svabo
nido2 piše:
Smajići su oduvijek bili zaljepljeni na tijelo tog potkozarskog proplanka, baš poput bujadi, mahovine i lišaja. Bili su tu, prosuti i ostavljeni, ničim ne oponirajući toj višoj odluci, o čijem porijeklu i nakani nikad nisu ni promišljali, donešeni istim pravjetrom, poput ostalog sjemenja, iz kojeg je po brinama i jarugama nicalo drugo bilje.
Posvuda se materija, gonjena svojim nerazlučivim ustrojem i naravi, valjala dunjalukom uzrokujući rastresanje, rasijavanje, nastiranje i ogoljavanje, eroziju i stalno jaruženje, rasijecanje, obrastanje, srastanje, nasumično gomilanje, rekonfiguriranje, plašetenje, uvlačenje i cijepljenje, prodiranje i plođenje u spazmu…
Taljenje i simbioza, krv i rađanje drugačijeg dijela istog, puzanje, veranje, laktanje, poginjanje, ispravljanje, stenjanje, ustajanje, uspravljanje, osvješćivanje, te, uvijek iznova, sve od iskona, pokušaj odupiranja neumitnosti (prilagodbe da se izbjegne odmazda, samosavlađivanje, popuštanje, poginjanje, zavaravanje i opet nove metamorfoze, što daju na vremenu da se prođe još malo, mukotrpni i rizični obilasci, grabova keva, šuplji priglavci, kosti koje se krive i isušuju, postaju porozne i šupljikave, kratak dah, neprišiveno dugme na starom, prašnjavom kaputu, blijeđenje boja, utapanje pojedinačnih zvukova u jedan jedini, onaj pozadinski, koji se gasi već 14 milijardi godina, a neugasiv je, jer je put do bezvučja put u beskonačnost samu, izvjetravanje svih mirisa, osim mirisa zemlje, pogled koji se koči i zaustavlja, prazan pogled u ništa ili pogled – uputa živima, zadnji gasul, za kojeg sevap ne putuje s umrlim, trljanje vodom začinjenom karanfilićem, zamatanje, nalik mumificiranju, mokra ilovača poprskana pokojom kapi žute mličike, koju je napravila lopata ukopnika, crvi uvučeni u svoje žlibe, u očekivanju da prestane trešnja, koju stvaraju stanovnici dunjaluka, prebacujući težinu s noge na nogu, čineći dovu Allahu da se smiluje duši preminulog tijela, strpljivi crvi, ružne bube smrdulje, larve iz kojih će nastati novi čistači zemlje, debeli kožojedi i kostojedi, odurni sisači gnoja, minijaturni podzemni krmci, odvajači tijela od trulećih kostiju već mile niz otesane bukove daske, skošenih krajeva, kojima je meit natkriven zadnji put, stvarajući kod živih iluziju postupnosti, u toj neumitnosti prelaska i vraćanja zemlje zemlji, primajući na sebe ritmične i sve ubrzanije udarce tvrdog busenja, čiji su naleti stvarali zadnje štropotave zvukove, koji će ga ispratiti i koji će se tek posredno moći dovesti u vezu s njim, jer on o njima, tim zvucima, neće moći svjedočiti, poravnavanje i tabananje, humka, prišt na ružnom licu matere zemlje, glasovi koji se udaljavaju, kiša dolazi od Pridora i prouzročit’ će prvo u nizu slijeganja, i još žilavim daskama ispod zemlje nakvasiti godove, te raširiti njihovo tkivo, isprat će ta kiša i spore s busenja i posaditi novi pokrov na tijelu mezara, bit’ će to jednom trava zelenika, prošarana žutim cvjetićima i tratinčicama, nišan će se za početak tek malo nakriviti, a lišaj na njemu, rođen iz kapljice vode, najmisterioznije tvari u svemiru, stapat će se s njegovim kamenim tijelom, uzimajući mu, kako to i doliči parazitima, i kisik i svjetlo, dok ga skroz ne saživi s okolišem, vraćajući ga prvotnosti njegovoj: kamen kamenu, tumačeći poruku o prolaznosti i vraćanja svega zemlji roditeljici , konačna realizacija zapisanog i određenog, svrhe koja jest ili nije ispunjena, novo energetsko stanje, pripadnost drugom polju i drugim silama, čije je samo ishodište isto, s onim dunjalučkim, odlazak bez pratitelja i osvrtanja, odlazak neizgovorenog pozdrava, potonuće bez plutanja, mrak koji svjetlo nikad neće pomutiti, neznan paralelni svemir ili tek put ka zvijezdama u vremenskoj kapsuli, Allah zna najbolje …)…
Svemirska abeceda je bremenita znakovljem, a ljudima je dat tek jedan znak, jedno slovo da ga nauče za cijeli život, no za čovjeka je i to previše, pa mnogi umiru posve nepismeni i nerealizirani u svojoj ljudskosti. Tješe se proglašavajući prekratkim ono, čija je dužina oduvijek bila goli misterij, dakle, život sam. Prozirnog li paradoksa, ako se samozavaravanje može i tako nazvati!
