Džuma…

“O vjernici, kada se u petak na molitvu pozovete, kupoprodaju ostavite i pođite da molitvu obavite; to vam je bolje, neka znate! A kad se molitva obavi, onda se po zemlji raziđite i Allahovu blagodat tražite i Allaha mnogo spominjite, da biste postigli što želite” (El-Džumu'a 9. i 10.)

Izgradnja jedinstva oko temeljnih i autentičnih istina islama među muslimanima uopćeno, i među učenjacima i daijama posebno, garancija je opstanka i kontinuiteta ummeta i njegova zaštita od raslojavanja, propasti i debakla. Temelji islama su jasni, njima se vraćaju sva ostala pitanja i zbog toga ona nikako ne mogu biti predmetom razilaženja i spora, bilo kakvih sumnji i špekulacija.

Neprihvatljivo je da se nakon dugog historijskog iskustva i hoda sigurnim putem vratimo unazad i počnemo raspravljati oko tih istina i temelja, i da se među nama pojavi skupina koja će izraziti neslaganje sa nekim temeljom ili neprikosnovenom istinom – to će se odstupanje svakako tretirati zabludom i zastranjenjem.

Samo jedinstvo, koje je izgrađeno na čvrstim temeljima, oko kojih nema spora niti rasprave, a uz to je poduprto ispravnim šerijatskim razumijevanjem i interpretacijom, daleko od bilo kakvog oblika subjektivnosti i pristrasnosti, može uspjeti, i postati nedodirljivo bez obzira na intenzitet promjena koje ga prate.

Jedinstvo se ne gradi na sekundarnim vjerskim pitanjima….

Oni koje obaspe blagodat ovakvog jedinstva sigurni su, dugoročno, od podjele i cijepanja. Nasuprot toga je jedinstvo koje ljudi grade oko nečega drugog, štiteći ga uvjetima, ograncima (sekundarnim pitanjima vjere) i vlastitim idžtihadom, ono je krhko, i s vremena na vrijeme mu prijeti slabljenje, a možda i nestanak, baš kao što se mijenja idžtihad koji su uzeli kao mjerilo, sazrijevaju i povećavaju njegovi pobornici.

Primijetit ćemo da stjecatelji šerijatskog znanja (talebetul-ilmi) u početku sve ono što čuju od svojih učitelja smatraju kategoričnom istinom, zato što oni u tom stadiju nemaju instrumenata i aparata pomoću kojih bi samostalno istraživali, provjeravali, utvrđivali, ispravljali, valorizirali.

Dok je već druga priča kada postanu stariji, zreliji, steknu veće znanje i razumijevanje i sposobnost za vlastitim idžtihadom i istraživanjem i analizom mišljenja i stavova, tada se kod njih pojavljuje vid ”protivljenja” mišljenjima učitelja, koje su provobitno slijepo slijedili, i odabira mišljenja koja su im suprotna, ili se odluče na djelimično neslaganje sa učiteljem.

E sad, zamislimo da su oni na početku izgradili jedinstvo na ovim pitanjima, došlo bi do njegovog pucanja, a ako nisu – ono se i dalje nastavlja i ne može ga narušiti novonastalo razilaženje.

Pretpostavimo da su se ljudi ujedinili oko prakticiranja ”dželsetul-istirahe” (kratko sjedanje radi predaha poslije sedžde a prije ustajanja) u namazu, i da smatraju da je ovaj postupak uvjet za ispravnost nečijeg vjerovanja, ili da smatraju da, iako je on pohvalan (ter. mustehabb) a ne obavezan,  trebamo ga izvršavati jer nas on čini specifičnim i različitim od drugih muslimana koji ”ne prakticiraju sunnet”; ili da se ujedine oko učenja bismile naglas ili u sebi prije Fatihe; ili oko vezivanja ruku na prsima ili ispod pupka ili nekom drugom mjestu; ili oko učenja kunut-dove na svim namazima ili njenog postupnog ostavljanja; ili oko stava da hidžama (izvlačenje štetne krvi iz tijela) kvari post; ili oko toga da su pojedinac ili skupina postali nevjernici ili novotari određenim činom, a da sve to nije utemeljeno na kategoričnim i eksplicitnim argumentima, nego na nečijoj interpretaciji, nužno je da se oni nakon određenog vremena podijele i prestanu biti jedinstveni, jer su pitanja koja su odabrali kao ujedinjavajuća podložna različitim tumačenjima i razumijevanjima, i lahko je moguće da neko od njih ili većina promijeni svoj stav u vezi s njima nakon što čuju dokaz druge strane i ubijede se da stvari nisu onakve kakvim su ih u početku vidjeli.
 
