Suvad Hotic ; “Rat u Bosni, zapisi i sjećanja”

ČIŠČENJE URIJA 

Kada su prestali sa granatiranjem Urija, uključili su nam  struju da možemo čuti preko srpskog radia  Bosanski Novi naređenja KRIZNOG ŠTABA.

Svi stanovnici Urija i Prekosanja sa večinskim muslimanskim stanovništvom, koji su granatirani prethodnih dana trebaju da napuste svoje kuće tog istog dana do tad i tad,  jer će vojna policija  da izvrši ČIŠČENJE tih naselja u cilju pronalaženja sakrivenog vatrenog oružja muslimanskih terorista i zelenih beretki, koje su po njihovom saznanju stacionirane na Urijama i broje oko tri stotine članova.

Toliko su išli daleko sa svojom propagandom, kada sam ih u kriznom štabu nazvao i pitao zašto nas granatiraju? tad me komandant odbrane grada Rade Sekulić-Sele upitao: “ko vas granatira”? “Vojska  rekoh,” a on će ti opet:”koja vojska”? Moj odgovor je bio: “Vaša srpska”. Na to mi je sav bijesan odgovorio:”ma nije srpska vojska već teroristi, eto ko vas granatira majku vam balijsku jebem.”

Ispade da smo mi sami sebe granatirali te nam sada  Srbi dolaze u pomoć da nas brane od nas samih. Slušajući vijesti, preko radio aparata vidio sam da je scenarij bio svugdje isti kao kod nas u Bosanskom Novom. Stajao sam ispred kuće sa bratom Husom i pričao o tome svemu što se dešava, kad u jednom momentu se zaću jaka eksplozija koja je dolazila iz pravca Prekosanja.

U tom momentu smo obojica pogledali  prema džamiji u Prekosanju, jer nam je bila nasuprot naših kuća, i dobro smo je mogli vidjeti.  Vidjeli smo kako kupola tj. vrh džamije leti u nebo kao raketa. Dah mi je stao  od iznenađenja, pa zar im i ta Božija kuća smeta, zar i ona ne može biti mirna od tih pasa? Bože me zakloni i sačuvaj kakav je to narod, misle li oni umirati i gdje će im duša?

To mi je proletilo kroz moje misli. Pa ti su rušitelji i mrzitelji svega sto je muslimansko porušili i popalili 14 džamija koliko ih je bilo pred sami rat na nasoj opštini…  

DVOSTRUKO UBISTVO U KUČI  EDINE PLAVULJ

14. 03. 1993 Mirko B. vračajući se sa sahrane Slavenka Balabana je počinio ratni zločin nad nesrpskim stanovništvom Urija. Tog nesretnog dana je Šuhra Bašić sa svojom sestrom Aišom Rasavac otišla kod kčerke Edine i uz put su povele  komšinicu Kurtović Aišu jer su znale da je ona sama i da nema nikoga svoga.

Te četiri hrabre komčinice, kojima se s poštovanjem klanjam do crne zemlje zbog njihove hrabrosti, su se osječale psihički puno sigurnije kad su bile zajedno te su klanjale i molile se Bogu da to ludilo prođe.

To poslije podne Edina je otišla na gornji sprat svoje kuće da nešto donese,  u međuvremenu je njena mama Šuhra otišla u wc u prizemlju, a njena sestra Aiša Rasavac i komšinica Aiša Kurtović su ostale u dnevnom boravku.

Iznenada je ušao srpski vojnik u kuću i iz male heklerice (automatske kratke puške) sa prigušivačem  ispucao u njih dvije koje su se nalazile u dnevnom boravku, te nasumice pucao i po plafonu. U tom momentu Edinina majka Šuhra Bašić je pošla da izađe iz wc-a i vidjevši sa leđa kako neko puca po sobi ona se zavratila nazad u wc i ostala unutra.