Oni, koji su svoj život potrošili prije nas, dobra su pouka i upozorenje, no čovjek je u svojoj silnoj oholosti kadar zaboraviti i ambijent, a o akterima da se i ne govori, a samo mu duhovno okružje u kojem je jednom bio usađen može kazati što još treba naučiti i kud treba ići.
Smajići nisu nikakvi Budenbrockovi, Glembajevi, ni Forsaiti, ni Karamazovi, ni Aškenaziji, nikakva slavna loza, ni zaboravljeno plemstvo, već, kako to i samo prezime njihovo govori, mali, dobri Bošnjani, neugledni i neuki, potpuno zauzeti golim preživljavanjem, ni za šta predisponirani, vječito umorni, nalik onom ubogom bosanskom kljusetu , kojemu je umjesto odmora od izvlačenja klada, ponuđen samar natovaren cjepanicama ili prikvačen plug na kamenitoj uzvisini.
Dugo sam čekao da i njih neko neznan, ali pismen i napredan, stavi u taj Registar, u koji se pojavnosti zemaljske stavljaju, no, da parafraziram nešto poteklo iz jednog drugog ambijenta i duhovnog miljea: “ O Smajićima nema ko da piše!”, pa sam se ovakav, drzak i prepotentan, usamljen i dezorijentiran, zaletio da opišem i rekonstruiram, tek prema duhovnim kvantima, paketićima prasvjetla, gotovo posve nerazgovijetnog, i tu zbilju, koja je isto zbiljom bila, zapravo našu zbilju, odricanu i prešućivanu. Jer, teško da ikog znam, tko nije od Smajića. Lozalo se to i ukorijenjivalo u ljutu bosansku zemlju. Nemam nikakav kliše, tražim nestali duh, reanimaciju tek, i neka mi bude oprošteno, i ne znam što ću naći, ali to što vidim, izlažem. To je tek jedno viđenje, taman koliko nam je i dano. Pa, i sljepoća je samo još jedno viđenje! Molim, dakle, da se to uvaži, pa ne bacajte ono biblijsko kamenje po meni …..
Okružene prorijeđenom šumom i grmljem trnjina, šipka i niskih kupina, jedva su se nazirale niske kuće i gospodarske zgrade, napravljene većma od pruća premazanog blatom u kojeg je pomiješana isušena trina, sa slamnatim krovovima nabačenim na neravne zidove kojima su se vukle šumske poludivlje puzavice.
Rasklimane ograde i zapuštene , neravne grabe za odvod kišnice, odvajali su kuće od puta. Čuprije su bile nasute kamenom škriljevcem i zelencem , što ih je valjda trebalo očuvati od prebrzog urušavanja, u vrijeme proljetnog otapanja snijega s Kozare i velikih kišnih nehora.
Smajići nisu znali gotovo ništa o svojoj daljoj prošlosti i njihova sjećanja su bila obrasla i nezamjetna, baš poput tih kućeraka, nalik nekim neuglednim i buđavim, nejestivim pečurkama. Nisu znali, a teško da je ikoga među njima to i zanimalo, ni ko su, ni odakle su, a niti što će s njima biti, nekog dana, udaljenijeg od onog, kojeg su upravo preživljavali, radeći ono, što su oduvijek i radili i nemajući vremena, a niti interesa, za išta drugo.
