Kozarac.ba

UJEDINJENE NACIJE (UN)

(NE)NAMJERNE GREŠKE UJEDINJENIH NACIJA
U SLUČAJU BOSNA I HERCEGOVINA

Piše: Adnan Bajrić (saradnik Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava)

Naziv “Ujedinjene nacije”, predložen od strane američkog predsjednika Roosvelta, prvi put je korišten u “Deklaraciji Ujedinjenih nacija” 1. januara 1942., kad su se predstavnici 26 nacija u ime svojih vlada obavezali da će se boriti zajedno protiv nacističke Njemačke i njenih saveznika.

Godine 1945. predstavnici 50 država sastali su se u San Francisku na konferenciji Ujedinjenih nacija o međunarodnoj organizaciji, kako bi se izradila Povelja UN-a.

Povelju su  26. juna 1945. potpisali predstavnici 50 država. Poljska, koja nije prisustvovala Konferenciji, naknadno je potpisala i time postala 51. država članica dok je 2006., broj članica narastao na 192.

Ujedinjene nacije su zvanično nastale 24. oktobra 1945., kada su Povelju ratificirale Kina, Francuska, Velika Britanija, Sjedinjene Američke Države i većina drugih država. Taj dan se obilježava danom UN-a.

U uvodnom dijelu Povelje, između ostalog, kaže se: "Mi, ujedinjene nacije, odlučni smo sačuvati buduća pokoljenja od užasa rata, koji je dva puta u toku našeg života donio čovječanstvu neopisive patnje, i potvrditi vjeru u osnovna prava čovjeka, u dostojanstvo i vrijednost ljudske ličnosti, u ravnopravnost muškarca i žene, velikih i malih naroda. Odlučni smo stvoriti uvjete pod kojima bi se održali prava i poštivanje obaveza što nastaju iz ugovora i drugih izvora međunarodnog prava te raditi na postizanju društvenog napretka i boljih životnih uvjeta u sve većoj slobodi."

Kako je jedna od primarnih zadaća UN-a održavanje međunarodnog mira i sigurnosti, od svog osnivanja UN su često pozivane da spriječe eskalaciju sporova i oružanih sukoba, da ubijede suprotstavljene strane da pregovaraju, te da pomognu uspostavljanju mira ukoliko izbije unutrašnji ili međunarodni oružani sukob. UN decenijama pomažu da se obustave konflikti, često preko svog organa Vijeća sigurnosti, inače primarnog organa za pitanje međunarodnog mira i sigurnosti.

Pomenuta zacrtana misija uvukla je UN u veoma zamršenu i politički kontraverznu mrežu međunarodnih odnosa. ”Mašinerija UN-a je obezbijedila mehanizam za kontrolu međunarodnih sukoba, a UN sve više su upletene u širi opseg globalnih pitanja vođenja rata”. (Č. Kegli)

Glavna tijela – organi Ujedinjenih nacija su:

Generalna skupština;
Vijeće sigurnosti;
Sekretarijat;
Ekonomsko i socijalno vijeće
(koordinira ekonomski i socijalni rad UN-a);
Vijeće za starateljstvo (neaktivno od 1994.) i
Međunarodni sud pravde.

Međutim, “familija” UN-a puno je veća i sastoji se od 15 agencija, nekoliko programa, fondova i tijela.

(NE)NAMJERNE GREŠKE UN-a

Na početku agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, tada već međunarodno priznatu državu i članicu Ujedinjenih nacija, greške i veliki promašaji, tadašnjeg generalnog sekretara Butros Butros-Galija pomogli su tijelima UN-a da načine brojne (ne)namjerne greške.

Neke od (ne)namjernih grešaka su embargo na uvoz naouržanja, pogrešno razumijevanje agresije i genocida, manipulacija informacijama, medijska blokada, "sigurne zone", neimanje volje i smjelosti da se sve proklamirano sprovede na terenu, kontraverzna Presuda u predmetu BiH protiv SRJ za genocid, spaljivanje dokumenata od žrtava itd.
 
Embargom na uvoz naouržanja Armiji RBiH ugrožavano je prirodno pravo na  individualnu ili kolektivnu odbranu iz Člana 51. Povelje UN-a. Time je zaboravljen jedan od najvažnijih temelja UN-a kao i demokratskog Zapada, koji proklamira pravo ugroženog da se brani ali i to da se silom suprostavi sili.

Da se radilo o nepravdenom i licemjernom embargu na uvoz nauoružanja potvrđuje i Taylor Branch koji piše u svojoj knjizi "The Clinton Tapes" da je tadašnji predsjednik SAD-a Bill Clinton rekao kako evropski saveznici nisu ukidali veto na embargo, pravdajući to humanitarnim razlozima, smatrajući da će ukidanje embarga i naoružavanje muslimana dalje rasplamsati krvoproliće, dok su mu ključni saveznici prigovarali kako bi nezavisna BiH bila neprirodna, kao jedina muslimanska država u Evropi.

