Kozarac.ba

Promocija knjige Florence Hartmann u organizaciji KBSA

30. maja ove godine je u organizaciji KBSA u knijžari Novella u St. Louis-u održana promocija knjige Mir i Kazna gđe. Florence Hartmann. Pred oko 40tak prisutnih promociju je otvorio mr. Kemal Hamulić, član Upravnog Odbora Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike. U njegovom uvodnom izlaganju gdin. Hamulić je predstavio dvoje panelista, gđu. Sanju Seferović-Drnovšek sa Instituta za istrazivanje genocida u SAD i profesora Emira Ramića sa Kanadskog Instituta za Genocid.

Gospođa Drnovšek je opisala svoje lično iskustvo rada i boravka u Beogradu za vrijeme režima Slobodana Miloševića i kako je ona doživjela čitanje knjige gospođe Hartmann. Sanja Drnovšek je objašnjavala kakav su dojam mahinacije iza zatvorenih vrata koje gđa. Hartmann opisuje u svojoj knjizi ostavile na nju, i kako se njen pogled na čitavu situaciju oko agresije na Bosnu i Hercegovinu iskristalizirao. Čitavo izlaganje možete naći ovdje.

Profesor Ramić je govorio u kontekstu pravnih posljedica tajnih i javnih dogovora između Međunarodnog Tribunala u Hagu, stranih političara i pojedinih krvnika sa Balkana. Njegova naučna i sa mnoštvom činjenica potkrijepljena analiza je sažeto opisala ne samo knjigu gđe Hartmann, nego i kako je sadržaj knjige Mir i Kazna uticao na zbivanja na javnoj pozornici. Čitavo izlaganje prof. Ramića možete naći ovdje.

Gđa. Hartmann je nakon toga opisala svoje lično iskustvo kao neposredan svjedok srpske agresije na BiH kao i genocida koji se već početkom rata odigrao u pojedinim dijelovima BiH. Na bosanskom jeziku, gđa Hartmann je govorila o svom radu u Beogradu i pisanju o Slobodanu Miloševiću, o čestim putovanjima u istočnu Bosnu, koja je u to vrijeme bila pod srpskom okupacijom, o problemima na koje je nailazila u svom radu kao novinar u BiH, kao i o pritiscima kojima je bila izložena od strane srpskog vojnog vrha ali i stranih obavještajaca, kojima je u interesu bilo da se zataška istina o BiH. Gđa. Hartmann je zatim pričala o svom radu pri Haškom tribunalu i posljedicama njezinog istraživanja i objelodanjivanja istine. Za kraMr j prezentacije je gđa Hartmann pristala da odgovori na par pitanja i napiše posvete za one koji su ovom prilikom kupili knjigu Mir i Kazna, a to je bila skoro sve i jedna prisutna osoba u publici.

Gdin. Hamulić je za kraj sumirao izlaganja panelista kao i gđe. Hartmann pozivajući sve pro-bosanski orijentirane osobe da iskoriste knjigu Mir i Kazna kao polaznu tačku za budući rad, jer (po riječima Florence Hartmann) ‘istina pripada svima’ i činjenice navedene u njezinoj knjizi moraju da se iskoriste da dobro nadmaši zlo.

Florence Hartman je bila novinar- dopisnik sa Balkana, iz Beograda, za francuski dnevni list “ La Monde” od 1987-1993 godine, prije nego sto je postala izvjestac Internacionalnog tribunala osnovanog za bivsu Jugoslaviju. Kao svijedok totalitarnog rezima Slobodana Milosevica, gdje je i kada je posijano sjeme i gdje je rodjena genocidna politika ,a koja se sprovodila protiv Bosnjaka tokom Agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992-1995 godine, napisala je knjigu “ Milosevic dijagonala Laufeta”. Knjiga me je vratila u vrijeme kad sam zivjela i radila u Beogradu i takodje bila svijedok vremena “ prije zemljotresa”, kako sam opisala svoja osjecanja neposredno prije odlaska za Sjedinjene Americke Drzave.

