Kozarac.ba

Peti zid

 

Iako danas živim baš poput većine smrtnika zahvećenih sveprisutnim industrijskim fašizmom, dakle: pidžama – radno odijelo, ponekad se prisjetim i onih godina kad smo mogli živjeti poput ljudi, dakle,  davnih vremena kad smo mogli  otići na izlete, ljetovanja, koncerte,  u kazalište ili na utakmicu nedjeljom.

I, ma koliko to nevjerojatno zvučalo, ljudi su, nekada daaaavno, i živjeli, a ne samo vegetirali, izloženi fizikalnoj i mentalnoj radijaciji i pritisnuti golom egzistencijalnom borbom u životnoj areni, u koju se puštaju sve gladniji lavovi.
 
Pod firmom globalizacije i nekakvog novog svjetskog poretka, gdje su nam upute o dobrom životu počele  stizati sa ikona računara i masmedijskih reklamnih panoa, dunjalučki gospodari su nas uspjeli potpuno isključiti iz vlastite kreacije našeg slobodnog vremena. Naši životi su postali kanalizirani i dobio sam jak osjećaj da su svi rukavci tih kanala ćoravi, osim onih koji vode do radnih mjesta i do trgovačkih centara, gdje trebamo našu lovu opet vratiti centrima moći, koji su  nam  je tako milosrdno, i u minimalnim iznosima, dali, ne bi li kod nas stvorili privid da je ona , ta lova, naše vlasništvo, a ne mi njezino.

A, nekada, davno, makar mi se i samome to sada čini nevjerojatnim, sišli smo u Zagrebu s vlaka, ja i 15 maraka, skušljanih u džepu mojih izlizanih traperica, a  imao sam tada samo 17 godina.

I, kako mladost ima svoje naočari, koje ne propuštaju nikakve defetističke slike, a niti mračne nagovještaje, rekao bih da se tada moglo gledati i naprijed, ako ste željeli vidjeti nešto lijepo. No, danas, ako tome nisu razlog samo moje godine, uglavnom vidim sve  crnje i crnje projekcije, a moj strah za buduće generacije je nemjerljiv, prije bih ga nazvao panikom.

No, tada, tih ‘70th , pa sve do početka ovog nesretnog rata,  blueser i pjesnik u meni doživljavao je Zagreb umjetničkim centrom svijeta, što je on, na stanovit način i bio.

Za one skeptične reći ću da je provincijalac Nido mogao uživo vidjeti: Deep Purple, Labuđe jezero(HNK), Čehovljevog Ujaka Vanju, Ibsenovu “Noru”,  “Coloseum”, Susy Quatro, Tinu Turner, Rollig stoun's, Santanu, mogao je gledati Mozarta Petrovića, najboljeg amaterskog košarkaša, kojeg je svijet ikad upoznao, mogao je vidjeti Dire Street's,  čarobnjaka s akustičnom gitarom, Paca de Luciu, mogao je vidjeti  “ Buldožere i grupu “ Time”, s Dadom Topićem, mogao je vidjeti “Tešku industriju” s Vajtom , Gaborom Lenđelom i našim Vedom Hadžiabdićem (iz stana iznad apoteke), “Bijelo dugme”, u izvornoj postavi, kragujevačku grupu “Smak”, kad je Točak, uz posve ugašena svjetla, osim zelenog tračka, koji mu je pratio one mađioničarske prste,  po prvi put javno odsvirao onaj raspuknuti gitarski solo makedonske izvorne pjesme “Zajdi, zajdi”(smrzli smo se od toga, čovječe), mogao sam uživo gledati utakmice “velike četvorke.” (nedjelja je onda bila istinski praznik nogometa i na stadion se, vjerovali ili ne, išlo zbog dobrih poteza i nogometnih majstorija, a ne zbog tučnjava i rušenja), moglo se na Zagrebačkom velesajmu vidjeti izložene proizvode iz preko stotinu zemalja svijeta, moglo se vidjeti Murtićevu izložbu u Umjetničkom paviljonu ili Muzeju suvremene umjetnosti, moglo se po zabitim antikvarijatima u staroj Tkalči ili Gornjem gradu, pronaći fantastičnih starih i zaboravljenih knjiga (za par dinara, ako ste dobro glumili nezainteresiranost), mogli ste tih godina u Zagrebu svjedočiti Vukotićevom čudu na polju filmske animacije, gdje je pobijedio Disneyevu i druge škole u utrci za Oskara (“Surogat”, za one zaboravne), moglo se, u zadimljenom SKUC-u, skandirati, dok nas je preplavljao Johnyjev Novi val u liku “Azre”, “Boe”,  “Haustora”, Štulićevog “Filma” i “Prljavaca”, no nisu nam bili “zabranjeni” niti beogradski “Idoli” i “Šarlo akrobata”, a za “Ekaterinom Velikom”, smo bili naprosto ludi…

Ne znam kuda bi me odvelo dalje nabrajanje, ali znam da sam volio taj ZG, volio sam Zagreb moje mladosti, kako se voli dobra pomajka ili druga ljubav, volio sam ga skoro pa kao našu čaršiju, a onda možete slutiti koliko je to.

