Kozarac.ba

Reisu-l-ulema IZ u BiH dr. Mustafa ef. Cerić

Povodom Ramazanskog bajrama, reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini dr. Mustafa ef. Cerić dao je za "Dnevni avaz" ekskluzivni intervju u kojem govori o izazovima koji stoje pred Bošnjacima, tragičnom terorističkom napadu u Bugojnu, vehabijama i tekfir-ideologiji, spiskovima OSA-e i proganjanju Bošnjaka u RS, rušenju mesdžida u Sturbi kod Livna, bošnjačkoj politici, sukobu IZBiH i SDA, pokušajima političkog razbijanja IZ, situaciji u Sandžaku…

Ramazan je uvijek bio vrijeme istinskog odgoja duše. U tom odgoju, Kur'an nas uči, neophodno je proći kroz stanovita iskušenja koja su znak Allahove, dž. š., milosti kako bismo, između ostalog, očvrsnuli i nadogradili svoj duh. No, ovog ramazana uistinu smo imali obilje iskušenja. Jesu li Bošnjaci, prema Vama, položili te testove i u kakvom ozračju dočekuju Bajram?

– Vjera nas uči da postoje tri vrste bića: meleci, s razumom i bez strasti, životinje, sa strastima i bez razuma, i čovjek, s razumom i sa strastima. Ako strasti nadvladaju razum, onda je životinja bolja od čovjeka, ali ako razum nadvlada strasti, onda je čovjek bolji od meleka. Bošnjaci su razumni ljudi, ali nisu meleci. Imaju svoje slabosti kao što su: ravnodušnost, neupućenost i naknadna pamet koja ih vraća unazad umjesto da idu unaprijed. No, najveći izazov za Bošnjake jeste kako skupiti silnu energiju pojedinaca za opći nacionalni interes.

Jer, nije dovoljno da budu samo uspješni pojedinci. Bošnjaci se moraju prihvatiti zadatka koji samo nacija kao takva može ostvariti, a to je država, jamac da im se neće ponoviti genocid.

Koliko su Bošnjaci zaista dobri muslimani?

– Bošnjaci su dobri muslimani. Nedavno sam čuo jednog gosta iz muslimanskog svijeta, koji kaže da smo mi Bošnjaci najbolji muslimani. Naravno, ta kurtoazija nama prija, ali mi znamo kakvi smo. Znamo da bismo mogli biti bolji. No, mi uz vjeru moramo naučiti da smo nacija koja ima svoj kolektivni kod prepoznavanja u opasnim situacijama. Moramo naučiti da živimo jedan za drugoga, da se borimo jedan za drugoga.

Moramo naučiti da jedan drugome pomažemo u nevoljama i da jedan drugoga ne ometamo u napredovanju. Moramo se odviknuti od solo politike koja nas dovodi u težak položaj, a ponekad i u bezizlaznu situaciju. Moramo se naučiti živjeti i raditi za opće dobro naše nacije. Moramo se liječiti od sebičnosti koja nas iznutra razjeda i čini slabim i ranjivim. Snažna potreba za individualnošću je vrijednost koju treba pretvoriti u opće dobro nacije.  

Vi ste tokom ramazana bili posebno aktivni. Bili ste u skoro svim dijelovima BiH, a ponajviše među povratnicima. Vaše posjete mnoge su iskreno razgalile. Šta ste vidjeli prilikom tih posjeta?

– Da, tako je, obišao sam mnogo džemata i susreo se sa mnogo porodica i pojedinaca, od Drine do Une i od Save do Neretve, kojima dugujem za jedan od najljepših ramazana u mom životu. Susreo sam se s ljudima, razgovarao s njima, iftario i slušao njihove životne priče od kojih su me neke duboko potresle i spustile me na zemlju.