Edina na spratu  ne čuvši ništa je pošla dole u prizemlje. Silazeći niz stepenice vidjela je na podu u hodniku trstiku i malter od plafona pitajući sama sebe: “Bože dragi otkud ovaj malter i ova trstika”? Ne sluteći ništa kakvo se zlo dogodilo u njenoj kući prije samo nekoliko trenutaka,  sišla je u dnevni boravak i pogledala prvo prema prozoru vidjevši kako njen komsija Mirko B. preskaće  željeznu ogradu iz njene avlije i odlazi  na cestu. Pogledala je malo okolo i nije vidjela nikoga više, ali kada je pogledala na stranu u jednom čošku sobe su ležale u lokvi krvi njena tetka i komšinica. Sva izbezumljena potrčala je u drugu sobu dozivajući svoju majku Šuhru strahujući da je i ona doživjela ovako tragićan kraj…

RIJEČI PROMOTORA PROFESORA EMIRA RAMIČA
Sa zločincima treba razgovarati preko sudova

Knjiga Suvada Hotića “Rat u Bosni,  zapisi i sjećanja”, napisana sa ciljem širenja istine o agresiji na međunarodno priznatu državu Bosnu i Hercegovinu i zločinu genocida nad Bošnjacima nosi dvije znamenitosti:  prvo, knjiga je kapitalno svjedočanstvo o velikosrpskom genocidu u Bosanskom Novom 1992. – 1995.; drugo,  knjiga je paradigma koja ukazuje kako je moguće o zločinu nad Bošnjacima sačiniti svjedočanstvo koje će istovremeno biti i vrijedan dokument i čitljivo štivo, što bi morala biti stilistička karateristika svih tekstova namijenjenih memorisanju velikosrpskih zločina nad Bošnjacima.

U potresnom uvodu svoje knjige autor je naglasio da, iako je   njegova porodica doživjela najteže genocidne zločine jer su mu zvjerski pobijeni otac,  brat i rođaci, on ne propagira osvetu i revanšizam, ali očekuje od međunarodne zajednice pravičnu istragu i suđenje svim počiniteljima zločina, te poništavanje  genocidne tvorevine Republike Srpske i omogučavanje dostojanstvenog i materijalno održivog povratka  izbjeglica u zavičaj.  Suvad  je i pored vrlo stresnih stradanja članova svoje familije u srpskoj agresiji i genocidu, smogao dovoljno moralne snage da svoja svjedočenja zapiše bez podlijeganja ekstremnim emocijama i bez poziva na osvetu, jer je po svom karakteru oduvijek bio poznat u cijelom gradu Bosanskom Novom kao human i tolerantan čovjek.

Zato ova knjiga ima veliku historijsko-dokumentarnu i pravno-viktimološku  vrijednost za dokazivanje istine o genocidnoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu, jer objektivno i trezveno svjedoći o strašnom genocidnom stradanju, likvidaciji  i deportaciji nedužnih bošnjačkih  građana, koji nisu sudjelovali u ratu, niti su dali ikakvog povoda za bilo kakve represalije zločinačke srpske vojske, ali su ipak doživjeli svoju tragičnu golgotu. 

Knjiga  je dragocjeni zbornik vrijednih  izvornih svjedočenja, koja rječito govore o težini ljudske drame koja se pred očima međunarodne zajednice događala u lijepom i miroljubivom gradu Bosanskom Novom od proljeća 1992.  do konca 1995. godine, kao dio krvave realizacije plana velikosrpske genocidne politike o uništenju Bošnjaka i države Bosne i Hercegovine u izrazito nacističkom duhu, jednostrano mijenjajući čak i bosanske nazive gradovima, ulicama, trgovima, školama i drugim ustanovama, ubijajući hiljade nevinih ljudi, silujući stotine Bošnjakinja, dok su deseci hiljada civila bili zatvoreni u  koncentracione logore fašističkog tipa i zatim bili opljačkani i prisiljeni na pismeno odricanje od sve imovine u korist zločinaca, te bili deportirani iz njihovog zavičaja. Tako su velike mase  na smrt zaplašenih Bošnjaka morale napustiti zavičaj, mnogi zauvijek zbog stresnih trauma, te bez svoje krivice postati  golema rijeka očajnih beskučnika i psihički slomljenih nesretnika u izbjeglištvu širom svijeta.

Unatoć ubijanju, mućenju u koncentracionim logorima smrti, silovanju, protjerivanju, unatoć agresiji na ideju Bosne i bosasnki duh, unatoć genocidu, kulturocidu, ekocidu, etnocidu, urbicidu, elitocidu, Suvad ne želi širiti mržnju, neistinu, osvetu. Na stradanja svoje porodice nudi univerzalnu poruku svim čitaocima oličenu u sljedećem: multidimenzionalni bosanski duh i ideja Bosne su neuništivi, ljepotu bosanskohercegovačkog uma ne mogu narušiti rušitelji čovjeka i civilizacije kojima i nije mjestu u takvoj intelektualnoj ljepoti tolerancije, priznavanja, poštovanja i prihvatanja drugog i drugačijeg, tolerisanja različitog u ime progresa čovjeka, građanina, naroda, civilizacije. Bošnjaci su jedan kulturan i civilizovan narod koji poštuje evropske vrijednosti suživota i tolerancije, koji nisu teroristi i mudžahedini.