Zagreb je, inače, jako teško braniti, čim iskoračite iz njega, no ja sam, od kad znam za sebe, vodio tu donkihotovsku borbu, jer sam osjećao veeeeeliku obavezu naspram tog grada i tog ambijenta, koji je toliko slojevit i duhovan, da bi bila prava šteta doživljavati ga onako, kako su ga doživljavali mnogi,vođeni predrasudama, a koji ga nisu kušali iznutra, dakle, uglavnom kao hladnog, uobraženog i bahatog vratara, na vratima, gdje Balkan mora stati, jer s druge strane wohnt eine grosse Dame, Mitteleurope…

Bilo nas je tada preko 100000 u Zagrebu i bilo bi lakše zamisliti New York bez Talijana ili, recimo, Boston bez Iraca (na ST. Patrick Day), nego li ZG bez Bosanaca. Znam da većina tih naših zemljaka nije bila radoznala i predisponirana poput mene, pa su se držali svojih getoiziranih predgrađa i starih navika.

Makar im to i nisam zamjerao, osjetio sam da se na račun slike, koju su oni stvarali i kod mnogih zagrepčanaca, uvriježila, ne jedna, predrasuda naspram mojih zemljaka, pa sam kako to i dolikuje plemenitom vitezu iz Manche, stalno iznova pokušavao održati taj razmak između ćekića i nakovnja, što i danas činim, a, vjerovali ili ne, opet ću to ponoviti: puno je lakše boriti se protiv sudova, nego li protiv predrasuda, no to, dakako, ne amnestira nikoga od uključivanja u tu borbu, jer u njoj, ionako, nije važan ishod, već istina sama.

A, ako netko ide silovati curu bilo kojeg imena, pa i imena Istina, red je da ju zaštitimo, ma kako sami stradali zbog toga. Nadam se da sam barem neke uvjerio kako je moguće voljeti i Bosnu i Zagreb istovremeno (ta, to vam je drugi po veličini bosanski grad), pa idem dalje, tamo kud sam naumio, ako se ikada riješim ovog, prekonfuznog, uvoda.

Dolaskom rata i novokomponiranih političkih garnitura i u zagrebačkoj staklarnici se pojavio slon!

Ma šta slon, krdo podivljalih slonova. Bio je to lom gori od onog što nastaje granatiranjem. Pri tome, naravno, ne mislim na neke izravne posljedice i efekte, već na one nepovratne, a vezane za kulturni, socijalni i politički image.

“Novokomponirani” su nam, držeći basebal palicu u ruci, uljudno objasnili da sve staro, nužno mora propasti, a da bi iz toga kao trebalo nići nešto novo I bolje. Nazivali su to Novo, što tek treba doći, slobodom, demokracijom, I šta ti ja znam, kakvim sve ne imenima, ali je poveznica za sve njih bila ta da normalan insan nikada ne bi tako nazvao rasprodaju najboljih proizvodnih i sirovinskih kapaciteta zemlje, rasprodaju banaka strancima, dužničko ropstvo, gubitak stotina tisuća radnih mjesta, itd., itd.,….

Ako ste i u čemu što je prethodilo tom Atilinom pohodu, vidjeli išta dobro, začas su vas proglasili “jugonostalgičarem”, “ komunjerosom” i sličnim naslovima, kakve je bilo opasnije nositi na čelu, nego li da vam, recimo, napišu “silovatelj” ili “ubojica”.

Dakako, i sam sam se uhvatio u to kolo, jer Miloševićevo divljanje vam i nije nudilo kakve rezervne opcije, a svoja sam neslaganja i sumnje potisnuo, dok rat ne završi, a onda ćemo  im, “kao”, reči gdje su fulali i vratiti ih gdje im je mjesto. Ma, ho”š vraga!