No, kako Allahovom voljom vrijeme neprekidno protječe, baš poput vode ispod, naoko uvijek iste i mirne površine i svaka pojedina kap mijenja svoj prostorni , ali i vremenski položaj, tako je i naizgled mrtvi zaselak imao svoju povijest, jer su se događaji, nužno i kauzalno, morali naslanjati na one ranije i istezati prema onim, nadolazećim.
Na tijelu te zbilje su, baš kao i u onim debelim evolucionističkim knjižurinama iz hafizove sehare, nastajale ( istina rijetke) mutacije, koje su se uklapale u neki viši poredak stvari, koji je jamčio da je tek promjena stalna i sveprisutna i da se krug nikad ne zatvara, već sve zadobija onu spiralnu i serpentinastu formu, pa se uspinjemo, čak i kad nam se čini da se samo vrtimo u krug. No, mogao je to biti tek dojam vanjskih promatrača, a nikako i aktera samih.
Na izbrazdanom lica Smaje Smajića se dalo nazrijeti da na sebi ima sve pečate predaka i da je i on dio sage koja seže daleko dalje od njegovog, a i pamćenja najstarijih mještana. Sve je bilo mirno na tom smežuranom pročelju, pa čak i sivoplave oči, zakopane u usahlim dupljama, no dao se nazrijeti nekakav sputani oprez i nepovjerenje koji su odašiljale te oči, dok su razgrtale pužiće lelujavog etera u kojeg je sve živo potopljeno.
Stajao je na avliji, sam poput hrasta u živici. Sahranio je mrtvog oca, tog mrtvog dana, kakvih je u Boga uvijek više, no što ih možemo vidjeti, i jedva da je bio svjestan ženskog plača, koji je dopirao iza zidova. Činilo mu se da je, unatoč tom plaču, kojim je bila prošarana pozadina, sve bilo i previše, čak neubičajeno mirno.
Gledao je u prazninu kojom je dunjaluk oduvijek bio zamotan, samo što se ona i ne čini uvijek tako praznom i beznadnom, kao tog sivog, sivljeg nego li inače, dana, pokušavajući uspostaviti vezu s precima i pokušavajući se prisjetiti bilo kakve informacije o svom ocu, koji mu to sam više neće moći reći. Sve slike, koje su mu dolazile u misli, unatoč svojoj običnosti, stiskale su mu grudi i tjerale suze, koje je morao zaustavljati, onako gole i još nerođene. Smajići nikad ne plaču i svakom se vjetru pogibaju tek onoliko, koliko je nužno da on prođe, a oni, ionako moraju ostati i čekati sljedećeg…
Davno je bilo kad je preuzeo sve očeve obaveze i otad, skoro pa nikad, nije imao vremena razgovarati s njim, a činilo se da bi, samo kad bi opet nekim čudom dobio tu priliku, našao i više vremena, nego što mu je trebalo za to. No, nepovratnost je konstanta, a nikako tek slučaj, i tom pravilu nema izuzetaka.
Stari Salko ili dido, kako su merhuma svi zvali za života, već godinama je rukovođenje i zapovijedanje imanjem prepustio njemu, i ničim ne ometajući njihovu svakodnevicu, obavljao svoj dio posla, hraneći životinje, tešući na panju igračke za djecu i popravljajući alatke ili dijelove zaprežnih kola.
Svako jutro, još prije Sabaha, i prije nego što su se oglasili prvi horozi, tiho bi se izvlačio iz kuće i uzimao sepet rudnjak, obješen na drveni klin zataknut u jednu štalsku gredu, sjekiru kratkog drška, te se zapućivao u smjeru Malog kamena, u potrazi za panjevima. Znao je dido za sva posječena stabla na tom dijelu potkozarske šume i nikad nije išao naslijepo. Ogrijevna drva su bila jedino u čemu se nije oskudijevalo, no dido bi se sigurno osjećao beskorisnim, kad ne bi na bilo koji način doprinosio kući, pa ga se ničim nije moglo spriječiti u tim njegovim jutarnjim šetnjama, a pravo rečeno, niko to nije ni probao. Insan je starošću sticao taj vid pijeteta, tu mentalnu zaštitnu skramu, koja ga je pošteđivala od bilo kakvog propuha, kakav bi mogao nastati propitivanjem i racionaliziranjem. Tek poštovanje, kakvo si ti starci priskrbe, u toj jeseni života, u toj polutami prigušenih svjetala, zasluživalo je da se poštovanjem zove, jer ništa se zauzvrat nije tražilo. Takvog si mira želimo cijelog života, a dobijamo ga tek na odlasku.
