svabo
ČIŠČENJE URIJA
Kada su prestali sa granatiranjem Urija, uključili su nam struju da možemo čuti preko srpskog radia Bosanski Novi naređenja KRIZNOG ŠTABA.
Svi stanovnici Urija i Prekosanja sa večinskim muslimanskim stanovništvom, koji su granatirani prethodnih dana trebaju da napuste svoje kuće tog istog dana do tad i tad, jer će vojna policija da izvrši ČIŠČENJE tih naselja u cilju pronalaženja sakrivenog vatrenog oružja muslimanskih terorista i zelenih beretki, koje su po njihovom saznanju stacionirane na Urijama i broje oko tri stotine članova.
Toliko su išli daleko sa svojom propagandom, kada sam ih u kriznom štabu nazvao i pitao zašto nas granatiraju? tad me komandant odbrane grada Rade Sekulić-Sele upitao: “ko vas granatira”? “Vojska rekoh,” a on će ti opet:”koja vojska”? Moj odgovor je bio: “Vaša srpska”. Na to mi je sav bijesan odgovorio:”ma nije srpska vojska već teroristi, eto ko vas granatira majku vam balijsku jebem.”
Ispade da smo mi sami sebe granatirali te nam sada Srbi dolaze u pomoć da nas brane od nas samih. Slušajući vijesti, preko radio aparata vidio sam da je scenarij bio svugdje isti kao kod nas u Bosanskom Novom. Stajao sam ispred kuće sa bratom Husom i pričao o tome svemu što se dešava, kad u jednom momentu se zaću jaka eksplozija koja je dolazila iz pravca Prekosanja.
U tom momentu smo obojica pogledali prema džamiji u Prekosanju, jer nam je bila nasuprot naših kuća, i dobro smo je mogli vidjeti. Vidjeli smo kako kupola tj. vrh džamije leti u nebo kao raketa. Dah mi je stao od iznenađenja, pa zar im i ta Božija kuća smeta, zar i ona ne može biti mirna od tih pasa? Bože me zakloni i sačuvaj kakav je to narod, misle li oni umirati i gdje će im duša?
To mi je proletilo kroz moje misli. Pa ti su rušitelji i mrzitelji svega sto je muslimansko porušili i popalili 14 džamija koliko ih je bilo pred sami rat na nasoj opštini…
DVOSTRUKO UBISTVO U KUČI EDINE PLAVULJ
14. 03. 1993 Mirko B. vračajući se sa sahrane Slavenka Balabana je počinio ratni zločin nad nesrpskim stanovništvom Urija. Tog nesretnog dana je Šuhra Bašić sa svojom sestrom Aišom Rasavac otišla kod kčerke Edine i uz put su povele komšinicu Kurtović Aišu jer su znale da je ona sama i da nema nikoga svoga.
Te četiri hrabre komčinice, kojima se s poštovanjem klanjam do crne zemlje zbog njihove hrabrosti, su se osječale psihički puno sigurnije kad su bile zajedno te su klanjale i molile se Bogu da to ludilo prođe.
To poslije podne Edina je otišla na gornji sprat svoje kuće da nešto donese, u međuvremenu je njena mama Šuhra otišla u wc u prizemlju, a njena sestra Aiša Rasavac i komšinica Aiša Kurtović su ostale u dnevnom boravku.
Iznenada je ušao srpski vojnik u kuću i iz male heklerice (automatske kratke puške) sa prigušivačem ispucao u njih dvije koje su se nalazile u dnevnom boravku, te nasumice pucao i po plafonu. U tom momentu Edinina majka Šuhra Bašić je pošla da izađe iz wc-a i vidjevši sa leđa kako neko puca po sobi ona se zavratila nazad u wc i ostala unutra.