Nisam vjerovao da u mojoj zemlji ima ljudi koji su na rubu gladi, nisam vjerovao da u mom narodu ima djece koja prekidaju školovanje zato što nemaju para za autobus i za knjige… Nisam vjerovao da postoji borac za kojeg kažu da je bio jedan od najboljih u odbrani slobode naše države, koji danas živi sa četiri kćerke na svom imanju u općini Sokolac, nadomak Olova i Sarajeva, bez struje i prijevoza. Od njegove kuće do autobuske stanice je šest kilometara.

Nisam vjerovao da borac invalid sa četiri zlatne kćerke, sve odlične u školi, prima samo 30 KM mjesečno! Ali, sada vjerujem i sada bolje razumijem hadis Allahovog Poslanika da nije pravi vjernik onaj koji je sit, a komšija mu gladan! Da, tako je, Zehrid Rizvanović sa svojim kćerkama iz Bećara kod Olova i Sifet Plećan sa svojim kćerkama iz Kolakovića kod Olova su moje komšije. Oni su gladni… Nema se tu šta više dodati!
     
U jednoj svojoj ramazanskoj hutbi kazali ste da je ummet Muhammeda, a. s., na Bedru bio suočen s pitanjem "biti ili ne biti". Koliko smo mi danas suočeni s tegobama te dileme? 

– Naša dilama više nije "biti ili ne biti". Naša dilema sada je "htjeti ili ne htjeti", "umjeti ili ne umjeti", "moći ili ne moći". Mi smo preživjeli genocid. Mi sada jesmo i mi ćemo biti, ako Bog da, nacija i država. Ali, kojom brzinom? Ovo sada je presporo i smušeno. Umorni smo od priče da smo u zastoju zato što se ne mogu političari dogovoriti, zato što ovi drugi ne daju. Zato treba da se nađu ljudi koji hoće, umiju i mogu.

Zapravo, treba potpuno izbaciti iz vokabulara bosanskog jezika glagole: ne znam, ne mogu i ne daju. Ako ne znaš, nauči, ako ne možeš, skloni se neka radi onaj koji može i ako ne daju, uradi sve da ih urazumiš ili ih nemoj uopće pitati ako je stvar od općeg dobra. 

Vjerujem da su najgora vremena iza nas. Tačno je da ima još veoma mnogo otvorenih pitanja i da su neka od njih, moglo bi se reći, presudna, ali mislim da više nikada kao u proteklom ratu za Bošnjake neće u pitanje doći opstanak naroda i države.

Koliko Bošnjaci, kao onomad prvi muslimani, danas žude za pobjedom istine i pravde?

–  To je smisao našeg života – borba za istinu i pravdu. Posjetio sam majku Salihu kojoj su ubili muža i tri sina, koja je u poodmaklim godinama i srčani je bolesnik. Ali, ona je tako vitalna i svježa da nikoga ne ostavlja ravnodušnim, jer, kaže majka Saliha iz Tešnja: "Ja ću, ako Bog da, živjeti da budem svjedok za istinu i pravdu, ja moram živjeti zbog istine i pravde…"

Posebno veliko iskušenje uoči ramazana Bošnjacima je bio teroristički napad na Policijsku stanicu u Bugojnu, kada je poginuo policajac Tarik Ljubuškić. Kako danas, više od dva mjeseca nakon napada, gledate na cijeli taj užasni događaj i optužbe na Vaš i račun IZBiH koje su uslijedile?

– Stravično je to što se desilo u Bugojnu. No, ponosan sam na svoje Bugojance, na porodicu rahmetli Tarika, koji su već toliko žrtvovali za ovu državu, na mladu heroinu Edinu Hindić. Ljudi tamo, a vjerujem i širom Bosne, vrlo dobro znaju šta se tamo desilo i ko je zakazao. Ono što bi, čini mi se iz razgovora s njima, oni željeli znati jeste zašto i kome odgovara da se takve stvari dešavaju. Bošnjacima, muslimanima i Islamskoj zajednici sigurno ne.