Ali Bošnjaci moraju razvijati kulturu pamćenja unutar svojih nacionalnih institucija.  Jer se upamti samo ono što se zapiše, a što se ne zapiše – sigurno pada u zaborav. Vrlo je opasna i  lažna teza koju neki uporno ponavljaju da "zadnju agresiju i genocid treba zaboraviti"  jer su "sve tri strane krive podjednako". Promovišući danas ovu vrijednu knjigu sjećajući se svih nevino ubijenih žrtava genocida i odajući im dužno poštovanje, želim ukazati još  jednom na bitne činjenice o događajima u Bosni i Hercegovini na kraju XX stoljeća, utvrđene na osnovu relevantne dokumentacije:

– na Republiku Bosnu i Hercegovinu je izvršena klasična oružana agresija, odnosno zločin protiv mira i sigurnosti čovječanstva, što je, po osnovnom shvatanju i definiciji međunarodni oružani sukob;

– na okupiranim teritorijama Republike Bosne i Hercegovine i gradovima u opsadi nad Bošnjacima je izvršen najteži zločin – zločin genocida.

Jevrejima je nakon holokausta trebalo oko 20 godina da izgrade sistem memorije, koji već godinama čini njihov temeljni politički argument. Srbima nije trebalo ni nekoliko godina da podignu ogromne spomenike u slavu svojih zločinaca. Bošnjaci su stoljecima bili oslonjeni na pogrešnu pamet i pogrešnu vlast, i otud je razumljivo što teško shvačaju da je pamčenje genocida, i prisustvo tog iskustva u dnevnoj i političkoj stvarnosti uvjet njihovog opstanka. U Bošnjaka još uvijek ne postoji sistem pamčenja, jer je politika, kao nesušeni glavni sponzor takvog projekta, ovisna od centara moći koji zagovaraju jednaku krivicu, nastojeći agresiju preimenovati u građanski rat. Ipak, odvažni pojedinci u Bošnjaka uspijevaju individualnim naporima prevazilaziti nametnutu sistemsku blokadu. Valjalo je to reči da bi se razumjelo kako ova knjiga  o genocidu u Bosanskom Novom nije proizvod sistema, već patriotskih, humanističkih, hrabrih nastojanja Suvada Hotića,  običnog Bošnjaka, koji osjeti egzistencijalnu bitnost bošnjačkog pamčenja. Bosanskonovski  otpor genocidnom zatiranju bošnjačkog identiteta, koji se u ambijentu holokausta svodio na odvažno sakupljanje i plasman informacija, nije bio rezultat bošnjačkog sistema. I u Bosanskon Novom kao i u svim drugim djelovima Bosne i Hercegovine narod je bio prepušten samoorganiziranju. Centralna bošnjačka vlast nije imala nikakve svrsishodnije vizije otpora, i svela se tek na utopističko vjerovanje da je za rat potrebno dvoje. Za rat jeste, ali za genocid nije. Na žalost, pokazalo se da gdje god je pružen ma kakav organizirani otpor, srpske koljačke i pljačkaške bande nisu imale inspiraciju za borbu. Njihova mentalna hrana je bila i ostala bošnjačka bespomoćnost.

Suvad temu knjige  sagledava u svim aspektima koji su bitni za razumijevanje svega što se događalo u Bosanskom Novom. On je ispisao tekst koji se može čitati u ma kojem vremenu, i u ma kojem prostoru, jer je genocid u Bosanskom Novom smjestio u kontekst povijesnog kontinuiteta. Upravo ovakav pristup temi čini se kao valjan spisateljski obrazac koji bi se morao uvažavati kada se ispisuju teme o bošnjačkom stradanju, a kada se ne računa da ta svjedočanstva trebaju čitati i oni koji danas nisu nasi suvremenici, i kojima će biti potrebna dodatna objašnjena za razumijevanje konteksta i kontinuiteta velikosrpskog genocida nad Bošnjacima u ime fašističkog projekta Velike Srbije.