Također, rekao je da su saveznici u Evropi podržavali embargo upravo zato što se njime BiH zadržavala u nepovoljnom položaju. Clinton je rekao za tadašnjeg francuskog predsjednika Francois Mitteranda da je bio posebno bezobziran kada je rekao da muslimanskoj državi nije mjesto u Evropi. Istovremeno, britanski zvaničnici govorili su o bolnoj, ali kako je rečeno, stvarnoj kršćanskoj Evropi.

Većina novinara velikih medija objektivno i istinito je obavještavala javnost o agresiji na RBiH i o genocidu nad Bošnjacima te drugim zločinima protiv čovječnosti i međunarodnog prava. Međutim, kada su neki visoki zvaničnici UN-a i velikih svjetskih sila počeli agresiju zamjenjivati ”građanskim ratom”, a genocid sa ”etničkim čišćenjem”, slijedili su ih i mediji.

Slijedilo je i prikrivanje događaja, zadržavanje i selekcija informacija, slanje netačnih i dvosmislenih informacija, tendenciozno interpretiranje događaja. Primjer ovakve manipulacije informacijama je i vojni glasnogovornik UN-a, pukovnik Geri Kauard koji je 10. jula 1995. u Zagrebu izjavio, a radio Dojče vele prenio, da je: ”akcija Srba u Srebrenici ograničenog karaktera i da im nije cilj zauzimanje sigurne zone”. On je tada rekao i to: ”da se situacija na tom području pogoršava, ali da su obje strane odgovorne”.

Kako objasniti činjenicu da je glasnogovornik UN-a, pred domaćom i svjetskom javnošću, izjednačavao agresore, silovatelje i zločince sa žrtvama?!

Generalna skupština UN-a je 1947., osudila sve oblike propagande koja može ugroziti mir kao i specijalno zasjedanje Generalne skupštine UN-a o razoružanju, održanom 1978., kada je donesena rezolucija i odluke koje se odnose na doprinos medija unaprjeđenju mira. Da je to isto UN zaboravio, govori i činjenica da su neki mediji, očigledno, sudjelovali u pripremanju zločina, kao i to da su zločinci u ”medijskoj blokadi” uspjeli u mnogim gradovima izvršiti genocid i druge zločine protiv čovječnosti i međunarodnog prava.

Primjer “medijske blokade” su mnogi gradovi među kojima i bihaćki region. U agresorskim ofanzivama, takvih razmjera da je svim učesnicima izgledalo da će sve biti brzo gotovo, UNPROFOR u Bihać šalje pukovnika Limeja sa zadatkom da organizira “medijsku blokadu” kako svijet ne bi saznao šta se zbiva i kako zvaničnici UN-a ne bi bili prisiljeni raditi ono što proklamiraju i ono što im je dužnost.

Također, genocid u Srebrenici i drugim gradovima je izvršen daleko od fotoaparata, mikrofona i kamera, a od svjetske javnosti popraćen tromo i ravnodušno.

Sigurne zone UN-a ustanovljene su Rezolucijama Vijeća sigurnosti. Dana 16. aprila 1993. pozivajući se na Glavu VII Povelje UN-a, Vijeće sigurnosti donosi Rezoluciju broj 819. proklamirajući Srebrenicu u ”sigurnosnu zonu”, a kasnije i gradove Sarajevo, Tuzlu, Bihać, Goražde i Žepu Rezolucijom broj 824.

Sigurnosne zone danas se smatraju najkontraverznijim odlukama UN-a jer su, u cilju da umanje patnju civilnog stanovništva, postale najgora ratišta u zemlji.

Ovakvu tvrdnju o sigurnim zonama najbolje pokazuje situacija u Srebrenici. ”Tokom cijelog rata granatiranje Srebrenice nikada nije prestajalo”.

Pored Rezolucija 836. koja je usvojena 4. juna 1993., kojom je mandat UNPROFOR-a bio znatno proširen, Vijeće sigurnosti UN-a nikada nije okvalificiralo sigurnosne zone kao takve (sigurne i neutralne), jer su upravo UN-ovi organi (uglavnom visoki čelnici UNPROFOR-a i Generalni sekretar UN-a) opstruirali rezolucije 819., 824. i 836.

Nadalje, kako objasniti činjenicu da Vijeće sigurnosti, nije uradilo ništa za izvršenje svojih odluka kao i to da je poslije Rezolucije broj 819. i 836., te potpisanog Sporazuma o demilitarizaciji, u Srebrenici izvršen zločin genocida?