IZ je, prema analizama svih dobronamjernih, uvijek bila i ostala dosljedan zaštitnik tradicionalnih islamskih učenja utemeljenih na Kur`anu, sunnetu i tradiciji ovih prostora. Oni koji traže da se mi od nekih pojedinaca i skupina ograđujemo, impliciraju našu povezanost s njima i traže da prihvatimo odgovornost za nešto sa čime nemamo nikakve veze, niti zakonske osnove da ih na bilo kakav način kontroliramo ili sankcioniramo.

Pojedinci su neskriveno likovali zbog tog strašnog događaja, tvrdeći da su oni upozoravali na opasnost od vehabizma, a da, praktično, vrh IZBiH nije reagirao. Bilo je, praktično, pozivanja na linč.

– Ono čega smo se mi plašili kada je riječ o hajci na tzv. vehabije jeste da se to pretvori u lov na vještice. To što neko drugačije razumijeva vjeru jeste njegovo pravo. Mi se s njim možemo slagati ili ne, ali nemamo pravo progoniti bilo koga sve dok se on ne ogriješi o zakon. To su temeljni principi kako islama tako i građanskog društva.

IZBiH nema dvojbe o tome kakvu interpretaciju islama ona naučava kroz svoje institucije. To je tradicionalni islam ovih prostora, utemeljen na Kur`anu, sunnetu i drugim relevantnim izvorima islamskog prava razrađenim kroz hanefijski mezheb i maturidijsku akaidsku školu. To ne znači da će IZBiH biti inkvizitor koji će ljude "ugoniti u jedinu ispravnu interpretaciju vjere".

Ono što je IZ uvijek osuđivala i osuđivat će jeste pravdanje nasilja, netolerancije, radikalizma i isključivosti vjerom. Mi ne želimo da se protiv jedne isključivosti borimo drugom isključivošću, a protiv jedne netolerancije drugom netolerancijom. Kur`an nas uči da s neistomišljenicima "na najljepši način raspravljamo" i da uvijek prednost dajemo dijalogu nad represijom. Nije li veličina islama baš u tome što je izbjegao notorni glas inkvizicije?

Zanimljivo je da je čovjek kojem se sada stavlja etiketa i vehabizma, Ahmed ibn Hanbel, bio šampion u otporu protiv državne inkvizicije koju su muslimanski racionalisti htjeli uvesti silom zloupotrebljavajući moć halife El-Memuna.

Čini mi se da bi i današnji naglašeni racionalisti bili spremni u ime svog racionalnog jednoumlja uvesti inkviziciju. Nasreću, to je suprotno duhu islamskog pluralizma, ali i uopće religijskog pluralizma koji islam tako snažno zagovara. Etiketiranje svih koji izgledaju drugačije ili vjeru doživljavaju drugačije od većine kao opasnosti otvara prostor da se jedna čitava skupina bez ikakvog dokaza progoni ili javno diskriminira i šikanira. To IZ ne može podržati i ona neće biti neko ko će pozivati na progon ljudi samo zato što razumiju vjeru drugačije, a nisu se ogriješili ni o zakon, ni o temeljne principe Kur`ana i sunneta.

Selefizam ili tradicionalizam Muhameda ibn Abdul Vehaba samo je jedno od učenja koje se pojavilo u muslimanskom svijetu kao odgovor na zaostajanje muslimanske civilizacije i pokušaj reforme. Očito je da selefijski pokret u svijetu, pa vjerovatno i njihovi simpatizeri kod nas, nisu monolitna cjelina. Također je evidentno da postoje ljudi koji sebe nazivaju muslimanima i selefijama, a koji su u ime svojih uvjerenja spremni počiniti zla djela, ali to ne znači da se neselektivno mogu svi simpatizeri tog učenja, među kojima ima dobrih ljudi, etiketirati.