Lakše bi čovjek vratio onog Aladinovog duha u onu svjetiljku, nego li te kromanjonce u njihova staništa! Tu vam nije pomagala nikakva “abrakadabra”, jer put iz opanka u cipele je uvijek jednosmjeran i nema vam svaki sudionik te velike pljačke iza sebe čaršiju staru 700 godina, koja ga je odredila kao plemića, ma jok, mnogima od njih je prvi komšija bio vuk (i to ne samo fizički, već i mentalno), i ti kauboji su prvo pucali, a tek onda pregovarali, a vjerujte mi na riječ, između cijelog špalira dozvola koje su imali, dobili su poput Jamesa Bonda, i dozvolu za ubijanje.

Da skratim priču, Zagreb moje mladosti je kulturološki umro i sad sam u iščekivanju, kao dobar dio mojih sugrađana, čiji glas nećete ćuti u HRT “Dnevniku”, što li će nići iz svih tih govana razasutih po cestama.

Riješili smo se četnika, izbjeglica, prognanika, pa i stranka “KraDeZe” puca po šavovima, no belaj je u tome što smo ovdje već svi stari i umorni i što malo tko vjeruje da je moguće izgraditi sve te porušene mostove, pa smo se od boraca pretvorili u tetkice i oprtuniste, prevedeno na bosanski : Hebe nam se tko će biti na vlasti, nisu oni tamo zbog nas, već zbog sebe!

Kad je farmacijska mafija napala “Iraq u našim glavama”, zastrašujući nas mogućnošću  da svi obolimo od svinjske gripe, ministar zdravstva je to, uz onaj šibicarski smiješak, prokomentirao: “Dok nekome ne smrkne, nekome ne svane!” , a samo su ga pitali : “ Hoće li, možda (!!!), netko zaraditi na milijunima doza tog cjepiva!?”

No, ako je rečeni ministar ili bilo tko drugi  pomislio da ću se predati bez ispaljenog metka, mora da ima kravlje ludilo. Još nisu počeli spaljivati knjige i ja sam zatražio azil u tom Carstvu, Internet ne mogu isključiti, jer bi to štetilo nekim njihovim akcijama, a na mojem radnom šljemu je  napisano “Kozarački Uliks”,  počeo sam okupljati oko sebe mlade i misleće ljude, koji mogu spojiti obični i havy metal, ljude s kojima mogu pričati i o umjetnosti, vjeri i koječemu drugome, što nas čini i ljudima, a ne samo brojevima. 

Ne obraćaju pažnju na nas, makar mi je netko, prije par dana, rekao da je zabranjeno išta pisati po kacigama!!!

Za svaki slučaj sam dao Kikiju uslikati moju kacigu, da ne bi sutra neki blento rekao da nije ni postojala kaciga s tim natpisom. Danka Donjerkovića ste već mogli upoznati po onom aktu mlade žene izišlom uz jedan nastavak mog “Uliksa”. Osim što zavaruje metalne konstrukcije, Danko je tipični predstavnik nove alternative, ljevičar, liberal, skoro pa anarhist, ekologist, slikar amater, kulturni radnik i animator, čovjek koji je Rambu Amadeusu, i mnogim drugima etabliranim  izvođačima organizirao koncerte u Blatu na Korčuli i još puno toga, što nikad ne bih saznao samo da sam imao predrasude, umjesto što sam bio radoznao, što se to krije iza kalote jednog momka iz sasvim drugog duhovnog i kulturološkog miljea.

Naravno, sad sam bogatiji za Danka, umjesto još jedne predrasude. Dok pijemo kavu, koja nam je jedina prilika za kratki odmor, znam da me netko sluša dok govorim, znam da ću ćuti masu inteligentnih i neočekivanih pitanja, znam da ću se diviti njegovoj mladalačkoj neiskvarenosti i hrabrosti, imponirat’ će mi kad kaže: “ Nido, ljudi bi trebali upoznati Vas, pa da bi shvatili da Islam i nije nikakva rigidna i opasna ideja! Doista mi se sviđa način na koji ga Vi živite!”

Unatrag godinu dana sam upoznao i “malog” Kikija, varioca-tigaša, iz nekog malog mjesta pokraj Doboja. Odvezao sam ga na Hitnu, kad se jednom opržio komadom užarenog željeza i odonda se družimo.
 
Kiki je pjevač, izvrstan pjevač, a samo zbog njega sam vam u uvodu naveo koga sam sve vidio uživo. Može pjevati u prvoj ligi, to vam jamčim!

Prijavio se na audiciju neke nadolazeće retro bluesrock skupine, dobrog imena “ PETI ZID”. Potražio sam ih na Youtubeu i preslušao ono malo materijala, što su ga imali. Bili su prilično dobri i ostavili su na mene dojam razblaženog “Smaka” (Smak light).

