Kozarac.ba

Rekonstrukcija ”“ Korićanske stijene: Posljednji vapaji

Uprkos nadanju da će napuštanjem grada osigurati svoju bezbjednost, oko 200 Prijedorčana ubijeno je na planini Vlašić 21. augusta 1992. godine, nakon što su izdvojeni iz konvoja koji se kretao ka Travniku.

Na osnovu presuda Haškog tribunala i Suda BiH, te izjava preživjelih, kao i optuženih koji su priznali krivicu za ovaj zločin, BIRN – Justice Report pravi rekonstrukciju događaja koji su doveli do ovih stradanja na Korićanskim stijenama.

U aprilu 1992. godine, kada je vlast u Prijedoru preuzela Srpska demokratska stranka (SDS), započelo je maltretiranje i zatvaranje građana nesrpske nacionalnosti. Mnogi civili zatvoreni su u logore Omarska, Trnopolje i Keraterm, dok je na druge vršen pritisak da napuste svoje domove.

Nakon nekoliko konvoja kojima su vlasti odvozile nesrpsko stanovništvo, na Radiju Prijedor je objavljeno da će naredni konvoj iz grada za Travnik ići 21. augusta te godine.

Pripadnici Stanice javne bezbjednosti (SJB) Prijedor, kao i interventnog voda pri toj stanici policije, ujutro 21. augusta 1992. godine dobili su zapovijest od komandira voda Miroslava Paraša kako će biti u pratnji tog konvoja, iz sigurnosnih razloga. Paraš je preminuo nakon okončanja ratnih sukoba.

“U Tukovima je bilo Srba, Hrvata i muslimana jako veliki broj. Svi su se pozdravljali… Vidio sam puno autobusa, starih gradskih, i šlepera, 14 ili 15 vozila, a okolo je bilo sigurno 1.500 ljudi… Sve se brzo dešavalo. Bilo je nezgodno, jaukanje i plakanje…”, opisao je Damir Ivanković, bivši pripadnik interventnog voda, koji je nakon priznanja krivnje osuđen pred Sudom BiH na 14 godina zatvora.

U Tukovima je formiran konvoj koji se sastojao od najmanje 12 autobusa, šlepera, kamiona i kamiona s prikolicom, u kojima se nalazilo preko 1.200 ljudi.

Konvoj je krenuo i prvi put je zaustavljen u blizini Kozarca, gdje su se priključila četiri autobusa u kojima su se nalazili muškarci zatočeni u logoru Trnopolje (općina Prijedor).

Nakon kompletiranja konvoja nastavili su put ka Banjoj Luci i prema Skender-Vakufu/Kneževu. Tokom idućeg zaustavljanja, pripadnici interventnog voda izvršili su pljačku putnika, prijeteći da će ih ubiti.

“Naišao je komandir Paraš i rekao da oduzmem dragocjenosti od putnika. Jednu sam kesu prebacio nekom momku srednjih godina i rekao da pokupi dragocjenosti od putnika”, ispričao je Gordan čurić, također bivši pripadnik interventnog voda, koji je po priznanju krivnje osuđen pred Sudom BiH na osam godina zatvora.

Nakon prolaska Skender-Vakufa, u blizini rijeke Ugar na planini Vlašić, konvoj je ponovno zaustavljen, te su pripadnici interventnog voda, među kojima su bili Ivanković i čurić, te Ljubiša Četić i Darko Mrđa – koji su za učešće u ovom zločinu osuđeni na 13, odnosno 17 godina zatvora – izvršili selekciju preko 200 vojno sposobnih muškaraca.

Ljudima je naređeno da izađu iz autobusa i kamiona, a potom su natjerani da uđu u dva autobusa, kojima su sprovedeni do Korićanskih stijena.

“Osjetio sam da nešto nije u redu. Nikada se prije nije desilo da muškarce odvajaju. Nisu nam ništa govorili o tome ni u putu. Mrđa mi je rekao da ostanem, a vozača je poslao dalje. U autobuse su se krenuli trpati ti jadni ljudi. Govorili su im da je razmjena, ali mi je bilo jasno da toga neće biti. Oduzimali su im stvari i instinkt mi je govorio da ti ljudi neće preživjeti”, ispričao je Ivanković.

Nakon što su muškarci odvojeni, Paraš je čuriću naredio da uđe u jedan od autobusa “radi obavljanja zadatka”.

“Dok sam stajao, slutio sam i postao svjestan da se s tim ljudima neće dobro završiti. Ušao sam u autobus – i stvarno je bio pun. Vidio sam muškarce civile koji su doslovno nagurani, možda 70 ili 80 njih”, dodao je čurić.