Kako komentirate pojavu famoznog spiska od 3.000 potencijalnih terorista o kojem je pred Parlamentom BiH govorio direktor OSA-e Almir Džuvo, tražeći nove zakone kako bi te ljude "odmah strpao iza rešetaka"!?

– Ta izjava uznemirila je ne samo muslimane nego, vjerujem, i sve građane ove zemlje. Ne znam, ako su to stvarno teroristi, zašto do sada nisu uhapšeni i procesuirani. Država BiH ima sve zakone koji omogućavaju da se djela terorizma procesuiraju. Očito je da se ovdje radi o nečemu drugom. Zato smo mi zatražili da se taj spisak obznani kako bi se skinula sumnja s bosanskih muslimana i da se javno kaže za šta se to terete ljudi sa tog spiska. Koja je njihova konkretna krivična ili druga odgovornost?

Iskustva iz dugih zemalja, naročito muslimanskog svijeta, govore da je neprofesionalan i neselektivan pristup problemu terorizma često pravio više problema nego što ih je rješavao. Nepravda, isključenost i frustracije najčešće ljude guraju u ruke radikalnim elementima i zato država treba biti oprezna da ne ponovi greške nekih drugih zemalja koje su sada shvatile da za problem terorizma nikada nije bila dovoljna upotreba sile.

Očekivano, borbu protiv terorizma u RS su iskoristili da počnu progone bošnjačkih povratnika u taj entitet. Zanimljivo, vehabije su vidjeli uglavnom u onim mjestima gdje je postojala imalo brojnija povratnička zajednica?

– Stječe se dojam da većina onih koji se u javnosti bore protiv tzv. vehabija ustvari više čini da se taj problem ne riješi, da se problem stvori i da se pojedinci koji se dovode u vezu s drugačijim interpretacijama islama, po mogućnosti radikaliziraju i isprovociraju da naprave neki incident ili zlo kako bi se time kompromitirala cijela bošnjačka politička pozicija u BiH i svijetu.

Što se tiče institucija i zvaničnika RS i njihovog odnosa prema borbi protiv terorizma, mislim da je stav o tome dala jedna od svjetski najrelevantnijih institucija, to jest američki Stejt department. Ako u RS uistinu žele da se potencijalna prijetnja terorizmom u BiH svede na minimum, onda vrlo dobro znaju šta se treba raditi, ali to njima, očito, nije cilj, nego nešto drugo.

Zato smo mi morali stati u zaštitu onog malog broja povratnika koji su se, bez ikakve pomoći i uz sve opstrukcije tog entiteta, odlučili vratiti u svoje domove iz kojih su protjerani. Ali, to još jednom dokazuje da se pitanje tzv. vehabizma u BiH politizira kako bi se ostvarili dnevnopolitički i strateški ciljevi, od ustavnih promjena i reforme policije do sprečavanja povrataka.

Bosanski muslimani nikada nisu bili prijetnja bilo kome na ovim prostorima, naročito ne Evropi. Oni su najveća evropska žrtva i nekima je očito stalo, možda radi pranja vlastite savjesti, da se Bošnjaci prikažu kao problem i da se forsiranjem unutarbošnjačkog sukoba stvori neko bošnjačko pitanje kako bi se stvorio osnov za neke druge političke procese.

IZBiH je spremna da ponese svoj dio bremena kako se taj scenarij ne bi realizirao, ali od bošnjačke i bosanske politike, pa i međunarodne zajednice, tražimo da budu na nivou zadatka i da ne nasjedaju na konstrukcije onih koji ovoj zemlji ne žele dobro.

Ne želeći ignorirati bilo čiju odgovornost, ne može se ne primijetiti da država BiH i njene institucije uopće ne reagiraju na pojavu, recimo, Ravnogorskog četničkog pokreta  (RČP). Šta mislite o tome?