Po svemu sudeći, jasno je da se radilo o posebno razrađenoj taktici neutralizacije zahtjeva svjetske javnosti, kao i o očiglednom neimanju volje i smjelosti organa UN-a da sve proklamirano sprovedu na terenu, da vojnom intervencijom spase hiljade života, te da spriječe genocid u Bosni i Hercegovini – Srebrenici, sigurnoj zoni UN-a, jula 1995.

Zločinci su, provodeći nacionalističke velikosrpske i velikohrvatske planove, i dalje silovali, ubijali, oduzimali imovinu, uništavali, progonili itd. Nisu marili na rezolucije UN-a, kao ni na “apele” međunarodnih, humanitarnih i drugih organizacija.

Time je UN, neadekvatnim intervencijama, direktno pogazio odredbe članova 1., 2., 3., 4., 5., 9., 13., 17., 18., 19., 20., odnosno Opću deklaraciju o pravima čovjeka.

U Članu 17. stav 1 i 2 stoji da “svako ima pravo da posjeduje imovinu, sam kao i u zajednici sa drugima” i “niko ne smije biti samovoljno lišen svoje imovine”.

Zar sa ovakvim stanjem u BiH Ujedinjene nacije i međunarodna zajednica nisu pogazili jedan od osnovnih postulata savremene demokratije itd.?!

Sa pravom se pitamo, šta je sa brojnim rezolucijama u kojima su sadržane odredbe o cjelovitosti Bosne i Hercegovine, o nepovredivosti njenih granica, o nepriznavanju silom zaposjednutih teritorija, o pravu izbjeglica na povratak na njihova ognjišta?

Republika Bosna i Hercegovina je 1993. godine pokrenula Tužbu protiv Savezne Republike Jugoslavije (Srbija i Crna Gora) za genocid pred Međunarodnim sudom pravde (International Court of Justice). Ovaj sud znatno se razlikuje od nacionalnih sudova. To je vidljivo, prije svega, iz činjenice da se samo države mogu pojaviti pred sudom kao strane u sporu. Tradicionalna ideja da se konflikti između država rješavaju pred Međunarodnim sudom pravde, a ne na bojnom polju, nažalost, nije zaživjela.

Tužba RBiH protiv SRJ bila je prvi test za utvrđivanje odgovornosti učešća države u genocidu prema Konvenciji o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida.

Presuda Međunarodnog suda pravde donesena je 26. februara 2007. Nakon toga, ona je bila predmet brojnih akademskih i društveno-političkih diskusija i polemika sa zaključcima da se radi o kontraverznoj Presudi u kojoj se izvršeni genocid u Bosni i Hercegovini nad Bošnjacima ograničava na jedan prostor i vrijeme – Srebrenicu i juli 1995., iako je genocid i drugi zločini protiv čovječnosti i međunarodnog prava nad Bošnjacima izvršeni u kontinuitetu sa manjim ili većim oscilacijama od septembra 1991. do kraja 1995. (S.Čekić)

Prema Presudi: Srbija, nije izvršila, nije pomagala, a kriva je što nije spriječila genocid, ostaće nejasno koja je odgovornost Crne Gore?

U članu V Konvencije o kažnjavanju i sprečavanju zločina genocida kaže se: "Strane ugovornice se obavezuju da će poduzeti potrebne zakonske mjere, shodno svojim ustavima, kako bi osigurale primjenu odredbi ove Konvencije i naročito da će predvidjeti efikasne kazne za osobe krive za genocid ili bilo koje drugo djelo pobrojano u člana III.”                          

Također, u članu VIII kaže se: ”Svaka strana potpisnica može se braniti nadležnim organima Organizacije ujedinjenih nacija kako bi ovi, prema Povelji Ujedinjenih nacija, poduzeli mjere koje smatraju odgovarajućim za sprečavanje i kažnjavanje djela genocida ili bilo kojeg drugog djela pobrojanog u člana III.”

Prema članovima V i VIII pomenute Konvencije ostaje pitanje da li je Međunarodni sud pravde, u namjeri da prikrije izvršeni genocid u RBiH i (ne)namjerne greške tijela UN-a, (Generalnog sekretara i Vijeća sigurnosti), (ne)namjerno utvrdio i neizvršene obaveze ostalih država članica, potpisnica Konvencije i time ih okrivio što nisu spriječili genocid u RBiH?!

Nedavno su u javnost dospjeli i dokumenti s potpisima sudija Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju (ICTY) Theodora Merona i Fausta Pocara, sa datumima od 20. septembra 2005. i 6. aprila 2006.

Riječ je o odlukama Tribunala, bez pravnog osnova, koje potvrđuju sporazum između Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju (poznatiji kao Haški tribunal) i Srbije i Crne Gore o zabrani korištenja dokumenata koji su ključni dokazi za srpsko-crnogorsku agresiju na RBiH i izvršeni genocid.

