Kozarac.ba

Nestali zivoti – Edin i Emir Elezovic

"Sva ova zemlja pripadala je našoj familiji," kaže Muharem Elezović, pokazujući rukom u širokom luku preko golih polja. "Oni su nam je oduzeli skupa sa našim sinovima."

U Trnopolju je sve počelo nošenjem traka oko ruke. Poput Jevreja u nacističkoj Njemačkoj, Muslimanima iz ovog sela na sjeveru Bosne bilo je naredjeno da nose ovakve prepoznatljive trake.

A onda, 9.jula 1992.godine, vojnici u uniformama zalupali su na vrata  Elezovića.

Edin i Emir su cijelog tog dana radili u polju , pa im je majka Suvada kuhala kahvu. Obojicu momaka, koji su tek bili prekoračili dvadesetu, izvukli su iz kuće i potjerali do seoske škole skupa sa drugim Bošnjacima.

Sat kasnije, po Suvadu je i ostale bošnjačke žene, od kojih su neke bile trudne, a druge u naručju nosile dojenčad, došla su još dva vojnika i naredila im da i one pođu do škole.

"Niko nije mogao da vjeruje da se to događa u jednom tako mirnom selu daleko od linije fronta," kaže Muharem, koji je tada bio odsutan, pošto je kao moler radio u Sloveniji.

"Bili smo obični seljaci i bilo je ljeto-vrijeme poljskih radova."

Škola i dom kulture pokraj nje bili su pretvoreni u zarobljenički logor okružen žicom, ponegdje i bodljikavom, i mitraljeskim gnjezdima. Suvada i ostale žene držali su tri dana zatvorene, a zatim ih potrpali u stočne vagone i otpravili za Doboj, odakle su morale pješice, preko linije fronta, do bošnjačke teritorije.

Muškarce, uključujući i njena dva sina , kamionima su prebacili u Keraterm-obližnji
koncentracioni logor kojim su upravljale srpske paravojne snage i tek uspostavljene vlasti Republike Srpske, samozvane srpske republike unutar bosanskih granica.

Ovdje, kao i u Omarskoj i Manjači, zatvorenici su mučeni, silovani i tučeni čeličnim sajlama i palicama za bejzbol.

Nakon dvije sedmice više od dvije stotine muškaraca Bošnjaka potrpano je u tri autobusa i odvezeno do Koričanskih stijena, zabite lokacije blizu planine Vlašić.

Zatvorenici su tu, na ivici litice, strijeljani i bacani u preko stotinu metara duboki ponor.

Policajci, koji su se bili svojski potrudili da smisle cijelu tu operaciju, pucali su u tijela strijeljanih i prije odlaska, na njih bacali ručne bombe.

Do danas je pronađeno i identifikovano manje od četvrtine žrtava ovog masakra.

Edin i Emir su među onima koji se još uvjek vode kao nestali.

 

 

Po završetku rata Muharem se sa ženom vratio u Trnopolje.

"Kad smo se vratili, naše kuće više nije bilo,"priča on sabrano i odmjerenim tonom."Sve što smo imali-čak i okvire vrata i prozora-bilo je ukradeno. Znam čovjeka koji je prodao moj crijep i seljaka kod koga je moja prikolica."

"Jedna komšinica, Srpkinja, u ruševinama je pronašla tri naše fotografije," dodaje Suvada pokušavajućida malo ublaži optužbe. "Sačuvala ih je za mene."

Ista ta komšinica možda je za sebe zadržala neke druge opljačkane stvari.

"Naš povratak kući bio je stvar srca," objašnjava Muharem dok povlači dim iz cigarete.

"Nemam šta da zamjerim nijednom Srbinu iz sela."

Elezovići, međutim, imaju šta da zamjere vlastima. Za više od 17 godina koliko je prošlo od ovog događaja vlada nije pokrenula nikakvu ozbiljniju istragu kako bi se pronašla tijela nestalih.

U ime Elezovića i ostalih familija, švicarski pravni centar TRIAL (ACT) podnio je žalbe Evropskom sudu za ljudska prava.

Pred Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju, Darko Mrđa, pripadnik interventne policiske jedinice koja je pomogla da se autobusi otprave u planinu Vlašić, osuđen je na 17 godina zatvora za ubistvo i zločine protiv čovječnosti.

U Sarajevu se u međuvremenu sudi osmorici bivših pripadnika stanice za javnu sigurnost koji su takođe počinili zločine na Koričanskim stijenama.

"Prisustvovao sam tom suđenju," priča Muharem. "Za vrijeme pauze, prišao sam jednom od počinilaca i rekao mu:Hoću da se rukujemo. Pretpostavio je da sam Srbin i prihvatio je moju ruku. Rekao sam mu : Ne znam da li si mi ti ubio sinove, ali znam da si mi ubio brata i bratića. On je na to samo zinuo."
 
"Pružio sam mu ruku," objašnjava dalje Muharem, kako bih mu pokazao šta znači biti čovjek.
Htio sam da vidi da mogu da hodam uokolo čista obraza. Ja nisam učinio ništa loše, a on je već u kolicima. Bog i narod će se postarati da pravda bude zadovoljena."

Na kraju sela, dva momčića ubijaju vrijeme pokraj škole i doma. Stariji od njih, Vezir, zna da su ove zgrade služile kao zatvor, jer su tu nekad držali i njegovog oca.

"Prvo je bio dom kulture, onda dom batina, a sad dom ludaka," smije se on opkoračivši svoj "ciao" moped.

Oktobra 1992.godine, zahvaljujući posredovanju MKCK-a, izlogora u Trnopolju pušteno je, a zatim evakuisano 1560 civilnih zatvorenika. Među njima je bio i Vezirov otac. Vratio se ženi koja je bila trudna s Vezirom. Njihova porodica je spašena. Za Edina i Emira Elezovića pomoć je stigla prekasno.

Kraj bivšeg logora danas se uzdiže spomenik posvećen vojnicima "koji su prolili krv za Republiku Srpsku". Bošnjačke žrtve se ne spominju.

U svojoj staroj kući Muharem skida somotski kačket i obrće ga u rukama. Na bijeli zidovima oko njega nijedne slike.

"Nas dvoje smo ti ovdje ostali ko’ dvije lude,"kaže, a glas mu odzvanja u pustoj kući.

(Iz knjige "Nestali zivoti", autor teksta Rori Meklin, foto. Nik Danciger)

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.