Naš Kiki je pobijedio na toj audiciji i sve češće sam mogao slušati o njihovim planovima i promociji autorskih materijala i pokušaju prodora na veliku i probirljivu zagrebačku scenu.

Bio sam poprilično skeptičan, ali mu nisam to htio reći. Naime, ne jednom sam svjedočio kako Zagreb jede svoju djecu i znao sam koliko ti se sve treba poklopiti pa da tu uspiješ. No, navijati sam smio, a kad ja navijam, onda je to često za slabijeg, pa mi i nije bilo teško.

Prije nekih mjesec dana mi je rekao da nastupaju u “Saxu” i da bi volio da dođem. Danko i ja smo se dogovorili da odemo i da mu damo moralnu potporu, makar je čitatelju jasno da već godinama nisam gledao nikakav umjetniči performans, a kamo li rock koncert anonimnih izvođača.

Iznenadilo me kad sam osjetio uzbuđenje nalik onome iz ‘70th I ‘80th , prelazeći preko Trga Bana Jelačića i šetajući prema Palmotićevoj 22, gdje se u podrumu nalazio taj kultni prostor, u kojemu su nastupali mnogi poznati domaći i strani izvođači.

Iz slušalica mog MP3 uređaja dolazila je akustična verzija“ Dust in The Wind”, Linkin Parka i u jednom času sam pomislio kako će mi taj “Peti zid”, vjerojatno jadno zvučati, ako ih naslonim na tu pjesmu, pa sam isključio uređaj, ne bih li se lakše prikopčao na to nadolazeće.

Izvođači me naravno, osim Kikija, nisu poznavali, a ja sam njih mogao poznati po majicama, na kojima je u rombu bila uokvirena raširena šaka s pet prstiju (kod mene su samo 4, na lijevoj, pa ljude pozdravljam s “Give me four!”).

Pomislio sam u sebi kako su si dali truda I da ništa nisu prepustili slučaju. Mogla bi to biti dobra prezentacija, čak i ako negdje falšaju u svirci.

Kiki je bio uzbuđen, ali prilično samopouzdan, iako sam se i ja već blago tresao kako se bližio čas nastupa.

Zaintrigiralo me i to što su kanili svirati autorske stvari i pribojavao sam se i loših tekstova (znate kako sam osjetljiv na to), a da će odsvirati nešto senzacionalno, iskreno sam sumnjao.

I, tad je krenulo: razmjena znakova između članova benda, kratki udarci po činelama, dovikivanja tonca, nakašljavanje, eh, falilo je samo ono “…ovaj ples dame biraju!”, pa da mi se film vrati u Ljetnu baštu u Varšavskoj.

Kad je Denis Duh (solo guitar) povukao prve akorde znao sam da sam na pravom mjestu i da tu glazbu mogu apsorbirati. Jedino što me umjetnik u meni, uvijek okrenut  unaprijed i zagledan u dotad nerabljene forme, zapitao, neće li biti malko anakrono to što se dopadaju meni, starcu, no tu sam primisao ubrzo odbacio, stavljajući na prvo mjesto, ono što je tamo i pripadalo, dakle: izvedbu i iskrenost izvođača.

Note nipošto nisu moj medij, no imam prokleto dobar sluh i znam razlikovati dobru svirku od loše, radilo se o Radioheadu ili Šabanu Šauliću, ta bosanac sam, a ovi momci su svirali baš dobro. Program koji su izveli, bio je sve, samo ne jeftin. Dečki su bili očito talentirani i zaljubljeni u svirku, a pjesme su im bile doista melodične i popraćene sasvim pristojnim tekstovima, kojima sam se bavio i kasnije i mislim da se iza njih krije pravi autorski svijet dobro vidljivih granica i profilacije.

Naš Kiki je naprosto briljirao! Da ih nisam gledao smio bih se okladiti da su to “Smak” ili “Divlje jagode”, snimili novi album s novim, boljim pjevačem. To je najveća pohvala, a ujedno i jedina moja briga vezana za ove momke, čijim sam fanom postao tako slučajno, ali ne s manje uvjerenja.

Njihova pjesma “Realist”, za koju se nadam da će vam je Švabo postaviti, za mene već sad ima sve odlike hita i nadam se da će to i postati.

Koristim moj zanos ovim  mladim glazbenicima da Vam svima zaželim sretne i blagoslovljene Božićne blagdane i svako dobro u Nastupajućoj 2010. godini.

Gojko Berić je, nažalost, u pravu, šta se depresije tiče. Evo, ovako ja pokušavam obračunati s njom! Selam svima, dragi moji!!!

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.