Nakon citanja teksta “ Mir i kazna”, imala sam osjecaj pobacaja povjerenja i pravde. Termin “Pobacaj pravde” , koristila je Hartmanka govoreci o odluci Odjeljenja za zalbe iz 2006 godine, sudskog tijela Ujedinjenih nacija. Umjesto da isprave gresku trojice suduja ( Richard May, Patrick Robinson, i Gon Kwan) Internecionalnog tribunala osnovanog za bivsu Jugoslaviju, iz 2003 godine, koji su se tajno dogovorili sa Beogradom da se ne objave dokumenta koja direktno ustanovljavaju sistem ratne komande vlasti sa centrom u Beogradu i naredbodavnog odnosa sa njihovim partnerima u zlocinu u Bosni i Hercegovini, sudije Odijeljenja za zalbe su potvrdile odluku predhodnog suda.

Tajnom odlukom zabranjeno je i koriscenje ovih dokumentata na drugom sudskom postupku koji je paralelno tekao ispred drugog suda, Internacionalnog suda pravde za dokazivanje genocida- Bosna v. Srbija, i time sprijecilo utvrdjivanje krivice i samim tim finansijske odgovornosti Srbije prema zrtvama genocida i rata.

Pet sudija Odjeljenja za zalbu, na celu sa Italijanom Faustom Pocar su imali nove dokaze da je odluka iz 2003 godine “ pogresna sa stanovista prava” , koji ukazuju da beogradski rezim nije imao namjeru da zastiti sopstvene nacionalne interese i drzavnu sigurnost kad je na tajnom sastanku sa tim argumentom pridobio sudije, nego da je namjera bila opstrukcija vlasti i istine.

I pored svega toga, sudije su potvrdile predhodnu odluku i svijesno postali saradnici u manipulacijama rezima u Srbiji. Informacije koje potvrdjuju direktno ucesce Srbije u ratu u Bosni i Hercegovini i u genocidu u Srebrenici, ostale su nedostupne javnosti sve do danas, i iskljucene su kao dokazi prilikom donosenja sudskih odluka o agresorskoj ulozi Srbije u ratu i genocidu.

Ti dokumenti su: zapisnici sa sastanaka Vrhovnog Savjeta odbrane u Beogradu o osnivanju dva posebna odijeljenja zaduzena za rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, metodi finansiranja rata i stampanje novca u te svrhe, ucesce specijalnih jedinica iz Srbije koje su slate u Bosnu i Hercegovinu , svjedocenja svjedoka kojim se ilustruje hijerarhija u vojnim naredbama a ciji je vrh u Beogradu, i genocidna kampanja.

Osnivanje Internacionalnog tribunala za bivsu Jugoslaviju je bilo od izuzetnog znacaja za uspostavljanje mira i dovodjenje ratnih zlocinaca pred sud pravde, ali je od samog pocetka imao anomalije.

Arbour Luise, kanadski sudija, optuzila je Slobodana Milosevica za ratni zlocin pocinjen na Kosovu i nije ukljucila njegovu zlocinacku ulogu u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Carla Ponte je bila veliki entuzijasta u namjeri da prosiri tuzbu protiv Milosevica i ukljuci njegov zlocin u Hrvatskoj i Bosni, ali je od pocetka morala da se sucava sa opstrukcijama.

Ovu ociglednu nepravdu uocio je Cherif Bassioni, poznati professor Internacionalnog prava na De Paul univerzitetu u Cikagu, koji je osnovao Komisiju za istrazivanje dokaza genocida u Bosni i Hercegovini. Njegova komisija je zatvorena 1994, upravo kad je bio blizu da potvrdi direktno ucesce rezima Slobodana Milosevica u ratnim zlocinima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Trebalo je da i ja budem ukljucena u rad njegove Komisije, i sjecam se da sam bila neprijatno iznenadjena kad je obustavljen rad profesora Bassionia.