Smajo je tog jutra našao oca kako sjedi na skemliji, leđima naslonjen na stup kuruzane. Činilo se da je tek zadrijemao pokraj spuštenog sepeta, punog vlažnih panjeva. Prodrmao ga je, govoreći mu na uho:
“ Babo, haj'mo u kuću! Svi su ustali!”, no odgovorilo mu je samo nešto nalik na prigušeni hropac.
“ Osmo!” poviknuo je, ispunjen neodređenom slutnjom.
Dječak je dotrčao, kao da je negdje iza ćoška samo čekao na taj poziv.
“ Pomozimi da didu uvedemo u kuću! Izgleda da mu nije dobro!”
Zavukli su se pod starčeve isušene i mlohave ruke i malo povukli, a malo ponijeli njegovo lahko tijelo. Kad su prešli prag i pošli prema sećiji, Smajo je osjetio da se starčevo tijelo izvija i opušta i morali su ga čvršće primiti da im ne isklizne na pod. Pomože im i Arif i položli su tijelo na sećiju, uz prozor.
Nane podbaci slamnati jastuk pod starčevu glavu, no ona samo kliznu, a Osmo je primi s obje ruke i nespretno pokuša vratiti u uzvišeni položaj, no brzo mu postade jasno da će glava opet pasti samo ako je pusti. Zato je nastavi držati, ispunjen nekim novim strahom i beznađem. Osjećao je jednak tertet kakav bi čovjek morao osjetiti kad bi pokušao zadržati vrijeme.
“ Kako je lagahno ispustio dušu, k'o tica! Umro vam je na rukama!”, reče nane, šamijom brišući suhu suzu i spuštajući mu ruku po kojoj je bezuspješno pokušavala napipati bilo. Smajo ni časa nije posumnjao u materinu izjavu, no svejedno prinese komad otkrhnutog stakla očevim usnama, želeći uloviti tragove daha, ali bilo je posve očito da je to tijelo potrošilo i svoj zadnji dah…
Izišao je na avliju i zaputio se ka sepetu s panjevima, zgrabio ga je jednim odlučnim pokretom i istresao pod kurzanu.
“ Evo, babo, maknuo sam ih s puta!”, govorio je u sebi, dižući sjekiru sa zemlje i zadijevajući je za gredu.
“ More li to biti ona ista sjekira!?”, pitao se, no nije mogao biti siguran u to.
Imao je, valjda 12 godina, baš poput Osme, sad, kad ga je babo poslao u Čaršiju da proda sušene vrganje i da donese soli i samljeveno brašno iz kalatskih vodenica. Smajo je uživao u tim rijetkim prilikama da vidi čaršiju i svu tu raskoš, u kojoj su ljudi živjeli, a da pritom nisu morali ni prstom mrdnuti. Činilo se da su tamo svi dobre volje i da nema ni traga nekom srkletu, svi su nastojali biti dobrohotni i od pomoći, no Smajo je izbjegavao bilo što od njih tražiti, jer se sramio svog silnog neznanja i svojih šupljih opanaka, a bojao se i da će biti ismijan. Kontao je da on i njegovi i nisu bogzna kako pametni, jer bi, inače, i sami živjeli u čaršiji, a ne u onoj zabiti pod Kozarom.
Kad je prekoračio prag prve od tri vodenice, koje su nadsvađale jaz, koji je zapravo bio rukavac Starenice, a visinska razlika otoke i matice, omogućila je vodi brži protok, a time i bržu vrtnju mlinskih točkova, našao se u drmavom i bučnom prostoru. Kroz nepravilne šupljine podnih dasaka nazirala se osovina i lopatice mlinskog točka, od kojeg se odbijala huktava, s visoka bačena voda.
