinom su čitali Preporod, Borbu, Oslobođenje i Zadrugar. Hamza je imao svoje omiljene stranice, a u zadnje vrijeme i oglase. Još ne gubi sabur da će dobiti radno mjesto negdje u srezu. Listajući Oslobođenje pronađe članak u kojem se govori o tome kako zapadne zemlje traže radnu snagu. Sad su mu neke stvari jasnije.

Drugi tekstovi govorili su o uspjesima samoupravljača, o broju novoprimljenih u redove komunista, o izgradnji novih fabrika, uspjehu sportaša, naročito nogometaša u domaćim ligama. Ležeći na šiljtetu Hamza začu riku i hrzanje. Ustade da obiđe hajvane. Usput primijeti sestru i nevjestu kako se kikoću i jedna drugoj nešto šapuću. Ispred štale tama se usidrila, a vrata na njoj škripe poput volovske zaprege. Pri ulasku u štalu Hamza oponaša svog babu. Priđe konju, milujući ga po leđima, grivi i sapima, odveza ular sa jasala i polahko ga povede na pojilište.

Po kaldrmi, prošaranoj divljom djetelinom, čuo se zveket kopita. Polahko prođe kroz kapiju i nađe se na sokaku. Razmišljao je da uzjaše i tog momenta sjeti se dje-tinjstva i svog prvog jahanja.

U jesen, kad se ljetina ukloni s njiva, počinje slobodna ispaša, a za čobane vrijeme ašikovanja, okupljanja oko fiskija, demirli kanata i perušanja. Tad djeca odrastu i kreću u lov na bikove i konje. Hamza je imao najbolju vojsku koja je vladala ovim krajem. Mogli su zauzdati najbolja grla. Prilikom hvatanja koristili su razne metode. U tome se najbolje snalazio Saim. Najčešći mamac bili su mu jabuka, kukuruz i šećer. Jahači su se međusobno pomagali, jedan bi se naslonio na ruke i koljena, drugi bi stao na njegova leđa u jednom skoku našao bi se na konju. Jahanje je zavisilo od jahača. Neko bi izdržao tek nekoliko galopa, a drugi dok se ždrijebac ne umori. Držeći za ular Putalja sjećao se svoga djetinjstva, konjskih trka i bodljevine bikova koje su organizirali čobani. Sa tim mislima stiže do pojilišta na kojem je bilo nekoliko hajvana.

Skoro se smračilo kada se popeo uz basamke. Žena mu ponudi večeru. Uze maštrafu varenike. Djeca u krevetu se igraju. Njihov žamor učinio je akšamski smiraj veselijim. Majka bi ih ponekad opomenula da se smire, plašeći ih da će doći bakača i odnijeti ih u svoju jazbinu. Za moment djeca bi se umirila, ali brzo bi zaboravili majčine prijetnje. Njena jetrva, Medina, nešto po kući radi, neprimjetno obavlja dobiveni zadatak od zaove Fatime. Čuva joj stražu dok ona stoji kraj otvorenog pendžera i čeka svoga dragog da dođe u đul-bašču, koju je ove godine mahsuzile ziratila. Dok obavlja svoju stražarsku dužnost pred očima joj ono vrijeme, kada je dočekivala svoga Osmana ispod svoga pendžera. Marširajući po svojoj stražarskoj stazi, kućnoj verandi, suze joj krenuše niz lice.

– Gdje li sada moj Osman stražari, da li mu je teško na granici? Nismo se čestito ni nagledali, a morao je u vojsku – zaplaka njena ranjena duša. Idući verandom, rukom pritisnu mjesto na donjem dijelu trbuha na kojem je osjetila trzaj. Onda još jednom. Oko srca osjeti toplinu, istu kakvu je osjećala pod Osmanovom rukom. Htjela je radost podijeliti sa jetrvom i zaovom ali se predomisli.

– Još ću tajnu čuvati – pomisli ona, pa odluči – prvo ću javiti svome Osmanu.

Došao je i ašiklija. Cura sramežljivo proviruje kroz pendžer. Javna tajna, kućom prostruja k’o furija. Utihnuo je dječji žamor i majka Emina sjede na sećiju kraj đuvegije, moleći da na glas pročita nešto zanimljivo iz novina. Mada nevoljno, ipak pronađe članak koji mu se učinio zani-mljivim. Dok je čitao, zastao bi, trudeći se da čuje šta ašiklija ispod pendžera šapuće sa njegovom sestrom. Kriomice svi uši naćuliše da uhvate poneki haber.

