Kozarac.ba

Portugal

Moj narod, moj mali narod, čije se stanište nalazi u slijepom crijevu maćehe Europe, narod je, kojemu je na njegov zahtjev ostavljena duša, a uzeto sve ostalo, nesretan jedan narod, osuđen da vječno plače za svojim mrtvima i protjeranima, inficiran nepreboljivom nostalgijom, narod kome su uzeli sve one crnobijele slike s kućnih tavana, narod kome su uzeli i kuće i starine, sjećanja i uspomene, ali opet, nekim čudom i narod merhameta i časti, narod ponosa i sjete, razasut diljem plave vodene kuglice, poput rakove djece, dospio je ponovo ovih dana na naslovnice svjetskih medija, no, da čovjek ne povjeruje, zbog jedne dobre, pozitivne i promovirajuće stvari.

Dakako, riječ je o nogometu, davno i s pravom, nazvanim najvažnijom sporednom stvari na svijetu. Mogu vjerovati da nekome to i jest sporedna stvar, ali ako vam loptanje ostane gotovo pa jedina kohezivna činjenica države, čije postojanje nastoje osporiti čak i mnogi njezini podanici, razjapljenih usta prikopčani na njezinu mršavu sisu, a da ne govorim o malim, putujućim makijavelistima, utjelovljenim u novovalne političke birokrate, onda je jasno da se nama, Bosancima i Hercegovcima, ta utakmica činila prevažnom.

 

Na trenutak nam se opet valjda svima učinilo da će Stara Olinjala Kurva Europa, utjelovljena u Mitteranda zaustaviti onaj bestijalij sa sarajevskih brda, one komanče s nožem u zubima, no čovjek im je, baš poput Miloševića, al’ samo na tom francuskom, rekao: “ Samo nastavite, niko ne sme da vas bije!!!”

No, sljednici imbecilnog francuza su ovaj put bili nepažljivi, a kockice su se posložile na sasvim neočekivan način. Valjda nisu znali da i preko nogometa možemo živjeti Bosnu, pa su, zamalo, napravili neviđen zajeb (nema bolje riječi, buraz, tražio sam, zar sumnjaš!?) i dopustili nam mjesec dana vremena u kojemu ćemo svijetu pričati kako je moguća ljubav i bratstvo, kako je moguća nada i kako je, na kraju krajeva, moguća i ta BOSNA!!!

Opet nam se na trenutak učinilo da su nade ostvarive i da smijemo vjerovati svojim snovima. Učinilo nam se svima da je poetska pravda uskrsnula i da ćemo, konačno, moći odgrati jednu fair play utakmicu, gdje nas neće vezati za drvo, prije nego što tenk puca u nas, kako je slikovito opisao onaj CNN-ov novinar, odnos snaga u jednoj drugoj (nenogometnoj) utakmici, nedavno vođenoj. 

Došao je Čiro, najveći svjetski motivator, Nitscheov sin i sljedbenik, nogometni Felix Kroll, mali opsjenar, koji je znao odvući pažnju progoniteljima i provući se na viši level, čovjek za kojega su nemogući uvjeti bili tek dobar motivacijski teren i izazov, čovjek, kojemu je nemoguće redovito uspijevalo, čovjek čiji je šarm bio ravan njegovoj erudiciji, frontman, kakvog bi poželjela svaka velika svjetska predstava, zajebant kakav se rađa jednom u hiljadu godina i, dakako, Bosanac.
 
Iskopao je to iz sebe u svojoj, vjerojatno zadnjoj akciji, u tom veteranskom labuđem pjevu. Znao je što treba ponuditi za mezetluk svojoj ekipi, koja me cijelo vrijeme podsjećala na ono kad smo mi, balavi i puni entuzijazma odlazili na neke lokalne malonogometne turnire, a tamo je sve bilo namješteno: od sudaca i rasporeda, pa do pobjedničkog trojca.

No, vjera (fakat neutemeljena), kakvu smo tad imali, učinila je da to vrijeme pamtimo kao najljepše u svojim životima i da i dan-danas slavimo tu svoju djetinju naivnost. Ipak je bolje biti prevarenim, nego li varati. Mene su, recimo, varali na svakom koraku, k'o Anđu, konobaricu, no, svejedno sam uvjeren da sam ja na dobitku, jer pare i nafaka nisu isto, ma što mi govorili o tome.