– Da, to je odlično zapažanje. Koliko mi je poznato, ne postoji registrirani naziv za "vehabijski pokret" u našoj zemlji, dok je RČP, za koji se tačno zna šta znači i kakve poruke šalje nama Bošnjacima i nakon genocida, registriran i javno djeluje. Štaviše, ako se neko suprotstavi RČP-u, kao što su to uradile naše srebreničke heroine Melisa, Sedina i Dženeta uzvikujući: "Ovo je Bosna!", dok su četnici dan nakon dženaze žrtvama genocida u Potočarima poručivali da je "Bosna Srbija", sud u RS ih optuži za kršenje javnog reda i mira!?

Zanimljiv je i slučaj vaše novinarke Medihe Smajić, koju niko od vrlih zaštitnika novinarskih prava nije uzeo u zaštitu kada su je vlasti u RS optužile za istu stvar kao i njene sugrađanke. Očito je da je sloboda nekih novinara kod nas važnija od slobode nekih drugih. Pa, zaista licemjerju nema kraja.  No, naivno je misliti da radikale neko može kontrolirati. Ljudi koji su zaslijepljeni mržnjom su destruktivni i oni se nerijetko okreću protiv onih koji misle da njima vladaju.

Zato država treba učiniti sve da se zabrane i sankcioniraju ne samo pokreti ili organizacije koje zvanično promovišu fašizam nego, prije svega, govor mržnje, poticanje na vjersku, rasnu i nacionalnu netrpeljivost, pozivanje na nasilje, veličanje zločinaca i minimiziranje ratnih zločina i zločina genocida. Onda bi vrlo brzo jasno bilo koje organizacije treba i zbog čega zabraniti, bez obzira na to iz koje etničke skupine dolazile.

Posebno bolno Bošnjaci su ovog ramazana doživjeli rušenje mesdžida u Sturbi kod Livna. Nemalo je onih koje je dirnula slika Vas kako sa svojim saradnicima klanjate ikindija-namaz na ruševinama te Božije kuće.

– To što se dogodilo u Sturbi zaista je sramno i nepojmljivo. Nisam vjerovao da nam država usred dana, u ramazanu, pred nemoćnim ženama, starcima i djecom ruši mesdžid na našoj zemlji, samo zato što Hrvate katolike to podsjeća na Turke i zato što su oni odlučni da se tu ne može graditi islamski objekt.

Zato smo mi odlučni da uvijek budemo muslimani! Ni ovdje nije bilo ni vehabija, ni novih muslimana. U Sturbi žive stari muslimani Bošnjaci, koji su željeli imati mali mesdžid na mjestu kuće jednog Bošnjaka koji im je to uvakufio kao opće dobro za sve. No, i to nam se moralo dogoditi da ništa ne ostane nerečeno.  

Nedavno ste kazali da pojedini politički centri ne mogu podnijeti jedinstvo IZBiH te da su, nakon što su uništili sve što je vrijedilo kod Bošnjaka, od institucija kulture do politike, "sada odlučni da rasture i IZBiH". Gdje primjećujete te tendencije i šta imaju one za cilj?

– Pa, to je svima jasno da se u nekoliko prošlih godina danonoćno udara na IZ iz svih sredstava, naročito putem nekih elektronskih i printanih medija. A kako se zna da kod nas mediji ne rade ništa bez političke potpore, onda je jasno da iza medijske hajke na vrijednosti IZ stoje centri političke moći koje nije teško prepoznati, jer nam je i sudskom presudom (slučaj "Ajanović", op. a.) rečeno da mi moramo podnositi uvrede i klevete i da je naša obaveza da praštamo kada nas napadaju.

Nije mi poznato da u svijetu postoji sud koji traži od žrtve da, po sudskoj presudi, mora oprostiti. Da paradoks bude veći, onaj koji od nas traži da mu oprostimo nije se ispričao za nanesenu uvredu i klevetu, niti je tražio da mu se nakon toga oprosti. Ali, zato je uspio da u ime njega sud od nas traži da mu oprostimo. Svaka daljnja priča je suvišna.