Bilo je i mnogih drugih prepreka u radu sudstva, pise u knjizi Florence Hartman, izvjestac Tuzilastva Internacionalnog tribunala za bivsu Jugoslaviju, neke od njih su veliki broj sudskih slucajeva , nedostatak novca za rad sudstva, varljive politicke situacije u svijetu. Jedan od njih je, i rad Grahama Blewitta, pomocnika sudije Goldstona, koji nije zelio da Bosanski ratni slucaj, “ komlikuje” i istrazuje dokaze za medjunarodni sukob , kao agresiju Srbije, Crne Gore i Hrvatske na medjunarodno priznatu drzavu Bosnu i Hercegovinu, vec je sukob lokalizovao i okarakterisao kao gradjanski rat.

Milosevic je umro prije nego sto je donesena sudska odluka. Odlukom Internacionalnog suda pravde iz 2007. Srbija je oslobodjena optuzbe za ucesce u srebrenickom genocidu, sto znaci da je i Slobodan Milosevic oslobodjen krivice, covjek koji je kreirao najsmrtonosniji rezim u Evropi poslije fasistickog rezima u Njemackoj.

“Preko 200, 000 civila Bosnjaka muslimana je sistematski ubijano, vise od 20, 000 nestalih lica , predpostavlja se umrlih, i 2, 000, 000 izbjeglica. To je, po kazivanju asistenta sekretara Sjedinjenih Americkih Drzava, Richarda Holbrooka, ‘ najveci promasaj Zapada od 1930 godine.’ ” ( dr. Smail Cekic, direktor Insituta za istrazivanje genocida, Sarajevo)

Sudstvo Ujedinjenih nacija nije osudilo Slobodana Milosevica , sto je jos jedan oblik kompromisa, zbog vaznosti sklapanja i sprovodjenja Dajtonskog sporazuma, mirovnog sporazuma sa ratnim zlocincem.

Jedan od poslijednjih primjera nepravde od strane sudskih organa Ujedinjenih nacija je i krivicni postupak pokrenut protiv Florence Hartman od strane Internacionlanog tribunala osnovanog za bivsu Jugoslaviju za koji je ona radila. Optuzena je za ilegalne aktivnosti jer je rekla da je potpisan tajni document izmedju sudija ovog suda i beogradskog rezima.

“ Kako moze sudaska odluka biti tajna”, kazala mi je Florence Hartman. “ To je moja odbrana” . O toj odluci pisali su i govorili mnogi drugi , prije nego sto se oglasila Hartmanka. Iz Beograda, na sudu kao svijedok u korist istine i Florence Hartman, govorila je Nadezda Kondic, potvrdivsi da je ova odluka bila javna tajna.

Zasto? Zasto je na Bosnu srucena tolika nepravda?

Ima i puno pozitivnih primjera rada medjunarodnog sudstva, konstatuje Hartmanka, dovodjenje pred sud pravde mnogih ratnih zlocinaca, dokazan je genocid u Srebrenici pocinjen od strane bosanskih Srba, a Srbija je ukorena, sto na zlocin genocida nije preventivno djelovala. Od uzrocnika i izvrsioca genocida i agresije, Srbiji je sudskom odlukom dodijeljena preventivna uloga.

Florance Hartman je u knjizi dala mnoga obrazlozenja ovakvih pojava i funkcionisanja medjunarodnih sudova. Sudije nisu nezavisne od politika drazava iz kojih dolaze , a prije svega zbog uloge velikih sila. Sudije iz Engleske, Italije, Koreje, Dzamajke, Kanade, Australije ……? Uloga velikih sila !

Iza svega , i pored svih objasnjenja , ostalo je veliko Zasto?