U neko doba iz avlije začuše se spori koraci. Znali su da se sa sijela vraća djed Ibrahim i nena Hatidža. Nevjesta javi zaovi haber, a ona ašikliji u đul-bašti. Brzo zatvori pendžer i leže u krevet, kraj svoga stražara. Bile su istih godina, baš kao sestre bliznakinje. Kad zaova leže kraj nje, Medina poželi da joj kaže koliko pati i brine za svog vojnika. Nije mogla od stida, da radost i brigu dijeli sa zaovom koja svoju sreću još traži ispod svoga curinskog pendžera. U sebi prouči dovu, koju je naučila u mektebu od mualime.
                                                                     
– Gospodaru moj, ovo što je u trbuhu mome ja zavjetujem samo na službu Tebi, pa primi od mene, jer Ti zaista sve čuješ i znaš. Amin!

Uz basamke čuo se žamor.

– Subhanallah! Naši su pospali – čulo se kako nena šapuće, opominjući djeda da bude tiši, da ne probudi čeljad, pa će značajno djedu – jesi li čuo, skupljaju pare da kupe televiziju i da je postave u Bećinu kahvu.

– Čuo sam! – potvrdi Ibrahim pa sramežljivo dobaci – dao sam i ja nešto para, kad mogu svi dati, mogu i ja.

– Neka si, nek’ i naša mahala bude u nečemu prva. Bliže je našim otići do Bećine kahve, nego do čaršije, da bi nešto vidjeli preko te haber-kutije. Mašallah, što sve neće izmisliti, ići ću i ja da vidim, tu televiziju.

– Jesu li ono i kumašina Jovana na sunet pozvali?

– Jesu! – potvrdi Ibrahim i podrža hadžiju – neka, tako i treba, zna on kako se poštuje komšija!

– Zna, zna! A tek da napravi dernek… – potvrdi Hatidža pa znatiželjno upita svoga đuvegiju:

– Sve hoću da te pitam. Šta ste vi u muškoj sobi važno haberili, kad ste i djecu sikterisali?! Bezbeli da ne čuju vašu besjedu.

– Ništa što je vrijedno pomena.

– Kako bolan ništa? Zašto je komšija išao nekoliko puta u Banja Luku?

Znajući da se neće otarasiti hanumine znatiželje, odluči da joj ispriča.

– Deder zamandali vrata i naćuli uši i kad čuješ ovaj haber za sebe zadrži a za druge zaboravi.

Pošto Hatidža zamandali vrata Ibrahim poče tiho.

– Naš komšija nosio hranu, haljinku i mehleme amidži koji robuje u Crnoj kući. Kao pripadnika organizacije Mladih muslimana osudiše ga na višegodišnju robiju – tužno će Ibrahim, pa sjetno nastavi – kada sam onomad ležao u Crnoj kući zbog otkupa, nisam imao dovoljno pšenice da dam u Mjesni odbor, tad sam rekao:

– Ne date sirotinji ni da živi!

Zbog tih riječi osudiše me šest mjeseci. Na robiji čuo sam jednu priču o Saji. Prije rata u njega se zaljubila jedna djevojka. Pošto je odbio kao muškarac ona je kovala plan da mu se osveti. U ratu djevojka posta partizanka, a on domobran. Poslije rata. Kad je «suknja» sudila Mnogi nevini su nastradali. Kad partizanka ili udovica partizana optuži nekog, taj omrkne a ne osvane. Tako je partizanka osudila Saju za ubojstvo koje nije počinio. Sajo se žalio višem sudu u Beogradu koji ga je oslobodio optužnice. Kad se spremao kući, partizanka podnese žalbu tražeći smrtnu kaznu, da bi se njenoj žalbi udovoljilo, Saju osudiše na smrt vješanjem. Osudiše mladića samo što je poštovao moral.

– Ubiše ga, a rekoše da je emigrirao i njegovu imovinu konfiskovaše.

– Šuti bona – ozbiljno će Ibrahim, – može te neko čuti i osuditi, za propagandu, protiv narodne vlasti.

– Eh, cijeli život šutim – sa sjetom će Hatidža – kad sam dijete bila, nisu mi dali progovoriti. Kad sam cura bila pa i nevjesta morala sam šutiti. Kad sam rađala, djecu podizala, nisam imala vakta za haber. Evo ostari i svi mi kažu «šuti neno». Eto, život mi prođe u šutnji, a željna sam habera k’o žedan gutljaja.

Nakon neninog eglena sve se smirilo. Po nebu se prosule zvijezde, mjesečina svijetli kerovima dok čuvaju usnule. Ponekad se lavežom jave, dajući išaret ašiklijama, da idu kućama a hajducima da se okanu hajdučije. Zbog njih skoro i nije bilo gluhog doba. Do ponoći putem prolaze ašiklije i bećari, a od ponoći kreću musafiri svome cilju. Možda je za trenutak svima pravo vrijeme, ali svi ulete nenaspavani u sabahski ezan.

(nastavice se…)

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.