Razilaženja nisu bili sačuvani Allahovi poslanici

Jedinstvo je nezamislivo bez prihvatanja i toleriranja drugog i drugačijeg. Allahovi poslanici imali su različite stavove i mišljenja iako im je objava dolazila ujutro i navečer. Kur'ansko kazivanje o Musau i njegovom bratu Harunu, alejhis-selam, praktična je potvrda toga. Musa, alejhis-selam, otišao je na razgovor sa Allahom, dželle šanuhu, a svome bratu Harunu, alejhis-selam, koji je umjesto njega ostao voditi brigu o Benu Israilu, oporučio je: “Zastupaj me u narodu mome, i red pravi i ne slijedi puteve onih koji su smutljivci!” (Prijevod značenja El-Earaf, 142.).

Benu Israil ne posluša Musaa, alejhis-selam, niti njegovog brata, i ”poslije odlaska njegova, prihvati od nakita svoga kip teleta koje je rikalo. Zar nisu vidjeli da im ono ne govori i da ih putem pravim ne vodi? Oni ga prihvatiše i prema sebi se ogriješiše” (prijevod značenja El-Ea'raf, 148.). Harun, alejhis-selam, koliko su mu mogućnosti dozvoljavale, pokuša ih spriječiti i pojasniti im da je to samo šejtan koji ih je zaveo i za kojim su se oni poveli, i naredi im da slijede Musaove preporuke, što oni ne prihvatiše; no i pored toga on ostade s njima.
 
Po povratku sa velike misije Musa, alejhis-selam, ugledavši šta je njegov narod uradio, rasrdi se i ploče baci, i brata svoga za kosu dohvati i poče ga vući sebi. “O sine majke moje” – reče Harun – “narod nije nimalo do mene držao i umalo me nije ubio; nemoj da mi se svete dušmani i ne smatraj me jednim od onih koji su se prema sebi ogriješili” (prijevod značenja El-Ea'raf, 150.). Žestoko je ukorio Haruna: “O Harune, šta te je spriječilo, kad si ih vidio da su zalutali, da za mnom nisi pošao? Zašto nisi naređenje moje poslušao?” (prijevod značenja, Taha, 92.–93.).

Musa, alejhis-selam, tražio je od Haruna da drugačije postupi, a on mu je odgovorio: “O sine majke moje, ne hvataj me za bradu i za kosu moju! Ja sam se plašio da ti ne rekneš: ’Razdor si među sinovima Israilovim posijao i nisi postupio onako kako sam ti rekao’” (prijevod značenja Taha, 94.). Hoće reći da je on gledao na stvar iz drugog ugla, htio da ničim ne uzrokuje njihovo razdvajanje i dijeljenje, i da u takvom stanju dočeka Musaov povratak, pa da on odluči šta će učiniti s njima. Komentirajući ovaj ajet, Katade je ustvrdio: ”Podjela nije bila omiljena ni u prijašnjim narodima.” Dakle, Harunovo polazište bila je želja za ostankom Benu Israila zajedno do Musaova dolaska, jer je, po njegovom rezonu, samo tako Musa, alejhis-selam, mogao riješiti njihov slučaj, a uz to ih je savjetovao i odgovarao od onoga što su naumili.

Ovdje se jasno pokazuju različiti pristupi Allahovih poslanika, alejhimu-selam, u rješavanju novonastalih problema (ar. nevazil). To je jednostavno razilaženje u idžtihadu i konkretnom djelovanju, kojem je za cilj ostvariti najveću moguću šerijatsku korist. Između Musaa i Haruna, alejhima-selam, nije došlo do razilaženja oko tevhida (Allahove jednoće) i odbacivanja širka (idolatarije), u tome su jedinstveni svi Allahovi poslanici, nego su njih dvojica imali različit pogled na način ostvarivanja veće od dviju koristi i anuliranja veće od dvije štete. Allahu se utječemo od toga da razumijemo iz ovoga da su se oni razišli u temeljima vjere, jer to predstavlja omalovažavanje Allahovih poslanika i umanjivanje njihovog istinskog položaja.

Različit pristup istom problemu

Kroz ovu prizmu mogao bi se posmatrati slučaj Musaa i Hidra, o kojem govori sura Kehf. Musa, alejhis-selam, tri puta se usprotivio Hidru zbog načina na koji se on odnosio prema novonastalim problemima, rekavši tom prilikom: “Zar je probuši (tj. lađu) da potopiš one koji na njoj plove? Učinio si, doista, nešto vrlo krupno!”; “Što ubi dijete bezgrešno, koje nije nikoga ubilo! Učinio si, zaista, nešto vrlo ružno!”; ”Mogao si uzeti za to nagradu”. Hidr mu je pojasnio poslije toga tajnu svoga djelovanja, ističući da je sve bilo u skladu sa objavom. To je velika lekcija koja nas uči kako i na koji način se odnositi prema družini, druženju, razilaženju, revidiranju i preispitivanju stavova, strpljenju i ”dugom dahu”. Većina ljudi ne može se strpjeti na nepoznatom i neizvjesnom.

