Kozarac.ba

KOZARAC-Jutarnji trač…

 

“Ovdje se i umire da bi se zivjelo”, stoji citat Mak Dizdara na nasem Spomen obiljezju za sve nevino zvjerski ubijene nase sugradjane, gradjane Kozarca a samim tim i Prijedora.

I ako cemo po Dizdaru, ovih preko 1200 nasih najmilijih dali su svoje zivote da bi mi danas mogli, kako-tako, zivjeti u Kozarcu.

Kako danas zivimo u nasoj carsiji, ponajvise smo sami odgovorni a tek nakon toga mozemo kriviti i neke “druge” za trenutnu situaciju, jer ti “drugi” su otvoreno rekli i pokazali kako misle, o tome svjedoci i ovaj spomenik, i nazalost malo ili skoro nikako nisu promjenili nacin misljenja i ophodjenja prema nama.

Tek onda kada nas zvanicni nacelnik opstine, spozna i prizna da je ovo spomenik i njegovih sugradjana koji su stradali ‘92. a ne “tamo neki”, gradjani treceg reda, onda mozemo reci da je istina konacno izasla na vidjelo i da je vrijeme da nastavimo graditi noviju i svjetliju buducnost.

Sve do tada, mozemo reci da vrijeme u Kozarcu, a samim tim i u citavoj Bosni i Hercegovini i dalje stoji, iako zivot neupitno i neumoljivo melje i nosi svoje, mi se nismo mnogo odmakli od maja ‘92….

 

 

Zasto ovo pisem? I zasto se stalno vracamo na tragicnu ‘92.?

Licno, u maju 92., krenuo sam u “novi” zivot… Tek sam napunio punoljetnost a cijeli taj dosadasnji zivot, kao i filozofija po kojoj sam odrastao i zivio nestali  su u jednom danu, sa prvim zvucima granata koje su pocele padati 24. maja ‘92. po Kozarcu.

Zadnje cega se sjecam iz tog “proslog” zivota jesu ledja Mirsada Mice Fazlica dok je palio u vatrogasnom domu svirenu za oglasavanje opste opasnosti, nakon cega smo zadnji napustili vatrogasni dom…

“Rodjen” sam u logoru Trnopolje i ove godine ponovo punim punoljetnost, proslo je 18 godina od tih nesretnih dana koji zive u mome sjecanju kao da su se jucer dogodila, i ko da sad gledam na ovome mjestu hiljade logorasa, izmucenih gladju i ponizeni poput najvece gamadi…

Prije dvadesetak dana, radeci dokumentarni film o Kozarcu, prisjecao sam se tog svog pocetka novog zivota, u koji sam krenuo bez ikakve buducnosti, bez ikakve nade u bolje sutra…

Hvala Bogu prezivio sam, i mogu danas svjedociti o zlu koje nas je bilo snaslo i svoj troturi i patnji kroz koju sam prosao, kao i cijeli Kozarac.

Prepricavao sam prvi dan ulaska u logor i dogadjaje koji su se desili, pokazivao mjesta na kojima sam spavao kao i mjesta gdje su ljudi muceni, ubijani, zene silovane…

Samo par dana nakon toga, na isto mjesto dosli su bageri u ubrzo je tu niklo igraliste, ili bolje reci komad isaranog asvalta…

Bio sam posljednji koji je napravio snimke na autenticnom prostoru, i svako drugi u buducnosti, koji je prosao kroz ovaj logor, moci ce teze docarati da je nekada, gdje je sad skolsko igraliste bio logor i da su tu ljudi, zene i djeca spavali pod otvorenim nebom…

Znam da ce mnogi, pogotovo Trnopoljci reci da je dobro da se gradi, pa kako god i da danasnja djeca zasluzuju da imaju prostor za igru, i zelim odmah da kazem da mi je u tom smislu zaista drago da se konacno i ovdje nesto napravilo, ali isto tako da kao logoras logora Trnopolje smatram da se igraliste moglo napraviti na nekoj drugoj lokaciji a da je ovaj prostor trebao da se sacuva i obiljezi kao mjesto stradanja naseg naroda gdje bi i u buducnosti mogli upozoravati na krvavu ‘92. kako se ona ne bi vise ponovila…

Pogotovo u danasnje vrijeme kada Srbi pokusavaju da retusiraju istoriju i gdje na svake moguce nacine, vrlo smisljeno i planski rade na tome kako bi se istina promjenila i kako bi nestala kultura sjecanja naseg naroda, koja se nazalost gubi svakim danom sve vise i vise, jer nestaju svjedoci koji se ne boje reci istinu i boriti se za nju…

Nazalost samo na internetu i nesto kod udruzenja koja se bave ovim problemom, postoje fotografije i drugi dokazi da su u Prijedoru postojali logori Omarska, Keraterm i Trnopolje.