No, IZBiH je jedinstvena i snažna više nego ikada zahvaljujući vrijednim džematlijama, požrtvovanim mutevelijama, savjesnim imamima, odgovornim muftijama te podršci određenih medija koji su dopustili da se u toj hajci na IZBiH čuje i naš glas razuma i da se ispoštuje pravo na stav i mišljenje druge strane.   
 
Je li vrijeme za promjene u bošnjačkoj politici? Koje su nam to vrijednosti i snage potrebne da bi ojačale Bošnjake i koliko su nam potrebne nove snage?
 
– Neka se narod o bošnjačkoj politici izjasni na izborima 3. oktobra. Ako ljudi misle da nam je bolje nego što je bilo prije četiri godine, neka glasaju za iste. No, ako misle da nam je gore nego što je bilo prije četiri godine i da je moguće da nam bude bolje, onda neka biraju. Dakle, neka ne glasaju samo, nego neka biraju one u koje vjeruju da hoće, znaju i mogu naše društvo izvesti iz ekonomske krize, političke blokade i europske izolacije. Dakle, izbor je naš – dobar ili loš, bolji ili gori. Neka nam dragi Allah pomogne. Amin!   

Jedan ste od osnivača SDA. Bili ste bliski i s rahmetli Alijom Izetbegovićem. Mislite li da je ovakva SDA kao pokret i stranka izgubila svoju smisao ili završila historijsku ulogu, kako je primijetio uvaženi hafiz Ismet ef. Spahić? Pitam Vas to i kao poglavara IZBiH, jer se desilo i ono što je donedavno bilo nezamislivo, a to je da SDA u više navrata udari na IZBiH.

– Čudan je taj odnos prema IZBiH i neobjašnjiv. Ali, i to nam se moralo dogoditi da bismo prošli kroz sve kroz šta prolazi jedan narod, jedna nacija u svom sazrijevanju. IZ ide svojim putem, a to je put dobra za naš narod. Prozivati borce Armije RBiH, recimo, da su teroristi jeste nešto što je nedopustivo i za svaku osudu!

Kako komentirate činjenicu da su SDA i SBiH obećale, a ni nakon četiri nove godine mandata nisu riješile pitanje vakufske imovine? Je li u pitanju još jedna prevara?

– Ne radi se tu o prevari, već o neodgovornosti prema općem dobru kao što je vakuf. Mi smo zaista razočarani. Vlast, koja se uveliko oslanjala na IZBiH, obećavala je da će omogućiti IZ da kroz vakuf vrati svoju punu samostalnost i da se na taj način ispravi velika nepravda prema instituciji vakufa. Ali, ta vlast nije donijela zakon o restituciji kojim bi vakuf dobio svoje pravo mjesto u društvu i državi. 

Nažalost, mi smo sada suočeni sa činjenicom koja je bolnija nego za vrijeme oduzimanja vakufa u komunizmu, a to je da se vakuf, odnosno vakufski stanovi mogu otkupljivati, čime se gubi ta trajna vrijednost vakufa zbog koje je vakuf i nastao. To je zaista bolno, sramno. To je povijesni grijeh prema vakufu.

Kako komentirate posljednje događaje u Sandžaku? Situacija u tom dijelu Srbije postaje sve napetija.

– Pažljivo pratim šta se ovog ramazana događa u Sandžaku i šokiran sam brutalnošću beogradskih vlasti i bezobzirnošću bošnjačkog političkog fenomena Sejde Bajramovića. Budući da se nama Bošnjacima sve događa s izvjesnim zakašnjenjem, tako nam se i sindrom Sejde Bajramovića događa sada, kada je svima jasno da ta politička logika nigdje više ne prolazi.

Ali, ovo je prilika da u ime IZBiH kažem da mi priznajemo državu Srbiju te da mislimo da sva pitanja u Srbiji između Bošnjaka i Srba treba rješavati dijalogom, poštujući osnovna ljudska prava. Mi ćemo podržati svaki dogovor u Srbiji između dva konstitutivna naroda – Srba i Bošnjaka.