Edina na spratu ne čuvši ništa je pošla dole u prizemlje. Silazeći niz stepenice vidjela je na podu u hodniku trstiku i malter od plafona pitajući sama sebe: “Bože dragi otkud ovaj malter i ova trstika”? Ne sluteći ništa kakvo se zlo dogodilo u njenoj kući prije samo nekoliko trenutaka, sišla je u dnevni boravak i pogledala prvo prema prozoru vidjevši kako njen komsija Mirko B. preskaće željeznu ogradu iz njene avlije i odlazi na cestu. Pogledala je malo okolo i nije vidjela nikoga više, ali kada je pogledala na stranu u jednom čošku sobe su ležale u lokvi krvi njena tetka i komšinica. Sva izbezumljena potrčala je u drugu sobu dozivajući svoju majku Šuhru strahujući da je i ona doživjela ovako tragićan kraj…
RIJEČI PROMOTORA PROFESORA EMIRA RAMIČA
Sa zločincima treba razgovarati preko sudova
Knjiga Suvada Hotića “Rat u Bosni, zapisi i sjećanja”, napisana sa ciljem širenja istine o agresiji na međunarodno priznatu državu Bosnu i Hercegovinu i zločinu genocida nad Bošnjacima nosi dvije znamenitosti: prvo, knjiga je kapitalno svjedočanstvo o velikosrpskom genocidu u Bosanskom Novom 1992. – 1995.; drugo, knjiga je paradigma koja ukazuje kako je moguće o zločinu nad Bošnjacima sačiniti svjedočanstvo koje će istovremeno biti i vrijedan dokument i čitljivo štivo, što bi morala biti stilistička karateristika svih tekstova namijenjenih memorisanju velikosrpskih zločina nad Bošnjacima.
U potresnom uvodu svoje knjige autor je naglasio da, iako je njegova porodica doživjela najteže genocidne zločine jer su mu zvjerski pobijeni otac, brat i rođaci, on ne propagira osvetu i revanšizam, ali očekuje od međunarodne zajednice pravičnu istragu i suđenje svim počiniteljima zločina, te poništavanje genocidne tvorevine Republike Srpske i omogučavanje dostojanstvenog i materijalno održivog povratka izbjeglica u zavičaj. Suvad je i pored vrlo stresnih stradanja članova svoje familije u srpskoj agresiji i genocidu, smogao dovoljno moralne snage da svoja svjedočenja zapiše bez podlijeganja ekstremnim emocijama i bez poziva na osvetu, jer je po svom karakteru oduvijek bio poznat u cijelom gradu Bosanskom Novom kao human i tolerantan čovjek.
Zato ova knjiga ima veliku historijsko-dokumentarnu i pravno-viktimološku vrijednost za dokazivanje istine o genocidnoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu, jer objektivno i trezveno svjedoći o strašnom genocidnom stradanju, likvidaciji i deportaciji nedužnih bošnjačkih građana, koji nisu sudjelovali u ratu, niti su dali ikakvog povoda za bilo kakve represalije zločinačke srpske vojske, ali su ipak doživjeli svoju tragičnu golgotu.
Knjiga je dragocjeni zbornik vrijednih izvornih svjedočenja, koja rječito govore o težini ljudske drame koja se pred očima međunarodne zajednice događala u lijepom i miroljubivom gradu Bosanskom Novom od proljeća 1992. do konca 1995. godine, kao dio krvave realizacije plana velikosrpske genocidne politike o uništenju Bošnjaka i države Bosne i Hercegovine u izrazito nacističkom duhu, jednostrano mijenjajući čak i bosanske nazive gradovima, ulicama, trgovima, školama i drugim ustanovama, ubijajući hiljade nevinih ljudi, silujući stotine Bošnjakinja, dok su deseci hiljada civila bili zatvoreni u koncentracione logore fašističkog tipa i zatim bili opljačkani i prisiljeni na pismeno odricanje od sve imovine u korist zločinaca, te bili deportirani iz njihovog zavičaja. Tako su velike mase na smrt zaplašenih Bošnjaka morale napustiti zavičaj, mnogi zauvijek zbog stresnih trauma, te bez svoje krivice postati golema rijeka očajnih beskučnika i psihički slomljenih nesretnika u izbjeglištvu širom svijeta.
Unatoć ubijanju, mućenju u koncentracionim logorima smrti, silovanju, protjerivanju, unatoć agresiji na ideju Bosne i bosasnki duh, unatoć genocidu, kulturocidu, ekocidu, etnocidu, urbicidu, elitocidu, Suvad ne želi širiti mržnju, neistinu, osvetu. Na stradanja svoje porodice nudi univerzalnu poruku svim čitaocima oličenu u sljedećem: multidimenzionalni bosanski duh i ideja Bosne su neuništivi, ljepotu bosanskohercegovačkog uma ne mogu narušiti rušitelji čovjeka i civilizacije kojima i nije mjestu u takvoj intelektualnoj ljepoti tolerancije, priznavanja, poštovanja i prihvatanja drugog i drugačijeg, tolerisanja različitog u ime progresa čovjeka, građanina, naroda, civilizacije. Bošnjaci su jedan kulturan i civilizovan narod koji poštuje evropske vrijednosti suživota i tolerancije, koji nisu teroristi i mudžahedini.