“ Zbog tog ‘Zasto’ radila sam kao novinar i izvjestac sa suda”, rekla mi je Florence Hartman. “ ‘Zasto’ me rukovodilo da saznam kako rezim jedne zemlje funkiconise, kako sudski mehanizmi rade, mehanizmi utvrdjivanja istine i pravde.”

Bila sam pesimizmom obhrvana posle svih ovih kolicina nagomilane nepravde srucene na Bosnu i Hercegovinu, a onda sam shvatila da je ispred mene posteni, profesionalni, neumorni, i hrabri rad Florence Hartman, koji mi je povratio snagu i optimizam da zajedno sa njom , Bosnjacima i postenim ljudima-aktivistima, istrajem u nasoj misiji i misiji Bosansko-americkog insituta za genocid i edukaciju , da trazimo istinu i pravdu.

“ Istina pripada vama i niko vam je ne moze uzeti”, rekla nam je Hartmanka na kraju prezentacije o njenoj knjizi “ Mir i kazna.”

Ako se ne istraje u upornom, pazljivom, sistematskom istrazivanju i iznosenju istine i trazenju prava, kao sto je Hartmanka zakljucila u njenoj knjizi, sjeme buduceg zlocina u Bosni ili negdje drugo ce ponovi iznici. Svijet ce imati nesigurnu buducnost.

mr .Sanja Seferovic Drnovsek

Direktor Bosansko Amrickog Instiuta za Genocid  i Edukaciju  (BAGI)

www.baginst.org

Kao stalni dopisnik pariškog Le Mondea s područja bivše Jugoslavije, Florence Hartmann je od kraja 1989. pratila sva ratna zbivanja na ovim prostorima. U novembru 1992., u Ovčari pored Vukovara locirala je prvu veliku masovnu grobnicu u Europi nakon Drugog svjetskog rata. U proljeće 1994. protjerana je iz Beograda od strane Miloševićeva režima zbog svojih tekstova i istrage o umiješanosti srbijanskog vođe u rat u Bosni i Hercegovini. U ljeto 1997. nagrađena je za hrabrost i stručnost od strane La Fondation de France. U oktobru 2000. uključila se u rad Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije i Ruande kao glasnogovornica Glavne tužiteljice Carle del Ponte.

Na taj je način aktivno sudjelovala u donošenju svih važnijih odluka, te prisustvovala svim bitnijim sastancima s najviše rangiranim europskim, američkim dužnosnicima, te službenicima UN-a. Njezin dolazak u Ured Carle del Ponte dogodio se svega nekoliko dana nakon pada režima Slobodana Miloševića. Od samog početka počela je vršiti istražne radnje i pregovore koji su rezultirali prvim optužbama za genocid i zločine protiv čovječnosti, te privođenjem jedinog predsjednika neke države rukama pravde.

U maju 2006., pozvana je od strane Haškog tribunala da svjedoči u suđenju trojici visoko-rangiranih srpskih generala – Veselinu Šljivančaninu, Mili Mrkšiću i Miroslavu Radiću.

Florence Hartmann autorica je knjige o Slobodanu Miloševiću “Milošević – dijagonala luđaka”, objavljenoj 1999., svega godinu dana prije pada njegova režima, a koja se i danas drži najozbiljnijom, te najdubljom analizom Miloševićeve vladavine i njegove krvave kampanje etničkog čišćenja na ovim prostorima. Nikada nije bila pod utjecajem i u službi ijedne politike, osobe ili nekakvih interesa. Njezina prva knjiga "Milošević-dijagonala luđaka" iz 1999. predstavlja zasigurno jedan od najboljih i najkompletnijih prikaza ratnih događanja na Balkanu. U knjizi ona navodi precizno uzročno-posljedične veze srbijanskih agresija i zločina protiv čovječnosti, ratnih zločina i zločina genocida i prozivajući glavne krivce. Kao glasnogovornica Medjunarodnog krivičnog tribunal za područije bivče Jugoslavije znala je što može reći javnosti i nikada nije lagala. Svoju ulogu tada odradila je prvenstveno u službi međunarodne pravde, novinara i istine, ne u službi neke osobe ili politike.