Keraterm je donekle oznacen, istina samo spomen plocom, a velika se borba vodi kako bi se i ova dva logora dostojno obiljezila, i dok kritikujemo Mittal da ugrozava autenticnost logora Omarska i renoviranjem restorana i hala gdje su ljudi bili zatoceni, muceni i ubijani i da tako  podrzava zlocince u njihovj namjeri da prikriju zlocine, u isto vrijeme, sami sebi, svjesno ili nesvjesno, skacemo u stomak i otezavamo borbu da se mjesta gdje su bili logori oznace i ostave kao trajna opomena i dokaz genocidnosti tvorevine Republika Mrska!

Smatram da bi puno bolje bilo da se prostor oko doma konzervirao i ostavio za ove potrebe, ako je vec skola morala da se renovira i vrati u funkciju, i da bi dom u Trnopolju bio idealan za izgradnju Muzeja sa spomen sobama, kao mjesta koje ce cuvati nase kolektivno sjecanje na tragediju kroz koju smo prosli…

Plasim se da ce se pod izgovorom bolje buducnost gledati da se sto prije ove stvari zaborave i da se okrene novi list, i da ce se satanizirati svi koji budu ukazivali na ovakve greske, ali siguran sam da nece biti bolje buducnosti ako se dogadjaji tek tako zaborave i krenemo u novi pocetak bez sjecanja na bliznju proslost i da ce te greske pogoditi upravo buduce narastaje koje dolaze…

Sto se tice carsije i nekih drugih desavanja, moze se reci ona narodna: “Top puce i Bjaram prodje”,…, ispostili smo ramazan i docekali Bajram uoci kojeg se tradicionalno dijelila “halva” ispred nasih dzamija…

Iako sa zakasnjenjem prenosimo dio atmosvere koja je vladala u dzematima Kamicani i Kalata gdje smo uspjeli prisustvovati i zabiljeziti ove fotografije:

Sutradan ujutro, prvi dan bajrama, nakon klanjanja bajram namaza, obisli smo nase sehidsko mezarje, gdje su imami naseg Medzlisa Islamske zajednice proucili Ja-sin i druge krace sure, pred duse nasih sehida.

Nakon ucenja prisutnima se kratko obratio nas Glavni imam prof. Amir ef. Mahic, koji je u prigodnom obracanju istakao vaznost znacaja naseg sjecanja na nase sehide, koji su zaduzili nas zive da svjedocimo o ovome vremenu i da se borimo da odrzimo sjecanje na njih i njihovu zrtvu, kao i brigu o nasim jetimima.

Treba dodati da i dalje traje akcija uredjenja sehidskog mezarja kao i izgradnje turbeta koju takodjer trebamo bezrezervno podrzati.

O ovoj akciji nije bilo puno govora, pogotovo zbog izgradnje Spomen obiljezja na Krkicima, koje je hvala Bogu i dobrim ljudima izgradjeno i bez obzira na sve sto se dogadjalo za vrijeme te akcije, ne smijemo zaboraviti nase sehide, i samo mjesto gdje oni prebivaju i treba da pomognemo da se i ova akcija hairli okonca…

Za sad se ova akcija sprovodila kroz nase dzemate i ubrzo cemo o svemu ovome imati detaljniji izvjestaj, kako bi otklonili sve eventualne nejasnoce i sumnje a kako bi ukljucili i siri front Kozarcana u izgradnji turbeta i uredjenja sehidskog mezarja…

 

 

Obicno smo naucili da se tokom izborne godine, ili pred same izbore, ulice i trotoari  sredjuju i asvaltiraju, sto je najlaksi nacin za dobijanje povjerenja i glasova biraca, a evo jedan primjer gdje ne mora uvijek biti tako…

Iako nije politicki aktivan i koliko znam javno se ne deklarise ni za jednu politicku stranku, nas Huse Sales, asvaltirao je dio ulice Ahmeta Melkica sto je doprinijelo sasvim ljepsem izgledu ovoga djela carsije…

Naravno, znamo zbog cega je gosp, Sales ovo uradio ali ipak treba istaci i pohvaliti i ovaj cin, kad vec hvalimo sve i svasta sto se radi i gradi po carsiji…

Jesen stize i pocinjemo lagano zivjeti uobicajni zivot gorstaka… Polako se cahurimo svako u svojim brigama i poput gusjenica cekamo bolje dane da izadjemo kao leptirovi i zivimo barem taj jedan dan…

“Covjek je zaspao i sanjao da je leptir koji je zaspao i sanjao da je covjek, kada se probudio, vise nije znao da li je covjek ili leptir…”

 

 

 

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.