Genocid nije nikakva ratna posljedica, genocid je cilj, a sredstvo za realizaciju tog cilja je rat. Pored izuzetno zanimljivih, dramatičnih autobiografskih svjedočanstva autora, pored bogatih i nemjerljivo vrijednih, marljivo prikupljanih dokumenata, posebnu pažnju vrijedi obratiti i na Suvadova promišljanja. Naići čemo na u Bošnjaka rijetko viđen svijet briljantne logike, precizne definicije, praktičnog i učinkovitog promišljanja stvarnosti. U Suvadovom intelektualizmu možemo pronaći  paradigmu stradanja Bošnjaka. To umijeće lobiranja, opčinjavanja, plasiranja svojih stavova, upravo je momenat koji je falio Bošnjacima u pogledu saopčavanja istine o genocidu. Suvad  je to bogatstvo nosio sobom, i zbog toga se istina o genocidu u Bosanskom Novom, uprkos blokadi, ipak probila do  javnosti. Pored primjerne moralne i patriotske veličine, u ovoj se knjizi moze spoznati i funkcionalna dimenzija briljantnog  uma.

Ovo djelo je zbir umjetničkog stvaralaštva i važnog historijskog dokumenta jednog običnog, ali nadasve odvažnog Bošnjaka, koji za sljedeće generacije isprića zapisanu istinu o stradanju svoje porodice, što je zapravo stradjanje Bošnjaka Bosanskog Novog, stradanje svih Bošnjaka, stradanje ideje Bosne i bosanskog duha, stradanje Bosne i Hercegovine, stradanje, ali ne i uništenje.

Prvi put se kod Bošnjaka desila promjena U ZADNJOJ AGRESIJI NA Bosnu i Hercegovinu i zadnjem zločinu genocida nad njima.. Prvi put su Bošnjaci rekli ne ulozi žrtve. Prvi put su odlučili da neće čekati da ih pokolju i da neće generacijma pričati kako su sa zavežljajem trčali preko rijeke bez igdje ičega i da je vrijeme za barem jednu generaciju koja neće imati nekog u porordici koga zločinac nije zaklao. Bošnjaci više nemaju pravo tražiti da budu zaklani u sljedečem turnusu genocida. Bošnjaci više ne smiju svoju dijecu odgojati kao sigurnu žrtvu sljedećeg genocida. Bošnjaci više neće živjeti na zadanu matricu, matricu buduće žrtve. Bošnjaci trebaju prestati  držati scenario žrtve. Nema boljeg oružja od istine kojim Bošnjaci  u domovini i u dijaspori mogu sačuvati svoj identitet i boriti se za svoja ljudska i etnička prava u dijaspori i domovini. Suvadova knjiga je trajno svjedočanstvo  istine o Bošnjacima, Bosni i Hercegovini, Bosanskom Novom. Ona je amanet mlađima da nikad ne zaborave naše šehide-mučenike, niti prestanu biti ponosni sinovi i kćeri svoje zemlje Bosne i Hercegovine, već da se bore za njezinu bolju budućnost. Buduće generacije trebaju se pobrinuti da realiziju ovu poruku autora.

A poruka autora će se najbolje realizovati ako agresorsko genocidne metode ne budu prihvaćene kao osnov budućnosti novih generacija. U cilju zaštite žrtve od agresorsko genocidnih zločina i u cilju kažnjavanja zločina i zločinaca, djela zločina i zločince treba tretirati u domenu prava i sudske istine.  Ne smije se dopustiti da žrtva bude izigrana tako što će pravni domen rješavanja problema biti napušten.

Cinična podvala žrtvi agresije, Republici Bosni i Hercegovini, punupravnoj clanici UN, dogodila se  strateškim preusmjeravanjem rješavanja njenog problema – vršenja internacionalno pravno jasno definiranih i dokumentiranih zločina nad njom – iz domena prava u domene debata i humanitarnih djela. A u međuvremenu, nesankcionirani od strane lokalnog  i internacionalnog pravnog poretka,  su se odigravali, a i dalje se odigravaju procesi koji imaju formu agresije i produženog genocida nad građanima RBiH i dovođenja države članice UN do konačnog uništenja.  U toj podvali učestvuju domaći i strani političari koji tu žrtvu navodno, prema vlastitim riječima, ali ne i djelima, predstavljaju.  Sve to poprima oblike uspjeha velikosrpske barbarske agresije na RBiH. Pravo je u Bosni i Hercegovini osnov politike u rješavanju problema. 

 

Add comment

HOTEL bm

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.