Ali Bošnjaci moraju razvijati kulturu pamćenja unutar svojih nacionalnih institucija. Jer se upamti samo ono što se zapiše, a što se ne zapiše – sigurno pada u zaborav. Vrlo je opasna i lažna teza koju neki uporno ponavljaju da "zadnju agresiju i genocid treba zaboraviti" jer su "sve tri strane krive podjednako". Promovišući danas ovu vrijednu knjigu sjećajući se svih nevino ubijenih žrtava genocida i odajući im dužno poštovanje, želim ukazati još jednom na bitne činjenice o događajima u Bosni i Hercegovini na kraju XX stoljeća, utvrđene na osnovu relevantne dokumentacije:
– na Republiku Bosnu i Hercegovinu je izvršena klasična oružana agresija, odnosno zločin protiv mira i sigurnosti čovječanstva, što je, po osnovnom shvatanju i definiciji međunarodni oružani sukob;
– na okupiranim teritorijama Republike Bosne i Hercegovine i gradovima u opsadi nad Bošnjacima je izvršen najteži zločin – zločin genocida.
Jevrejima je nakon holokausta trebalo oko 20 godina da izgrade sistem memorije, koji već godinama čini njihov temeljni politički argument. Srbima nije trebalo ni nekoliko godina da podignu ogromne spomenike u slavu svojih zločinaca. Bošnjaci su stoljecima bili oslonjeni na pogrešnu pamet i pogrešnu vlast, i otud je razumljivo što teško shvačaju da je pamčenje genocida, i prisustvo tog iskustva u dnevnoj i političkoj stvarnosti uvjet njihovog opstanka. U Bošnjaka još uvijek ne postoji sistem pamčenja, jer je politika, kao nesušeni glavni sponzor takvog projekta, ovisna od centara moći koji zagovaraju jednaku krivicu, nastojeći agresiju preimenovati u građanski rat. Ipak, odvažni pojedinci u Bošnjaka uspijevaju individualnim naporima prevazilaziti nametnutu sistemsku blokadu. Valjalo je to reči da bi se razumjelo kako ova knjiga o genocidu u Bosanskom Novom nije proizvod sistema, već patriotskih, humanističkih, hrabrih nastojanja Suvada Hotića, običnog Bošnjaka, koji osjeti egzistencijalnu bitnost bošnjačkog pamčenja. Bosanskonovski otpor genocidnom zatiranju bošnjačkog identiteta, koji se u ambijentu holokausta svodio na odvažno sakupljanje i plasman informacija, nije bio rezultat bošnjačkog sistema. I u Bosanskon Novom kao i u svim drugim djelovima Bosne i Hercegovine narod je bio prepušten samoorganiziranju. Centralna bošnjačka vlast nije imala nikakve svrsishodnije vizije otpora, i svela se tek na utopističko vjerovanje da je za rat potrebno dvoje. Za rat jeste, ali za genocid nije. Na žalost, pokazalo se da gdje god je pružen ma kakav organizirani otpor, srpske koljačke i pljačkaške bande nisu imale inspiraciju za borbu. Njihova mentalna hrana je bila i ostala bošnjačka bespomoćnost.
Suvad temu knjige sagledava u svim aspektima koji su bitni za razumijevanje svega što se događalo u Bosanskom Novom. On je ispisao tekst koji se može čitati u ma kojem vremenu, i u ma kojem prostoru, jer je genocid u Bosanskom Novom smjestio u kontekst povijesnog kontinuiteta. Upravo ovakav pristup temi čini se kao valjan spisateljski obrazac koji bi se morao uvažavati kada se ispisuju teme o bošnjačkom stradanju, a kada se ne računa da ta svjedočanstva trebaju čitati i oni koji danas nisu nasi suvremenici, i kojima će biti potrebna dodatna objašnjena za razumijevanje konteksta i kontinuiteta velikosrpskog genocida nad Bošnjacima u ime fašističkog projekta Velike Srbije.