Prvo o Anđi, a poslije se vraćam Čiri. Visoka, kršna I dobrodušna hercegovka Anđa, radila je u bircu ispod moje zgrade i gazda joj je “kasnio” s plaćom nekoliko mjeseci, pa smo se mi, gosti, umjesto nekog uobičajenog pitanja, tipa: “ Kako si!?” i sl., uglavnom fokusirali na bitno: “ Anđo, je si l’ dobila plaću!” Odgovor već znate, ta ne bi je ni pitali da ju je dobijala, no naša Anđa je imala i dodatak, koji ju je uvrstio u ovaj tekst, a glasio je:” Barem ću zaštedjeti, gos”n Nido, zar nije tako!?”

Njezin je gazda propao u tom, kao i u nekoliko drugih poslova, razveo se, a i love ga vjerovnici, a Anđa je našla svog Eru, koji je u Zagreb, kao i ona, došao trbuhom za kruhom. Ponekad ih vidim s balkona, kad nedjeljom idu iz crkve, a dječačić trčkara ispred njih. Na Anđinom se licu, dok brižnim pogledom prati dječaka, vidi ono neizrečeno, a mnogima tako nepojmljivo: Život je lijep!

A, sad Čiro Nazzionale!

S njim se život doista nije šalio i već je dobro poznato sve o njegovim sportskim ozljedama i njegovom križnom putu, no u njegovoj life story, krije se i velika pouka za sve one, razumom obdarene. Svi znaju na kojem je Čiro mjestu igrao, svi znaju za njegovu sportsku ozljedu, koja ga je vremenom prebacila u bakstage nogometnih zbivanja i predodredila za posao, u kojemu je, van svake sumnje, jedan od najboljih na svijetu, a li tek malobrojni će baciti svjetlo na ono presudno, zbog čega je naš Čiro iskoračio iz prosjeka i dočepao se zvijezda.

Rekao bih da je općenito previđen i zanemaren taj aspekt Čirine osobe. Naime, osim njegovog spartanskog duha, iz galerije nogometnih likova koje je pratila legenda o njihovom nogometnom umijeću i virtuoznosti s loptom, Čiru izdvaja i njegova stalna potreba za učenjem i samoobrazovanjem, koja mu je  pomogla prevladati životne teškoće, ali i njegovoj fizičkoj snazi i čvrstom karakteru, pridodala tako rijetki (barem u nogometnim krugovima, a rekao bih i šire) začin inteligencije.

Nakon što mu se njegova sportska ozljeda pogoršala, u onom švicarskom klubu su ga zapitali što još zna raditi, bojeći se za da neće odraditi pare, koje su za njega dali. Rekao im je i da je svršeni profesor fizičke kulture. No, tko god malo bolje pozna “schwitzeve”, skužit će da tamo stranac i ne može baš biti profa, dok ne prođe: “A”-vizu, pa “B” vizu, pa “C” vizu, pa najsloženiji na svijetu proces dobijanja državljastva. Ne znam jesu li to državljanstvo dali i Nastasji Kinski, a ima dvorac gore u alpima. Na “Euroviziji” u Zagrebu ih je zastupao tip s bijelom violinom, koji je tamo živio 30 godina i još nije dobio njihov pasoš. Dakle, našem Čiri su rekli: “ Herr Profesor, uzmite metlu i počistite svlačionicu!!!”

E, tu je reagirao bolje od mnogih od nas i nije ih stjerao u tri ….. …….., već je zaplesao svoj besmrtni ples s gospođicom metlom, a vizne, pa i one sportske stepenice je preskočio na dotad neviđen način. U nevjerojatno kratkom vremenu je dogurao do jednog od najprestižnijih švicarskih trenera, a hladni švicarci su najednom, uz  skijanje i biciklizam, zavoljeli i nogomet.

Čiro je i tamo, voljom nogometnog naroda dogurao do selektorskog mjesta, makar je u medijskim debatama sa svojim oponentama , već onda, mnogima pokazao “bosanski grb”!