Musa, alejhis-selam, bio je poslanik i vjerovjesnik, jedan je od pet poslanika koji se ubrajaju u ”ulul-azmi” (odabrane poslanike); prvo njegovo pitanje bilo je iz zaborava, drugo je postavio protiveći se onome što je smatrao neispravnim i protivnom Šerijatu, a o onome što je bio povod za treće pitanje može se samo razmišljati. Allah najbolje zna! Rasprava koja se dogodila između Musaa i Adema, alejhima-selam, također se može podvesti pod ovaj princip.

Buharija i Muslim zabilježili su od Ebu Hurejre da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Raspravljajući se sa Ademom, Musa, alejhis-selam, reče: ‘O Ademe, ti si naš otac, ali si nas unesrećio i izveo iz Dženneta.’ Ademov odgovor je bio: ‘O Musa, Allah te je odabrao za razgovor s Njim i napisao ti je Knjigu Svojom rukom! Zar me koriš za nešto što mi je Allah odredio četrdeset godina prije nego što me je stvorio?!’ Time Adem nadgovori Musaa, time Adem nadgovori Musaa, time Adem nadgovori Musaa.”

Ovom prilikom nemamo namjeru pojašnjavati spomenuti hadis, o tome se može pročitati poseban traktat ”Pravdanje Božijom odredbom” koji je napisao Ibn Tejmijje, želja nam je samo istaći da se između Musaa i Adema, alejhima-selam, desio spor i razilaženje: Musa, alejhis-selam, je Ademu prigovorio za jednu stvar, a on mu je dao odgovor na nešto drugo, a poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, presudio je među njima, naglasivši da je Ademov argumenat ispravniji i jači. On se opravdao odredbom za stvar koja je već bila i prošla, za koju se on pokajao Allahu, dželle šanuhu, i vratio se ispravnom putu. Gospodar njegov mu je oprostio, odabrao i uputio ga na pravi put.

Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, u razgovoru sa Musaom, alejhis-selam

Kada je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, bio na Miradžu, prošao je pored Musaa, alejhis-selam, i obavijesto ga je o tome da mu je Allah naredio pedeset dnevnih namaza. Musa ga je posavjetovao: ”Ja sam radeći i djelujući u Benu Israilu imao velikih problema i iskušenja, i mislim da ni tvoj narod neće moći sprovesti i izvršiti tu naredbu, vrati se svome Gospodaru i traži od Njega olakšanje. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je poslušao Musaa, obratio se Gospodaru za olakšanje, i na kraju je rekao Musau, nakon što je ovaj insistirao na traženju još većeg olakšanja: ”Stid me je tražiti išta više od mog Gospodara.” (Buharija, 349., Muslim, 162.)

Može se reći da je Musa, alejhis-selam, pokušao navesti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, na preispitivanje, predložiti mu i ubijediti ga u svoj stav, a sve to u razumnim i određenim granicama. Pri tome se pozvao na svoje vlastito iskustvo i djelovanje u Benu Israilu, koji je bio pun slabosti, mahana, neodlučnosti. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ga je poslušao, prvi, drugi i treći put, a više od toga nije mogao od stida koji je osjećao prema svome Gospodaru.

I u tome što se dogodilo između Musaa i poslanika Muhammeda, alejhima-selam, krila se velika mudrost, jer je to učinilo Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, ummet vrednijim, uglednijim i boljim od Benu Israila. Prema tome, pogrešno je smatrati nekog čovjeka bogobojaznijim samo zato što je strožiji u vjeri i odlučniji u teškim situacijama, jer je ta žestina možda njegova urođena osobina, što nema veze sa šerijatskom strogoćom.

Razilaženje među ashabima

Pripovijeda Abdullah, radijallahu anhu: ”Na dan Bitke na Bedru Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obratio se ashabima: ‘Šta biste vi uradili sa zarobljenicima?’ Ebu Bekr, radijallahu anhu, predložio je njihovo oslobađanje, podsjećajući Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da su oni njegov narod i rod, i da bi možda to bila prilika za pokajanje i preobraženje u islam. Nasuprot njemu, Omer, radijallahu anhu, smatrao je da ih treba pobiti zbog toga što su oni protjerali Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i nanijeli mu velike muke. Abdullah ibn Revaha predložio je Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, da ih okupi u dolini koja je ispunjena drvećem i da ih zajedno s tim drvećem zapali, a Abbas, radijallahu anhu, je takvu stvar vidio kao kidanje rodbinske veze.
 
