Korićanske stijene: Čekajući smrt na litici

“Došla su četiri autobusa u Trnopolje i tada su nam stražari rekli da je to konvoj koji ide za Travnik. Bila je gužva i svi su željeli otići. Pokušao sam s braćom ući u autobus, ali nam je stražar, kojeg smo poznavali, rekao da to nije konvoj za nas i njih je vratio, a ja sam uspio ući. (…) Kasnije je konvoj zaustavljen blizu rijeke Ugar i tu su nas 80 do 90 izdvojili”, prisjetio se Jakupović.

Svjedok je kazao da je uhapšen 21. maja 1992., nakon čega je bio zatočen u logorima Omarska, Keraterm i Trnopolje, te da je 21. augusta iste godine pokušao napustiti područje Prijedora konvojem u čijoj su pratnji bili “pripadnici rezervne policije”.

Za sudjelovanje u osiguravanju konvoja od 1.200 civila koji su 21. augusta 1992. godine vođeni iz Prijedora u Travnik na razmjenu, terete se Saša Zečević, Radoslav Knežević, Petar Čivčić, Branko Topola i Marinko Ljepoja. Prema navodima optužnice, Čivčić je u to vrijeme bio komandir Prvog interventnog voda pri SJB-u Prijedor, Zečević, Knežević i Ljepoja pripadnici istog voda, a Topola stražar u logoru Trnopolje.

Državno tužilaštvo tvrdi da su četvorica optuženih zajedno sa ostalim pripadnicima Prvog interventnog voda izdvojili i strijeljali oko 200 muškaraca na Korićanskim stijenama na planini Vlašić, dok je Čivčić “nastavio konvojem do Smetova”.

Jakupović je kazao da su na Korićanskim stijenama i u pratnji konvoja bili pripadnici policije i vojske, te da su oni vršili selekciju muškaraca. On je istakao da su imali “uniforme svijetloplave boje i bivše Jugoslovenske narodne armije (JNA)”, te automatske puške.
 
“Kod razdvajanja su nam tražili zlato, pare i satove, te su rekli da će ubiti onog ko ne bude sve predao. Kad smo stigli na Korićane, rekli su nam da nas vode u razmjenu ‘žive za žive’, te nam je naređeno da stanemo prvo uz stijenu, a potom uz rub ceste prema provaliji i kleknemo. Bio sam u prvoj vrsti i samo znam da sam vidio stijene i provaliju. Počeli su pucati i bacio sam se dolje, ali pošto je neko u mene udario, ostao sam zaglavljen u stijenama”, rekao je Jakupović.

U optužnici stoji da je civilima bilo naređeno da stanu uz rub ceste, nakon čega je u njih pucano iz automatskog oružja, prilikom čega su tijela ubijenih i ranjenih padala u provaliju, dok su se neke osobe same bacale kako bi izbjegle smrt. Nedugo potom su na tijela bacali ručne bombe ili pucali na njih.

“Čuo sam da je tog dana neko silazio među ljude i govorio da ima živih, u koje je potom pucao. (…) Kada sam sišao dolje, 22. augusta, vidio sam ubijene, i onda su došla dva vojnika koja su prebrojavala tijela i govorila da nas još fali tu. Oni su skupili na jedno mjesto ubijene i zapalili ih, a onda je kamion s litice istresao kamenje i zemlju, da ih valjda prekrije. Dok su tijela gorjela, bio je jak smrad”, prisjetio se svjedok.

Nedugo zatim, kako je kazao Jakupović, kroz šumu je krenuo prema Travniku, ali ga je pronašla “srpska vojska” i vratila u Skender-Vakuf, gdje je ispitivan, a potom prebačen u Banju Luku.

“Prvo su me odveli u njihovu komandu na Vlašić, te potom u privatnu kuću gdje je bila Vojna policija, a odatle u Skender-Vakuf i Banju Luku. Inspektor u Banjoj Luci mi je rekao da se prijavim u Međunarodni komitet Crvenog križa (MKCK), uz čiju pomoć sam nakom dva i po mjeseca napustio BiH”, rekao je Jakupović.

Nastavak suđenja zakazan je za 8. april 2010. godine.