No, znao je upaliti masu, privući je na svoju džadu, a onda su se protivnici posakrivali u mišje rupe, čekajući bolje vrijeme.

Kad je tata stigao u Zagreb i stavio bijeli šal (tako to opisuju i “Cips, Pips &Videoklips u svojoj legendarnoj pjesmi), nebo se okrenulo. Dinamo se preko noći iz salonskog miša, pretvorio u razgoropađenog lava. Linije su čuvane kao da se radi o american fotballu, a protivniočki gol je bio pod opsadom do zadnjeg sučevog zvižduka. Igrači su se za loptu tukli čak i s redarima i dodavačima, a treninzi su sličili onima od gladijatora u Starom Rimu. Do tad se uvijek znalo čiji je red da bude prvak, ko će za koga suditi, ko može dalje, a ko mora ostati, no Čiro je taj koncept razbucao k'o beba zvečku.

Smijao se “režiserima” u lice, govoreći im javno: “ Ja ću vam sjebati chipove!!!”

Narod je prepoznao hrabrost u njegovom nastupu i stao uz njega, tako da je najednom postalo opasno dirnuti u Dinamo, jer je prijetila lavina. Znao je on prepoznati ono što su Hrvati tad mislili, a nisu smjeli reći, pa mu se svako malo omaklo ponešto iz tog repertoara, kao što mu se danas zna omaknuti pokoja, tipično bosanska psovka, a narod padne u delirij: “ Sav je naš, jebo majku!”

U vrijeme vladavine HDZ se stavio u službu državne politike i bespogovorno je izvršavao sve Tuđmanove naloge i bio praktički član te obitelji. Vjerujem da je na taj način htio participirati nacionalnom oslobođenju svog naroda i da ga je to učinilo poprilično nekritičnim naspram nekih loših (da ne upotrijebim goru riječ) poteza te vlasti, pa i njezine katastrofalne politike naspram BiH, čije posljedice i dandanas kusamo, kako u Hrvatskoj, tako i u BiH.

Nikome Bog nije dao sve talente, pa sam sklon tvrditi da je Čiro, osim što je loš prognozer ( što i sam prizna), loš i kao političar i ja bih bio najsretniji da se on nikada nije ni primakao nijednoj politici, no uvjeren sam u njegove iskrene motive i to bi ga trebalo amnestirati, jer odluke su, ipak, donosili drugi.

U Bosnu je stigo potpuno apolitično i pružajući ruku pomirnicu svima koji žele raditi za dobrobit državne repke i opet polučio pun pogodak. Zapravo te njegove raširene ruke , tu njegovu pomirljivost, otvaranje bosanskog pregratka njegove duše, smatram i njegovom najboljom političkom epizodom i mislim da tu nije napravio nikakve greške u koracima, koje će godinama kasnije morati objašnjavati.

Dapače, bio je to nastup Ujedinitelja, Motivatora, Učitelje, Vođe, ukazao nam se kao svjetlo na kraju tunela, kao mogućnost za koju se možemo zgrabiti i dočepati boljeg sutra. Čiro, legendo!

Na sportskom planu je Čiro uočio hiperprodukciju bosanskih asova, koji su drmali europskim sportskim nebom i njegovo iskustvo nogometnog Metuzalema mu je reklo da će trebati samo malo uštimavanja i svakom protivniku će se tresti gaće. Već u startu je pomeo sve trojanske konje, kako je to radio i ranije: “Ako nisi s nama, protiv nas si, pa razguli odavde!!!”

Tako smo došli do Portugala, a to je trebala biti tema ovog napisa! Morao sam se javiti, jer i moje srce plače, i ja sam tužan i neutješan, baš kao i svi vi: od Pertha, pa sve do Edmuntona.

Referirat ću se na dvije stvari:

1.    Zašto nismo uspjeli
2.    Zašto bi drugi put, ipak, mogli  uspjeti

Samo su Ronaldo, Pepe i Deco pojedinačno bolji od nekih naših iz prve postave, no i u ratu su naši bili najbolji , al’ goloruki i lišeni svake organizirane logistike, prepušteni improvizaciji i nevjerojatnoj unutrašnjoj snazi, snazi očajnika, koji su morali pobijediti da bi preživjeli.

