Kozarac.ba

“Hamza gastarbajter” (7-9)

Primjetno, Hamza se mijenja. Postaje nježniji prema svojoj djeci i hanumi, prema ocu i majci, sestri i najmlađoj nevijesti, koja je došla za njegovog brata Osmana, nekoliko hefti prije ,nego što je on otišao u vojsku. Ponekad bi se svojoj Emini žalio, moleći je da mu stavi mehleme, na uboje od poljoprivrednih alatki. Dok ga je
hanuma previjala, on joj priča:

– Ovo lito, nikada neću zaboraviti. Raščistio sam sa svojim zabludama. Priznajem da živimo u zemlji u kojoj naš narod ima epitet vjerske zajednice. Evo, sa rukama punih žuljeva, obrađujem komad zemlje, koju su nam ostavili, tek da ne skapamo od gladi. Porezi su toliko veliki, da bi se mogla upotrijebiti ona narodna izreka: «Uzmi druže koliko ti drago». Zbog nedostatka novca, porezi se plaćaju u naturi: stoci, žitu, plemenitom drvetu, ili u radu na državnim javnim poslovima, putima, prugama i šumama. Dolazak odbornika u selo najavljivali smo i mi djeca. Uzimali su otkup – porez po svom spisku, a u tome su im pomagali milicija i vojska. Sjećam se jedne godine Beći su uzeli sve. Da nije bilo vitara što mu ih narod udijelio, skapao bi od gladi.

– Šuti, Hamza – uplašeno bi Emina stavljala svoju ruku na njegove usne i dalje molila – šuti, može te neko čuti i «Ozni» prijaviti. Osudiće te za rušenje bratstva i jedinstva.

On joj ruku poljubi i u šali dobaci:

– Nek’ sude! Tvoje ruke bila mi tamnica, usne zatvorska večera, nek me  objese tebi oko vrata.

Milujući svoju hanumu, odluči da izvadi pasoš.

Kad su poljoprivredni poslovi bili pri kraju, jedno jutro Hamza odluči da opravda svoj odlazak do grada.     Tek što je Medina servirala kahvu, a djed Ibrahim zapalio lulu, Hamza reče:

– Trebalo bi poslati pismo i nešto para Osmanu.

Svi podržaše ovaj prijedlog. Medina u kredencu nađe olovku i hartiju, da napiše pismo svome Osmanu. Svoju ušteđevinu, nijet svome najmlađem vojniku, dali su majka i babo. Brzo se Hamza obrija i namirisa, obuče crno matursko odijelo, bijelu košulju i plavu kravatu. To iznenadi ukućane, a naročito Eminu:

– Bogami, moj se đuvegija obukao, kao da je Bajram. Vidi ti njega i kr'vatu želi da mu ja svežem!

– Muči bona, dosta je i radio – branila ga je majka.

Sestra i nevjesta su ga požurivale, u želji da pismo još danas krene. Pušeći lulu, babo ga isprati dovom za hairli put. Djeca ga zamoliše da im kupi nešto od slatkiša. Hanuma Emina, vezući mu kravatu, šapnu:

     – Kupi konca za heklanje.

Majka mu turi u džep, za troška, uz savjet – evo sine, kupi; zejtina, gaza, šećera i kahve.

Nakon nekoliko hefti rada na poljoprivredi Hamza ide u čaršiju. Korak mu siguran. U odijelu izgledao je otmjeno, poput Ahme. Razmišljajući o pasošu, pomisli – bez poznanstva i hedije ne treba ići u državne institucije, a ja evo idem bez jednoga i bez drugoga.

Sa zebnjom pomisli  „da nije danas neki praznik, pa da džaba odhljumam“?

U mislima prolista kalendar i utvrdi da je radni dan.

Prvo svrati u poštu pa posla pismo i pare vojniku. U dućanu Zemljoradničke zadruge kupi sve što su mu rekli. I tad je mogao da krene u potragu za onim zašto je mahsuzile došao. Put ga je vodio do SUP-a u kojem je trebao da se raspita šta treba od dokumenata. Ulazeći u zgradu Unutrašnjih poslova, po tijelu osjeti žmarce. U hodniku mnogo svijeta, neke iz viđenja poznaje, obični insani stoje u redovima ispred šaltera. Na onome na kojima je pisalo: „Lične karte“ nekoliko prilika stajalo je u redu, dok je drugi, duži red, izmotan izgleda poput šarke u bijegu.

Hamza stade na začelje, prateći kretanje službenih lica i stranki. U rukama im papiri na kojima se vide i takse. Dok čekaju diskutiraju, jedan drugog savjetuju šta treba da se ima od dokumenata, i na koji način do njih doći. To ohrabri Hamzu i on naćuli uši. Ono što je trebao čuti od službenog lica, dozna od stranki.

Otišao je zatim do fotografa da se uslika. Tokom čekanja gledao je izlog sa fotografijama, a red se polahko pomicao prema ulaznim vratima. Čula se ista diskusija. Po priči neki putuju, neki su stigli i uveliko rade, dok su treći zaradili pare i žele da se vrate. To Hamzi natjera osmijeh. Dobro zna, da su to pusti snovi i da neće skoro niko od njih dobiti pasoš i otići u zemlju, koja je u prošlom ratu ubijala na ovim prostorima.