Genocid nije nikakva ratna posljedica, genocid je cilj, a sredstvo za realizaciju tog cilja je rat. Pored izuzetno zanimljivih, dramatičnih autobiografskih svjedočanstva autora, pored bogatih i nemjerljivo vrijednih, marljivo prikupljanih dokumenata, posebnu pažnju vrijedi obratiti i na Suvadova promišljanja. Naići čemo na u Bošnjaka rijetko viđen svijet briljantne logike, precizne definicije, praktičnog i učinkovitog promišljanja stvarnosti. U Suvadovom intelektualizmu možemo pronaći paradigmu stradanja Bošnjaka. To umijeće lobiranja, opčinjavanja, plasiranja svojih stavova, upravo je momenat koji je falio Bošnjacima u pogledu saopčavanja istine o genocidu. Suvad je to bogatstvo nosio sobom, i zbog toga se istina o genocidu u Bosanskom Novom, uprkos blokadi, ipak probila do javnosti. Pored primjerne moralne i patriotske veličine, u ovoj se knjizi moze spoznati i funkcionalna dimenzija briljantnog uma.
Ovo djelo je zbir umjetničkog stvaralaštva i važnog historijskog dokumenta jednog običnog, ali nadasve odvažnog Bošnjaka, koji za sljedeće generacije isprića zapisanu istinu o stradanju svoje porodice, što je zapravo stradjanje Bošnjaka Bosanskog Novog, stradanje svih Bošnjaka, stradanje ideje Bosne i bosanskog duha, stradanje Bosne i Hercegovine, stradanje, ali ne i uništenje.
Prvi put se kod Bošnjaka desila promjena U ZADNJOJ AGRESIJI NA Bosnu i Hercegovinu i zadnjem zločinu genocida nad njima.. Prvi put su Bošnjaci rekli ne ulozi žrtve. Prvi put su odlučili da neće čekati da ih pokolju i da neće generacijma pričati kako su sa zavežljajem trčali preko rijeke bez igdje ičega i da je vrijeme za barem jednu generaciju koja neće imati nekog u porordici koga zločinac nije zaklao. Bošnjaci više nemaju pravo tražiti da budu zaklani u sljedečem turnusu genocida. Bošnjaci više ne smiju svoju dijecu odgojati kao sigurnu žrtvu sljedećeg genocida. Bošnjaci više neće živjeti na zadanu matricu, matricu buduće žrtve. Bošnjaci trebaju prestati držati scenario žrtve. Nema boljeg oružja od istine kojim Bošnjaci u domovini i u dijaspori mogu sačuvati svoj identitet i boriti se za svoja ljudska i etnička prava u dijaspori i domovini. Suvadova knjiga je trajno svjedočanstvo istine o Bošnjacima, Bosni i Hercegovini, Bosanskom Novom. Ona je amanet mlađima da nikad ne zaborave naše šehide-mučenike, niti prestanu biti ponosni sinovi i kćeri svoje zemlje Bosne i Hercegovine, već da se bore za njezinu bolju budućnost. Buduće generacije trebaju se pobrinuti da realiziju ovu poruku autora.
A poruka autora će se najbolje realizovati ako agresorsko genocidne metode ne budu prihvaćene kao osnov budućnosti novih generacija. U cilju zaštite žrtve od agresorsko genocidnih zločina i u cilju kažnjavanja zločina i zločinaca, djela zločina i zločince treba tretirati u domenu prava i sudske istine. Ne smije se dopustiti da žrtva bude izigrana tako što će pravni domen rješavanja problema biti napušten.
Cinična podvala žrtvi agresije, Republici Bosni i Hercegovini, punupravnoj clanici UN, dogodila se strateškim preusmjeravanjem rješavanja njenog problema – vršenja internacionalno pravno jasno definiranih i dokumentiranih zločina nad njom – iz domena prava u domene debata i humanitarnih djela. A u međuvremenu, nesankcionirani od strane lokalnog i internacionalnog pravnog poretka, su se odigravali, a i dalje se odigravaju procesi koji imaju formu agresije i produženog genocida nad građanima RBiH i dovođenja države članice UN do konačnog uništenja. U toj podvali učestvuju domaći i strani političari koji tu žrtvu navodno, prema vlastitim riječima, ali ne i djelima, predstavljaju. Sve to poprima oblike uspjeha velikosrpske barbarske agresije na RBiH. Pravo je u Bosni i Hercegovini osnov politike u rješavanju problema.
Add comment