Tekstovi Florence Hartman vrijedan su historijski izvor jer je širila pravu istinu o stvarnim uzrocima rata, o suštini agresije na Bosnu i Hercegovinu i genocida nad Bošnjacima Prenosila je ono što je vidjela i čula, ali i iz nekoliko izvora provjerila. Njezino pisanje u Le Mondu 90-ih odavalo je stvarno stanje na terenu i nije bilo pod utjecajem francuske politike niti matične redakcije, jer je rat kao ratna izvjestiteljica i izvrsna poznavateljica bosanskohercegovačke historije, prošla zajedno s žrtvama. Florence Hartman nije novinarka koje ide za senzacijama, koja objavljuje "glasine" i nepotvrđene informacije, ona svoj posao obavlja iznad svega profesionalno i pošteno samo s jednim i isključivim ciljem, a to je objaviti istinu zbog onih koji je zaslužuju, a to su žrtve agresije i genocida u Bosni i Hercegovini.

Ona je veliki ljubitelj i istinski prijatelj Bosne i Hercegovine koju je zavoljela prije rata. Njezina priča i sjećanja iz opkoljenog Sarajeva malo koga ostavljaju ravnodušnim. Na poseban način suosjeća sa žrtvama, surađuje s njihovim udruženjima i nastoji im pomoći. Žrtve su u središtu njezinog javnog djelovanja i glavna motivacija za rad. Posebno Srebrenica gdje često s velikim poštovanjem odlazi.

Njena borba za istinu i pravdu ogleda se u velikoj hrabrosti jer se ne boji prozvati nikoga za koga smatra da ne radi u interesu međunarodne pravde i prava žrtava ma tko to bio. Hartmann se zalaže za individualizaciju krivnje i kažnjavanje ratnih zločinaca.

Međunarodno pravosuđe pripada svima nama jer je stvoreno da bude u službi Čovječanstva.

Mir i kazna iznosi na vidjelo surove metode koje su velike sile spremne upotrijebiti da bi postigle svoje ciljeve na međunarodnoj pozornici. To je priča o dvoličnom držanju demokratskih sila u odnosu na Međunarodni krivični tribunal za područije bivše Jugoslavij kao prvi konkretan čin, nakon Nurnberga, da se potisne zločin agresije i genocida. Florence Hartmann otvara zabranjena vrata Međunarodnog krivičnog tribunala za podrušije bivše Jugoslavije u Hagu i zapadnih ministarstava te uranja u najmračnije zakulisne radnje međunarodne politike i pravosuđa dok se u pozadini slike otkrivaju istine o procesu Miloševiću.

Knjiga “Mir i kazna”, ima veliki značaj za međunarodnu istinu i pravdu iz nekoliko razloga:

1. Knjiga je vjerodostojnost autora. Florence Hartmann ne piše na pamet. Ona skuplja informacije, provjerava ih i onda objavljuje. Njezini motivi nikada nisu promicanje vlastitiog imena, medijska pozornost, publicitet, zarada, a kamo li nekava osobna osveta. Njezin motiv je istina i pravda za žrtve i pošteno, pravično i neovisno međunarodno sudstvo.

2. Florence Hartman bila je u najviše slučajeva sama svjedok onoga o čemu je pisala, a zasigurno je bila jedan od najboljih poznavatelja ratnih događanja na Balkanu. Tako je brzo mogla shvatiti o čemu se radi.