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je sve to slušao ne dajući nikakav komentar na spomenute prijedloge, pa su se ashabi međusobno počeli ubjeđivati čiji je prijedlog najbolji, neki su bili za Ebu Bekrov, neki za Omerov, a neki za Abdullahov. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, se napokon oglasio i dao je sljedeći komentar: ‘Allah, dželle šanuhu, nečija srca učini blažim i nježnijim od mlijeka, a nečija opet na putu Njegove istine i u ime Njegovo učini strožijim i bezosjećajnijim od kamena. Ti si, o Ebu Bekre, poput Ibrahima, alejhis-selam, koji je rekao: Onaj ko bude mene slijedio – moje je vjere, a onaj ko bude protiv mene ustajao, pa – Ti, uistinu, praštaš i samilostan si (Ibrahim, 36.); i poput Isaa, alejhis-selam, koji je rekao: Ako ih kazniš, robovi su Tvoji, a ako im oprostiš, silan i mudar Ti si (El-Maida, 18.). Ti si Omere poput Nuha, alejhis-selam, koji je rekao: I Nuh reče: ‘Gospodaru moj, ne ostavi na Zemlji nijednog nevjernika!’ (Nuh, 26.); i poput Musaa, alejhis-selam, koji je rekao: Gospodaru naš, uništi bogatstva njihova i zapečati srca njihova, pa neka ne vjeruju dok ne dožive patnju nesnosnu! (Junus, 88.)…”’ (Hadis su zabilježili Tirmizi, 1714. i Ahmed, 3632.)

Blagost u ovakvim situacijama je poželjna, no ona može biti urođena kod čovjeka, a može biti stečena.

Razilaženje je nužnost

Neki ljudi imaju urođenu blagost, vole da drugi prihvate islam, da povjeruju i spase se od Allahove kazne, prema njima ispoljavaju maksimalnu blagost kako bi njihova srca pridobili i privoljeli, kao što je bio Ebu Bekr, radijallahu anhu. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pojašnjava da Allah, dželle šanuhu, usađuje u ljudska srca blagost i nježnost koji će biti u službi istine i Njegovog veličanja, i neće čovjeka učiniti ravnodušnim prema grijehu i prema otvorenom suprotstavljanju jasnim šerijatskim tekstovima, kao što usađuje strogoću i bezosjećajnost, koji će služiti islamu, a koja nema ništa zajedničko sa pokuđenom tvrdoćom, pretjerivanjem, cjepidlačenjem i obespravljivanjem drugih, niti se podrazumijeva riječima Allaha, dželle šanuhu, prema prijevodu značenja: Ali srca vaša su poslije toga postala tvrda, kao kamen su ili još tvrđa… (El-Bekare, 74.).

To je strogoća u istini, koju stimulira srdžba u ime Allaha, dželle šanuhu, i tuga zbog onoga što se događa Njegovoj vjeri. Primjer blagosti je Ebu Bekr, a primjer strogoće je Omer, radijallahu anhuma. Ebu Bekr je bolji od Omera, jer je njegov iman jači od imana cijelog ummeta. On je ”siddik” (istinoljubivi) ovoga ummeta i najbolja je ličnost poslije Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Na njegovu adresu izrečene su pohvale koje nisu izrečene drugim ashabima, radijallahu anhum.

Blagost sama sebi nije svrha, niti sama po sebi upućuje na iskrenost u vjeri, a isti je slučaj i sa strogoćom. Ono što je bitno u ovom kazivanju jeste utvrđivanje razilaženja među ashabima, radijallahu anhum, nakon što smo utvrdili da je ono postojalo čak među poslanicima. U ovom slučaju to je bilo razilaženje oko statusa zarobljenih Kurejšija u Bitki na Bedru, a primjera razilaženja među ashabima je mnogo više od toga.
 
Ashabi su se razišli oko obavljanja namaza prije ili poslije stizanja u Benu Kurejzu, oko brojnih obredoslovnih, poslovnih, bračnih i drugih pitanja. Time postaje jasno da je razilaženje nešto od čega se ne može pobjeći, što je neizbježno. Ono proizilazi iz različitog načina razmišljanja i različitosti i raznovrsnosti usađenih karaktera i osobina s jedne strane, i stepena znanja i vrste metodologije kojom se utvrđuje ispravnost argumenta ili njegova slabost i razumijevanje s druge strane, što je lijepo pojasnio Ibn Tejmijje u knjizi Ref'ul-melam an eimmetil-ea'lam.

Negiranje i osporavanje razilaženja ne donosi sa sobom nikakvo dobro niti u njemu leži bilo kakva korist za islam i muslimane, jer je to ustvari negiranje i osporavanje prirode s kojom su ljudi stvoreni i svojstava koja im je njihov Gospodar dao. Stoga prihvatimo razilaženje kao realnost i nužnost, i dajmo joj šerijatske okvire tako što nećemo dozvoliti spor oko temeljnih i autentičnih istina vjere i nečega što je predmet jednoglasnog mišljenja prvih generacija.

(Kewser)