S obzirom na iskustvo koje imamo s beogradskim režimima, koji nisu bili obzirni prema slobodi i pravima drugih etničkih grupa, posebno Bošnjaka, što je rezultiralo genocidom, mi podržavamo poziv Nacionalnog vijeća Bošnjaka da Brisel što prije pošalje evropske posmatrače. Jer, politika koja je počinila genocid i koja to još negira, spremna je to opet učiniti. Zato je potreban konstruktivni dijalog da se u Sandžaku smire tenzije i da tamošnji Bošnjaci ne strahuju od policijske represije.    

Šta mislite o zahtjevima za zabranu nikaba u BiH?

– IZBiH je na stajalištu većine islamskih autoriteta prema kojem nikab ili, kako se to kod nas nazivalo, feredža ili zar nisu vjerska obaveza. Ali, ponovo poštujući pravo izbora, IZ je na stajalištu da sekularna država ne bi trebala regulirati način na koji se neko oblači ili ispovijeda svoju vjeru. Pravo na javno ispovijedanje vjere jedno je od temeljnih prava i ono može biti ograničeno samo kada se nedvosmisleno dokaže da za to postoji opravdan razlog, kao, naprimjer, sigurnosne prirode.

Relevantne bh. institucije nisu izašle s dokazima da nikab predstavlja sigurnosni problem. Indikativno je i to kako se upravo nakon aktueliziranja ovog pitanja u Parlamentu BiH, desila pljačka kladionice u kojoj je, prema navodima medija, napadač bio obučen pod nikabom. Napadači su se prerušavali u sve i svašta, pa nikome nije padalo na pamet da zabrani takvu vrstu odijevanja!?

Mi se plašimo da bi zabrana nikaba samo još više te žene gurnula u izolaciju i potisnula ih iz društva, dok IZ nastoji da ih ohrabri da se integriraju u normalne tokove društva, educiraju i otvaraju, a ne zatvaraju prema svijetu koji ih okružuje.

– Sloboda podrazumijeva i pravo izbora prijatelja, pa su i profesori FIN-a slobodni da biraju s kim će, kada i kako razgovarati. O izboru prijatelja postoji jedan hadis u kojem se kaže:  "Čovjekova vjera ili duhovnost je poput njegovog prijatelja, pa zato obrati pažnju koga biraš za prijatelja" (El-Tirmizi).

Akademska sloboda u IZBiH je neupitna. Ne po nečijoj milosti, već po nedvojbenom uvjerenju da je akademska sloboda, a to je pravo da se slobodno govori, slobodno misli i slobodno sluša, jedna od najvećih vrijednosti islama. Stoga, dužnost vrha IZBiH je da osigura potreban budžet FIN-u u Sarajevu, a pravo akademika je da vode akademske rasprave i da kritiziraju.

Naravno, te kritike trebaju biti utemeljene na argumentima, konstruktivne. Kod muslimana, koji znaju za važnost uloge FIN-a, ta kritika treba poticati pozitivnu energiju. Ja sam, prema Ustavu IZ, vrhovni muftija i reisu-l-ulema i zato moram voditi brigu i štititi legitimna prava svih muslimana, pa i onda kada se s nekima od njih ne slažem u svemu.

Akademska sloboda je privilegija, ali je i odgovornost za javno izrečenu riječ. Ona treba biti na razini akademske uvjerljivosti, ugleda i tačnosti. Zna se ko je dolazio i ko i dalje dolazi po naše sinove. I zato je neodgovorno, zlonamjerno i akademski neugledno povoditi se za novinskim hajkama i amnestirati ratne zločince tako što će se optuživati bilo koja grupa na osnovu vjerskog uvjerenja ili fizičkog izgleda. IZBiH ima jasan stav u osudi nasilja i terora protiv bilo koga, ali IZBiH nije i neće biti policajac ni progonitelj bilo koga. Zna se ko se treba brinuti o miru i sigurnosti u našoj državi.  
 