3. Florence Hartman pokrenula je vrlo važna pitanja poput pritisaka velikih sila na međunarodno sudstvo ne štedeći niti svoju vlastitu domovinu. Za razliku od mnogih koji danas iznose "svoje istine" gospođa Hartmann govori direktno s imenima i prezimenima, državama, funkcijama. Javnosti imenuje i one koji su radili u Međunarodnom krivičnom tribunal za područije bivše Jugoslavije, bilo kao tužitelji ili suci kojima nije bio primarni interes pravo žrtava i provođenje međunarodnog prava, već interesi pojedinih velikih sila. Također je bez zadrške prozivala one koji nisu surađivali s Međunarodnim krivičnim tribunalom za područije bivše Jugoslavije bilo da se radilo o nedostavljanju dokaznog materijala ili o neuhićenju ratnih zločinaca.

Nitko do sada argumentirano nije opovrgnuo niti jedan navod iz njezine knjige. Sve što je poslije slijedilo pa i Haška optužnica samo su dokaz da je pisala istinu, ali onu koju nije trebala, onu koja smeta svijetskim močnicima i silama.

Postavlja se vrlo važno pitanje: Zašto svi mogu govoriti o zaštiti dokumenata Vrhovnog savjeta odbrane, objavljivati njihove dijelove, optuživati Del Ponte da se nagodila s Beogradom, a verzija koju iznosi Florence Hartmann koja kritizira suce je krivično djelo? Ona nije optužena za klevetu nego da je otkrila povjerljive podatke u vezi tih odluka.

Danas svi vole nuditi svoje priče o nekakvim zavjerama u Međunarodnom tribunal za područije bivše Jugoslavije. Rasprava o međunarodnom sudstvu svela se na "divnog" tužitelja Nice-a i groznu tužiteljicu Del Ponte. Nema jedne otvorene i argumentirane javne rasprave o ključnim pitanjima koje je Florence Hartmann pokrenula jer "istinu o Međunarodnom krivičnom tribunal za područije bivše Jugoslavije nije mogla sačuvati za sebe".

Autorica ne nudi novinarsko istraživanje, nego kao izravan svjedok otvara zatvorena vrata. Navodi i obavijesti nisu prikupljani od osoba prisutnih razgovorima, nego ih je autorica neposredno čula i zabilježila. U svojstvu glasnogovornice i savjetnice za Balkan tužitelja Međunarodnog krivičnog tribunala za područije bivše Jugoslavije od oktobra 2000. do oktobra 2006., Florence Hartmann nalazila se u srcu događaja o kojima govori u ovom djelu. Kao osoba koja je bila na sastancima na kojima su se donosiie strateške odluke Suda, sudjelujući u unutarnjim raspravama Tužiteljstva o strategijama krivičnog progona, uključena u pripremanje susreta i prisutna razgovorima između tužiteljice Carle del Ponte i najviših političkih dužnosnika, svjedok njihovih telefonskih razmjena gledišta, prateći tužiteljicu na svim njezinim putevima, ona nam je danas vodič kroz svijet koji je do sada bio zatvoren za javnost.

Informacije su prikupljene na temelju ličnih bilješki, provjerenih i upotpunjenih zapisnicima sa sjednica i drugim internim izvještajima kojima je imala pristup.

« Međunarodno pravosuđe pripada svima nama jer je stvoreno da bude u službi Čovječanstva. Otkriti njegovo skriveno lice čini se neophodnim čime ta otkrića omogućuju bolje razumijevanje, pa onda i bolje ovladavanje ulozima koji se ocrtavaju bez našeg znanja. Najosjetljiviji problem međunarodnog prava bio je i ostao taj što se odvija unutar međunarodnih odnosa vođenih suparničkim logikama koje je teško ujediniti: jedna, idealistička, daje prednost potrazi za pravdom, a druga, pragmatična, daje prednost traženju mira. Ni nemoćna ni svemoćna, međmarodna pravda nije prestala napredovati ni na čijoj zemlji ne znajući odakle će doći sljedeći pucanj ni s koje su joj strane linije saveznici. Zato treba zaći iza kulisa Međunarodnog krivičnog tribunala za područije bivše Jugoslavije sići u utrobu zvijeri da se vidi kakav je otrov pokušava paralizirati i uništiti ».Izvod iz « Mir i kazna »