Tako se bitna dokumentacija na štetu Bosne i Hercegovine stavila pod zabranu korištenja prvi put 20. septembra 2005. Haški tribunal je kasnije poništio tu odluku, ali nedugo zatim tu istu odluku donosi drugi put, 6. aprila 2006.

Pored svega navedenog, neobjašnjivog i neshvatljivog, nismo mogli zamisliti da će se ikada spaljivati dokumenti od žrtava. Nažalost, desilo se i to da su uništavani dokazni i drugi materijali u Uredu tužioca Haškog tribunala. Iz sudskih arhiva se uklanjaju i posljednji tragovi sjećanja na žrtve genocida, na ”scene iz pakla, napisane na najmračnijim stranicama ljudske historije”. (ICTY)

Nedostatak prostora ili sredstava ne može biti opravdanje za uništavanje takvog materijala. Posebno, potresne su indikacije da se među uništenim materijalom nalazio veliki broj ličnih karata nađenih uz žrtave genocida u i oko Srebrenice.

Danas, nakon toliko vremena i brojnih analiza, očito je to da što je više vrijeme prolazilo ponašanja zvaničnika UN-a i vlada mnogih zemalja postajala su otvorenija i jasnija. Tako su i nama bivali sve jasniji odgovori na pitanja. Istina, puno je prošlo i dugo smo i mi željeli nešto drugo – gajili iluzije u istinu i pravdu.

Kada se situacija počela mijenjati u korist Armije RBiH, istjerani su na vidjelo licemjeri: Butros Butros-Gali, Daglas Herd, Edvard Baladir, Kozirijev, Kauard, Limej, Akaši, Rouz i ostali koje optužujemo i pozivamo na odgovornost!

Kako shvatiti i razumjeti veliki broj rezolucija Vijeća sigurnosti koje su ostale mrtvo slovo na papiru, bez preciznosti ko će, kako i kojim sredstvima nešto uraditi?

Ipak, ostaće pitanje kako shvatiti i razumjeti sve (ne)namjerne greške UN-a od vremena agresije i genocida do danas?

Međunarodna zajednica u Bosni i Hercegovini nije djelovala u pravcu sprečavanja genocida, niti agresije na suverenu, međunarodno priznatu državu članicu Ujedinjenih nacija. Posebno Vijeće sigurnosti UN, koje je u vezi s tim imalo obavezu po Povelji UN, glava VII. Ni potpisnice Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida nisu djelovale da se ovaj najteži zločin nad Bošnjacima krajem XX stoljeća spriječi. (S.Čekić)

Jesu li Ujedinjene nacije i međunarodna zajednica u Bosni i Hercegovini doživjeli poraz ili je to historijska izdaja? Poraz, rušenje, kršenje, gaženje i izdaja Povelje UN-a, Opće deklaracije o pravima čovjeka, kao i drugih međunarodnih dokumenata u slučaju BiH?!

S jedne strane, na sceni je bio poraz, a sa druge veleizdaja. Srećom, poraženi su agresori i licemjerna politika, Ujedinjenih nacija i međunarodne zajednice, a porazio ih je bosanski, a naročito bošnjački narod.

Ove vrijednosti, po svemu sudeći, svjesno su izdane, a Ujedinjene nacije su prema BiH (ne)namjerno načinile brojne i kardinalne greške.

Znajući da je Bosna i Hercegovina i Bošnjaci, nažalost, višestruko historijsko svjedočanstvo da je dvadeseto stoljeće – stoljeće genocida, danas dominiraju  rasprave mnogih istraživača o definiciji genocida, zabranjenim aktima, namjeri, odbijenim prijedlozima da se u taj dokument uključe političke grupe, te kulturocid, kao i drugim pitanjima, ukazujući na potrebu redefinisanja genocida. (S.Čekić)

Redefinisanje genocida treba učiniti što prije prema Članu XVI Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, a u skladu sa priznatim principima međunarodnog prava.

Na kraju, optužujemo i pozivamo Ujedinjene nacije na odgovornost u svim pomenutim i nepomenutim (ne)namjernim greškama u slučaju Bosne i Hercegovine i Bošnjaka!

Znajući da je historija Bošnjaka historija naivnosti, zaborava, zločina i genocida u kontinuitetu, licemjerstva međunarodne zajednice te borbe za odbranu Bosne i Hercegovine i njenog opstanka, što potvrđuje agresija i genocid u RBiH 1991. – 1995.

Bošnjacima je obaveza da pamte i da pitanje svog opstanka i svoje budućnosti uzmu u svoje ruke odnosno da se nikada više ne dovedu u situaciju da ih neko drugi štiti!

Dodaj komentar

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.