No, u sportu, kao i politici i ratu, to je dovoljno tek za poneku Pirovu pobjedu, a zna se da je antički vojskovođa rekao potčinjenima:

“ Dragi moji generali, još jedna ovakva pobjeda, i s nama je gotovo!!!”

Ono, što smo odigrali na stadionu Luz ličilo je baš na to. Dali smo sve od sebe, ostavili srce na terenu i po ocjeni cijelog svijeta totalno nadigrali nogometnu velesilu iz pradomovine Brazilaca. Otkad je u  igru ušao onaj mali Pjanić, rasturili smo ih, ponizili smo ih. No, sudac, koji uz neke uobičajene zadaće, mora biti tu, da ne bi nešto krenulo po zlu, uspio je pronaći sve naše igrače kojima je falio drugi žuti i  uz uljuđenu ispriku zbog kašnjenja, dodijeliti im ga, odsvirao je sve postojeće i nepostojeće faulove na 20 metara,  za njih, i ni jednog za nas, a mi smo igrali najjači napad ikad odigran na tom stadionu, a oni su se uglavnom branili.

S obrambenom postavom su došli i u Zenicu, ali mi više nismo imali snagu za držati čitav teren, tim više što je Rosseti hrabro kažnjavao i svaku našu primisao da nam je dopušteno sve što i njima. Onaj kontraaut, koji je prethodio isključenju našeg igrača, bio je samo kap na čašu svih onih nedosviranih faulova na čeki, no moramo konstatirati da nas je pobijedio i njihov sabur.

No, taj sabur nije pravi sabur, jer oni su znali ishod unaprijed, a lahko je tako saburiti. Seph Blatter im je poručio već ranije, da kod tog ćaće nisu sva djeca jednaka. Neka su malko jednakija!

Gledano očima neutralnog promatrača, moramo biti svjesni da smo potpuno zasluženo ispali i da smo nadigrani u te dvije utakmice, moramo to shvatiti, jer od zavaravanja nema fajde, a i da bi to mogli preduprijediti drugi put.

Fatalisti među nama će konstatirati da će se i drugi put dogoditi isto, no njima ne bih dao za pravo, a evo i zašto.

Naime, uz sve loše konotacije, koje me još ne puštaju, sve mi je jasnije da je ovo bila i inicijacija, odrastanje i da smo, ipak, ojačali , makar nas je to skoro ubilo.

Uvidjeli smo da smo i jači, no što smo mislili, ali i da smo u rješavanju nekih popratnih stvari još uvijek beskrajno naivni i skloni samozavaravanju. Dakle, što je uopće dobro za nas, u svemu tome!?

E, pa, vrijeme radi za nas, to je već svima očito. Neće nas još dugo moći gurati pod tepih, pa bi se moglo dogoditi da nas počnu izbjegavati i polako popuštati stisak. Cijena naših momaka na svjetskoj burzi je nezamislivo skočila i o njima će sad brinuti sami centri svjetske nogometne moći, hramovi nataloženog znanja i iskustva, iz kojih ćemo moći koješta preisati i presaditi u naše bašće, doći će i lova, doći će i sponzori, doći će i mediji, narastao nam je ranking i samopouzdanje, upoznali su izgled naše zastave, vidjeli su naše prekrasne cure, postali smo zanimljivi i privlačni, postali smo vijest, zamalo senzacija, nogometaši i Čiro su nam svima postavili putokaz i podigli standarde na višu razinu. Moguće je tako i na drugim poljima, samo treba htjeti i biti fokusiran i vrijedan.

Nada, nova nada, je ono što  smo trebali i nepovratno dobili iz ove akcije. A, žal i suze ostavimo sevdahu! Dajmo našim mladim lavovima na svim poljima da se bore bez hipoteka, hrabro i samouvjereno, kako mladosti jedino i pristoji. Moramo samo neumorno plesati i ubadati, poput ose ili našeg brata Muhameda Alija, a nepravda će pasti kad-tad, zar joj i on nije bio žrtvom, a sad je visoko iznad nje i onih, koji su mu to činili…     

 

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.