Knjiga “Mir i kazna" je posebno korisna Bošnjacima da shvate sa čim su se bošnjački predstavnici susretali kada su u pitanju međunarodni interesi, posebno interesi u odnosu na rad Međunarodnog krivičnog tribunala za područije bivše Jugoslavije. Bošnjaci nažalost misle da se sve u životu podrazumjeva. Kad pročitate knjigu, koja se odnosi samo na period kada je Florence Hartmann kao glasnogovornica Međunarodnog krivičnog tribunala za područije bivše Jugoslavije radila, jasno je šta je sve trebalo uraditi da pred ovim sudom ne bude optuženo bosanskohercegovačko državno rukovodstvo. Gospođa Hartmann zajedno sa bošnjačkim predstavnicima u Međunarodnom krivičnom tribunalu za područije bivše Jugoslavije se borila istinom o agresiji na Bosnu i Hercegovinu i zločinom genocida nad Bošnjacima. Rezultat te borbe je da nije optužen Alija Izetbegović, Ejub Ganić, Stjepan Kljujić, Haris Silajdžić, Selim Bešlagić, Sead Avdić i mnogi drugi. Umjesto tužbi prema državnicima Bosne i Hercegovine od Međunarodnog krivičnog tribunala za područije bivše Jugoslavije dobiveni su certifikati po pravilima Rimskog sporazuma, da niko od navedenih i još desetine i stotine drugih bosanskohercegovačkih političkih i vojnih lidera nisu krivično odgovorni. Jedina pravna nada za Ejuba Ganića je odluka Međunarodnog krivičnog tribunala za područije bivše Jugoslavije u kojoj stoji da Ganić, Kljujić, Pušina, i drugi nisu odgovorni za “Dobrovoljačku » i da uopšte zločina tu i nije bilo. Danas nažalost u Bosni i Hercegovini je totalna dezorijentacija u pogledu svega, posebno u pogledu stvari koje se tiću rada Međunarodnog krivičnog tribunala za područije bivše Jugoslavije i Međunarodnog suda pravde, zločina agresije prema Bosni i Hercegovini i genocida nad Bošnjacima.

Knjiga « Mir i kazna » efektno razbija bošnjačke iluzije da se sve podrazumjeva i da je istina o agresiji i genocidu “očigledna stvar i lahko dokaziva » pred međunarodnim sudskim institucijama. Na Međunarodnom krivičnom tribunali za područije bivše Jugoslavije i u svim drugim međunarodnim organizacijama, Bošnjaci i njihovi predstavnici su se morali prvo braniti istinom o agresiji i genocidu da nebi sami bili optuženi. Međunarodni tribunal je dokazao genocid i sve druge oblike zločina protiv čovječnosti i ratnog zločina u Bosni i Hercegovini. Na njemu je optuženo i osuđeno političko i vojno rukovodstvo Srba i Hrvata. Knjiga Mir i kazna je potvrda bošnjačkog uspjeha u traganju za istinom i pravdom, koje se uvjek osporavaju od strane potonule međunarodne zajednice i mnogih bosanskohercegovačkih političkih faktora .

Florence Hartmann je progovorila o nepravdi prema bošnjačkoh žrtvi. Nije to uradio ni Dzefri Najs ni Carla del Ponte, to je uradila Florenc Hartmann. Međunarodni krivični tribunal još radi, a gospođa Hartmann nije progovorila o nepravdi nakon 15-20 godina, nego je kriknula sada, kada je sve još aktuelno i kada možemo ispraviti krivdu.

Gospođo Florence Hartmann hvala vam u ime bosnjackih žrtava I u ime svih istinskih prijatelja istine I pravde u svijetu.

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.