Naravno, IZBiH se ponosi slobodom i demokratičnošću koja vlada u njenim institucijama. Mi slobodu koju imamo u odnosu na politiku i državu, ali koju nastojimo i izgraditi u svojim institucijama, smatramo svojim prirodnim pravom. Jednoumlje ne donosi nikakvu korist. Ali, kao što rekoh, oni koji javno iznesu polemički stav, naročito ako je on upućen na neku od institucija, moraju biti spremni da čuju i kontraargument.

Kao što se nama stalno govori da u javnom prostoru niko nije nedodirljiv, tako se i svi u društvu moramo navikavati da se o svačijem stavu može raspravljati na osnovu argumenata i da niko ne može IZBiH diktirati kako će se ona ponašati i koje stavove zauzimati. Ono što ne bismo smjeli dozvoliti jeste da naši javni stavovi budu opterećeni ličnim netrpeljivostima, sujetama i neodgovornim akademizmom koji nije spreman da preuzme odgovornost za bilo šta, dok u isto vrijeme o svemu ima konačan i jedini ispravan stav.

Zašto neke zapadne prijestonice ignoriraju tekfir-ideologiju

– Tekfir, proglašavanje muslimana nevjernicima, pojava je koja je prisutna kroz historiju muslimanskih sljedbi i mi smo o njoj u Bosni učili samo u knjigama, prvenstveno na primjeru sekte haridžija. To su kroz historiju, a i danas, bile male skupine koje su ostajale na marginama društva, ali nerijetko su pravile nered ili fitnu u društvu pod izgovorom da prave red na Zemlji, kako Kur`an kaže, stvaraju red i provode volju Božiju i Njegove zakone. Naša ulema, a prije svega profesori islamskih fakulteta i muftije, morat će, na teološkoj ravni, dati odgovore na stavove koje ti pojedinci pripisuju islamu i njegovom učenju.

Oni to, naravno, mogu i više su nego kvalificirani i sposobni da islamsko učenje brane, kao što je to ulema činila kroz stoljeća, od svih oblika devijacija. Ti stavovi više su nego jasni, ali oni moraju biti artikulirani i dostupni našim imamima koji se na terenu, u ovom vremenu globalizacije, susreću sa čitavim spektrom starih i novih ideologija.

Imami su do sada najzaslužniji što se takvi stavovi nisu omasovili i što su uspjeli sačuvati jedinstvo muslimana u vezi s tradicionalnim muslimanskim vrijednostima. To je proces na kojem kroz ilmiju radimo i radit ćemo, ako Bog da, i u budućnosti. Naravno da nas plaši, i mi smo na to više puta upozoravali, da centri i ključni ideolozi tih nastranih ideja slobodno djeluju u nekim zapadnim prijestonicama, odakle, dok primaju socijalnu pomoć država u kojima žive, pozivaju na nepoštivanje države BiH i njenih zakona.

Može se primijetiti da u zastranjene ideologije upadaju mladi ljudi iz svih etničkih, socijalnih i vjerskih grupa. Ovo nam govori da pitanje radikalizma i ekstremizma, bez obzira na to bio on motiviran vjerom ili nekim drugim idealima, nije samo bošnjački problem. To je nešto sa čim se čitavo društvo, pa ako hoćete i na globalnom planu čovječanstvo, treba pozabaviti kako bismo našli odgovore na to šta privlači omladinu da se uključuje u radikalne ideologije.

Koja je Vaša bajramska poruka Bošnjacima? O čemu bi oni morali voditi računa?

– Da čuvaju zdravlje, da se brinu o porodici i da rade na našem jedinstvu i slozi! No, prije svega trebamo vjerovati u Boga i u sebe te ne gubiti nadu u bolju budućnost.

Bajram šerif mubarek olsun! 

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.