“Frizerski zanat je umjetnost kao i slikarstvo, muzika”

Majstor Refik Šišić frizer je sa najdužim radnim stažom u Bosanskoj krajini, četiri i po decenije ne odvaja se od makaza. Sa osmijehom dodaje kako ga je i prezime opredijelilo za posao kojim se bavi. Kroz njegove ruke prošlo je na hiljade mušterija. Rođeni je Novljanin.

“Kao dijete često sam prolazio pored frizerske radnje Sadika Cerića. Taj čovjek je imao najljepšu radnju i kuću u gradu, a bogami i ženu, pa sam zaključio kako je frizeraj dobar posao”, prisjeća se Šišić.

Sa nepunih 15 godina postaje šegrt kod frizera Abdulaha Ibriševića i uporedo pohađa srednju frizersku školu. Po okončanju školovanja služio je dvogodišnji vojni rok u JNA, u Novosadskom garnizonu.

– U vojsci sam bio, šta drugo, nego brico, a to je bio privilegiran posao. Vojnici su željeli ovakvu ili onakvu frizuru, a jedino za regrute nije bilo želja. Oni su šišan na “nularicu” priča Refik.

Nakon vojske, zahvaljujući sestri koja je bila udata u Majdanpeku, šest godina je proveo radeći kao frizer u ovom srbijanskom “gradu zlata”, a onda u Beogradu, Negotinu, Zaječaru. U Prijedor se vraća 1968. godine i otvara frizerski salon. Kao ženski frizer postao je institucija, bio je jedan od rijetkih muškaraca koji je frizirao žene.

– Posao je cvjetao, a u salonu je bilo zaposleno šest radnica. Moglo se dobro zaraditi, ali se radilo od jutra do mraka. Na termine se kod mene čekalo i po dva mjeseca – priča Šišić.

U ratnom vihoru porušene su kuća i radnja Šišićevih u centru Prijedora. Morali su u izbjeglištvo u Njemačku, no prije toga ovaj mirni čovjek preležao je i logor Manjaču.

Nakon rata Refik sa suprugom Suadom živi u Sanskom Mostu gdje drže ženski frizerski salon u ovom gradu.

– Frizerski zanat je umjetnost kao što je slikarstvo, muzika. Ja sam ga uvijek tako doživljavao – kaže legendarni krajiški frizer Refik Šišić.

U posao se moralo ulagati i stručno usavršavati. Putovalo se u London i Pariz, na festivale frizura i tamo se kupilo znanje. Šišić je kvalitetan pribor za rad nabavljao u Trstu. Cijena dobrih makaza za šišanje tada je iznosila oko 800 dojč-maraka. Vozio je najnoviji automobil marke BMW, kojeg je u to vrijeme bilo teško uvesti u zemlju.

Stari majstor dodaje kako se nekada frizerski salon nije mogao otvoriti bez položenog majstorskog ispita i pet godina radnog staža. Danas, kako kaže,  frizer može biti svako ko uzme makaze u ruke. Posljedica toga je nekvalitetan rad, te sve veći broj ljudi sa uništenom kosom.

(Avaz)