Vriće su bile razbacane bez nekog prepoznatljivog reda, neke otvorene, a neke svezane likom i špagom. Bijela skrama je prevukla sve stvari u prostoriji. Hrustu, mlinara je prepoznao odmah, no pogled mu brzo preleti na visokog brkajliju, zavaljenog na komad hasure u sjenovitom, od vrata udaljenijem ćošku prostorije. Brkajlija je imao dugu, neurednu, kao ćumur crnu kosu.
“ Pa, to je Griva!!!” prođe mu strašna misao glavom.
Grivom su u to vrijeme matere plašile djecu. Niko nije znao ni ko je ni odakle je. Pričalo se da je karavlaški Cigan, neki su tvrdili da je Čerkez, ali su ga se i jedni i drugi klonili na svakom koraku. Pričalo se da je mnoge osakatio, a da je neke i došao glave. Pričalo se i da ga žandari traže, al’ boga mole da ne nabasaju na njega. Svašta se pričalo o njemu i teško je bilo razlučiti istinu od neistine, ali je bilo izvjesno da niko normalan nije želio imati posla s njim.
Dok mu je sve to prolazilo glavom, stajao je neodlučno na pragu, a brkajlija podiže pogled s rakijskog ćokana.
“ Hajde, mali, uđi! Šta si se zasr'o!?”, reče mu , kroz nekakav smijeh, nalik režanju.
Bez brašna se nije smio vratiti kući , i to prevagnu da nevoljko kroči u prostoriju.
“ Mog'o bi popiti ćokan rakije sa mnom, ha!?”
“ Jok! Ne pijem ja rakiju! To je haram!”
“ Hoćeš reći da je to grijeh, ha!? Znači ja griješim, to si rekao!?”
“ A, ne nisam! Meni je grijeh, a za tebe ne znam! Babo kaže da svak’ za sebe odgovara!”
Griva iskapi rakiju iz ćokana i raspali s njim o suprotni zid.
“ Hruste, dajder drugi! Čiji si, mali, ha!”
“ Ja sam od Smajića, Salkin sin, Smajo mi je ime!”
“ A, tako! Ha, ha, ha, ha,…Mora da je ćaća puno mozgao smišljajući ti ime, ha, ha, ha…Bog sigurno ima neke razloge da drži i Smajiće na zemlji, al’ ja se nikako ne mogu dosjetiti, koji bi to bili! Ha, ha, ha, zar nije tako Hruste!?”, prezadovoljan tim svojim zapažanjem, grohotom se smijao Griva.
“ Bit’ će da je tako!” nevoljko potvrdi prestrašeni mlinar.
“ Trebala bi ti biti čast nazdraviti sa mnom, mali! Inače ne pijem sa svakim, al’ danas sam dobre volje, a Grivi niko ne odbija piće!”
“ Ma, pusti dijete Griva!”, javi se Hruste.
U istom času se Grivi u ruci nađe ogromni nož i on ga prisloni Hrusti na vrat.
“ Jesam li tebe šta pit'o, mlinski mišu, ha!?
“ Neću piti rakiju!”, reče Smajo još jednom, želeći skrenuti Grivinu pažnju na sebe, ne bi li pomogao preplašenom mlinaru. Griva se iznenađeno okrenu prema njemu i pusti Hrustu:
“ Pa, ako nećeš piti, idi kući u te tvoje Smajiće, bogu iza nogu!”, reče gotovo mirno.
“ I hoću, samo da uzmem brašno!”
“ E, nema brašna! Nek’ ti babo dođe po njega!”
“ Ali, babo će se naljutiti, ako dođem bez brašna!”
“ Evo, gaće mi se tresu! A, sad marš van! I pravac- Smajići! Sa Grivom se niko ne poigrava!”
Ispunjen strahom i beznađem Smajo iskorači na kalatsku kaldrmu. Grozne su mu misli, sve strašnija od strašnije, stiskale srce i dah. Gušio se.
“Kako li će babi reći za brašno!? Šta ako babo dođe sam po njega!? “
Ogromni nož, prislonjen na Hrustin vrat nije mogao maknuti ispred očiju.
“ Ubi’ će babu taj hajduk…”
Svaki korak je povećavao njegov strah. Želio je da nikad ne stigne do kuće, no noge su ga same nosile, a on ih, svejedno, nije osjećao…
Add comment