Napokon i Hamza stade uz bijelo platno, popravi frizuru i kravatu. Fotograf namjesti aparat. Poput papagaja fotograf je svima ponavljao da će fotografije biti gotove za heftu. To se moglo pročitati i sa jednog reklamnog panoa koji je stajao iznad fotografija, uglavnom uslikanih vojnika koji služe JNA u kasarni iznad čaršije. Nakon fotografiranja Hamzu trgnu misao kako će njemačke marke zamjeniti u dinare. Vadeći novac bojažljivo iz džepa, primijeti fotograf, njegovu zbunjenost pa ga ohrabri:

– Ne brini, momčino, primam svaku valutu. Sa njom nabavljam repromaterijal u inostranstvu – hrabreći mušte-riju iz ruke mu skoro istrgnu njemačku stotku.

Tek što se zbunjeni snašao, na stolu, gdje su bile izložene fotografije ispod stakla, stajao je kusur u domaćim dinarima. Hamza sa džepom punim kusura iziđe na ulicu i krenu prema slijedećoj stanici za nabavku papirologije. Ovaj put išli su u knjižaru Svjetlost da kupe formulare i ostale takse. Ulaskom u knjižaru, osjeti miris štamparske farbe. Taj miris iznenadi Hamzu i tad se sjeti školskih dana i one narodne: „Od rođenja pa do groba najljepše je đačko doba“.

Kad naumi da se obrati trgovcu poznade Žigu, brata školskog druga Stole. Sjeti se da je u sedmom razredu napustio školovanje. To iznenadi kupca, koji pomisli:

 „Otkud Žiga na mojem bivšem radnom mjestu“?

Iz razmišljanja trže ga poznat glas:

– Izvolite, druže ´Amza, šta želite? – trgovac prekinu mušterijne misli, koji mu se smušeno obrati.

– Dajte mi… formular za pasoš.

Ovaj se iznenadi pa ga u čudu pogleda i upita:

– Zar i ti ideš vani…? Ne brini, ja ću tebi nabaviti, dođi za sedam dana, ako mene ne bude, reci da je za tebe ostavio šef Žiga – glasno će, da ga svi u knjižari čuju.

Ponovo u Hamzinoj glavi košmar, groznica i bujica očevih savjeta, «sine, neće bolan oni tebe, nikad primiti! Nisi ti njihovog soja».

Odavno je prošlo podne, Hamza osjeti glad. Imao je namjeru otići da izvadi rodni list, a radno vrijeme je na izmaku. Osjećao se umorno, kao nakon prvog dana ovogodišnje kosidbe. Odlučio je da krene kući. Idući ulicama susretao je poznata lica iz današnjih redova. Kući se vratio iza ikindije. Bilo mu je drago, što je kupio, sve ono što su mu rekli. Djeca su se sladila šekerićima, kahvedžije se obradovaše kahvi, uz «haberušu» posao su planirali.

– Treba se polahko spremati za žetvu, žake oprati i pokrpiti – ozbiljno će djed, držeći u ruci fildžan.

– Svaka žaka svoju zakrpu nađe – doda Hatidža sa osmijehom. Krepka nana uvijek spremna za šalu, ali djed se ne ometa.

– Ako Bog dželle šanuhu dadne, sve će se poraditi do mubarek ramazana. Nek’ nas Allah poživi pa da u rahat-luku ispostimo i Bajram dočekamo.

– Amin!

– Inšallah! – čulo se iz nekoliko grla.

Iz avlije začu se škripa kapije, a potom halka na kućnim vratima.

– Domaćine! Ima li bujruma?

Ibrahim spusti fildžan na demirliju, ustade, sliježući ramenima iziđe na verandu, proviri u avliju.

– Bujrum, bujrum!

– Es-selamu alejkum, Ibrahime!

-Ve'alejkumus-selam ve rahmetullahi ve berekatu-hu!

Nakon pozdrava došljak se predstavi – ja sam vazlija. Šalje me hadži Alija i poziva tebe i tvoju čeljad na dernek. Hadži Alija suneti svoga unuka Sulejmana, od najmlađeg mu sina Muhameda. Ima nijet da napravi veliki dernek. Želja mu je da tvoj sin, Hamza, drži maloga. Poziva sve, a mahsuz hadžije i imame ovoga kraja.

– Bujrum u kuću!

– Hvala, nemam vakta, moram dalje da javim ostalima – na rastanku, se zahvali uz pozdrav – hej duvale!

– Hej sahatile, poselami mi ahbaba hadži Aliju.

Nakon što isprati vazliju, Ibrahim radosno haber kaza:

– Mašallah! Biće sunet, moj dost hadži Alija suneti svoga unuka. Sve nas poziva, a našeg Hamzu želi za prvog do berbera.

Sin pogleda oca i sjeti se kako su oni sunetili djecu, i kako je zbog toga dobio otkaz. Njegove misli prekinu otac Ibrahim:

– Ne da se hadžija, svoju djecu zaposlio van države. Bolje su se snašli u tuđini nego li na svojoj djedovini, koja je Agrarnom reformom pripala Zemljoradničkoj zadruzi. Ako Bog da, ići ćemo i mi na sunet da uveličamo njegov dernek!

– Grdne rane, a mi smo svoje sunetili u potaji – jadala se nena. U tome je podrža i nevjesta, kojoj se nije ostvarila želja da priredi sunetluk. U Hamzinim očima zaiskri suza i on je sakri, kao onomad kad je sunetio sinove Abdulaha i Kerima.

(nastavice se…)

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.