čuriću je naređeno da se udalji s tog mjesta u pravcu Travnika radi čuvanja straže, a komandir Paraš mu je naložio da ne pušta nikoga na prostor u blizini autobusa.

Pripadnici interventnog voda su muškarcima iz prvog autobusa naredili da stanu na ivicu ceste, iznad provalije, te kleknu na sami rub.

“Kada je naređeno da stanu na drugu stranu do ivice puta, to je bilo neviđeno. Prva vrsta je morala kleknuti… To je neopisivo… Počeli su se gurati, počela je pucnjava… i onda skaču… To je neopisivo… Pucnjava je trajala kratko, 10 ili 15 minuta, jer su ljudi i sami skakali, a teren je bio oštar, bile su stijene, tako da ko je pao, teško da je mogao da preživi. Ja sam ispucao jedan rafal, ali ne do kraja”, prisjetio se Ivanković.

Četić, koji je pucao iz malokalibarske puške, kazao je da je Paraš dotrčao i dao mu automatsku pušku i izgalamio se jer je njegovo oružje imalo punjenje od samo pet metaka.

Kada je preuzeo automatsku pušku, Četić je, kako tvrdi, ispalio par metaka i ubrzo je sve bilo gotovo.

Tijela ubijenih su padala u provaliju, a neke su se osobe, da bi izbjegle smrt, same bacale dolje. Policajci su s vrha litice bacali ručne bombe i pucali na ranjene kad bi primijetili da se bilo ko pomjerio ili jauknuo. Oni što su preživjeli strijeljanje tvrde da se dugo čulo zapomaganje ljudi koji su umirali.

Midhet Mujkanović je preživio strijeljanje tako što je prije pucnjave skočio u provaliju.

“Kada sam došao sebi, shvatio sam da, srećom, nisam povrijeđen. Uzeo sam tijelo mrtvog čovjeka do sebe i pokrio se, i pokušao otpuzati do stijene. Tada sam čuo odozgo: ‘Neko se kreće dolje’, i počela je pucnjava. Tako da je mrtvi čovjek, kojem ni danas ne znam ime, spasio moj život. Stalno su pucali po svakome ko je tražio pomoć, nisu imali milosti”, rekao je Mujkanović.

I svjedok A, koji je na Sudu BiH svjedočio pod zaštitnim mjerama, također je preživio strijeljanje. Ispričao je da su mu pripadnici interventnog voda nakon izlaska iz autobusa na Korićanskim stijenama naredili da “sjedne kao da se moli Bogu”.

“Uspio sam kleknuti i, kada sam pošao staviti ruke za vrat, počela je pucnjava. Kako sam okrenuo glavu, uspio sam vidjeti da policajac sa automatskom puškom puca ka meni. Tada sam skočio ka provaliji i sišao desetak metara ka dnu i držao se za jedan jelić”, objasnio je svjedok A kako je uspio preživjeti.

Prema iskazu svjedoka A, pucnjava je trajala oko petnaestak minuta, tokom kojih je vidio nekoliko tijela koja su pala pored njega, te čuo jauke.

“Mrđa mi je naredio da siđem vidjeti je li ko preživio. Čuli su se jauci. Vidio sam dolje polomljene ljude. Jednog sam i prepoznao – malog Sušića. Imao je možda 20 ili 21 godinu. Molio me da ga ubijem, ali nisam mogao. Samo sam mu dao pištolj da se ubije i otišao…”, kazao je Ivanković.

Nakon što su pobijeni ljudi iz prvog autobusa, pripadnici interventnog voda su nastavili ubijati muškarce iz drugog autobusa, na istom mjestu ili u neposrednoj blizini. Muškarci iz drugog autobusa su izvođeni u manjim grupama, od dvije do tri osobe, i u njih je pucano iz pištolja i automatskih pušaka.

Tog dana ubijeno je oko 200 muškaraca, dok ih je najmanje 12 uspjelo preživjeti strijeljanje.

Krivicu za ovaj zločin su pred pravosudnim institucijama priznala četvorica optuženih, uputivši izvinjenje porodicama žrtava.

“Učestvovao sam u razdvajanju i ubijanju tih nedužnih ljudi. Iskreno se kajem. Zamolio bih za lično moje izvinjenje. Izvinio bih se svim žrtvama i njihovim porodicama”, kazao je Darko Mrđa.

Osim njega, pred Sudom BiH su krivicu priznali Ivanković, čurić i Četić, a u toku su dva suđenja desetorici optuženih za isti zločin.  

 

Denis Džidić

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.