Korićanske stijene: Teret za cijeli život

Gordan čurić, bivši pripadnik interventnog voda policije u Prijedoru, priznao je kako je 21. augusta 1992. godine na Korićanskim stijenama držao stražu dok su drugi policajci ubijali civile.

“Časni Sude, znam da se desio strašan zločin. Žao mi je i iskreno se kajem. Taj teret nosim 17 godina i nosit ću ga cijeli život… Iskreno se kajem”, kazao je čurić.

Sudsko vijeće prihvatilo je njegovo priznanje i sporazum koji je postigao s Tužilaštvom. Sporazumom je dogovoreno da čuriću bude izrečena kazna u trajanju od sedam do 10 godina zatvora. Konačnu presudu, drugu po redu pred Sudom BiH za zločin na Korićanskim stijenama, Sud će saopćiti ovog četvrtka.

čurić je svjedočio protiv suoptuženih Zorana Babića, Milorada Radakovića, Milorada Škrbića, Ljubiše Četića, Dušana Jankovića i Željka Stojnića. Svi su bili u istoj jedinici 1992. godine kada su počinili, kako tvrdi Tužilaštvo, masakr na Vlašiću.

U optužnici također stoji da su pripadnici interventnog voda od civila u konvoju, “uz prijetnju da će ih ubiti”, uzimali novac, zlato i druge dragocjenosti.

čurić tvrdi da je na “planinskom predjelu iza Kneževa prema Travniku” dobio izričitu naredbu od komandira interventnog voda Miroslava Paraša, koji je u međuvremenu preminuo, da “čuva stražu i spriječi pristup autobusima”.

“Saznao sam 21. augusta ujutro da ćemo ići u obezbjeđenje konvoja ka Travniku… Išla je skoro cijela jedinica interventnog voda, nas 15 ili 17. (…) Kada smo došli u Tukove, odakle smo krenuli, dole je već bila formirana kolona, ljudi ulaze u kamione i autobuse. Bilo je puno civila – muškaraca, žena, djece i staraca, sve nesrpske nacionalnosti”, kazao je čurić.

Prema njegovom iskazu, tog dana su, između ostalih, u pratnji konvoja bili, pored šestorice suoptuženih, i Željko Zec, Marinko Ljepoja, Radoslav Knežević, Željko Bulić, Petar Čivčić, Darko Mrđa, Saša Zečević i Damir Ivanković.

Mrđa je pred Haškim tribunalom osuđen na 17 godina zatvora, dok je Ivanković, nakon priznanja krivnje, pred Sudom BiH osuđen na 14 godina zatvora.

Knežević i Zečević čekaju početak suđenja pred Sudom BiH, dok su Čivčić i Ljepoja nedavno uhapšeni zbog sumnje da su učestvovali u ubistvima na Korićanskim stijenama.

“Kada je formirana kolona, Paraš je odredio ko će koje vozilo da zaduži”, prisjetio se čurić, rekavši da se kolona sastojala od “četiri ili pet autobusa” i isto toliko kamiona s prikolicama.

“Prvi put smo stali pored Trnopolja, odnosno u Kozarcu, i tu su nam se pridružila tri ili četiri autobusa. Sljedeće stajanje, naišao je komandir Paraš i rekao da oduzmem dragocjenosti od putnika. Ja sam jednu kesu prebacio nekom momku srednjih godina i rekao da pokupi dragocjenosti od putnika”, dodao je čurić, rekavši da je kesu kasnije dao Parašu.

Na upit tužiteljice Slavice Terzić da li je mogao odbiti ovu naredbu, čurić je odgovorio potvrdno.

“Posljednje stajanje bilo je pored rijeke. Primijetio sam da moj rođak Ljepoja stoji kod autobusa niže, i stao sam pored njega. Pričali smo o stvarima i ispušili cigaru. Tada sam vidio dosta civila koji su izašli, kao i pripadnika interventnog voda koji stoje duž te kolone… Dok smo stajali, neki su odvajali civile muškarce od žena i djece i stavljali ih u dva autobusa”, rekao je čurić.

Nakon što su muškarci odvojeni, Paraš je čuriću naredio da uđe u jedan od autobusa “radi obavljanja zadataka”.

“Dok sam tamo stajao, slutio sam i postao svjestan da se s tim ljudima neće dobro završiti. Ušao sam u autobus, i stvarno je bio pun. Vidio sam muškarce civile koji su doslovno nagurani, možda 70 ili 80 njih. Desno od mene stajali su Željko Zec, Krndija Draško, Knežević i Stojnić. Nakon samo 15 minuta vožnje, neko je naredio da se stane”, ispričao je čurić.

“Sve se brzo desilo… Došao je Paraš i, pokazujući rukom ka Travniku, rekao: ‘čuriću, otiđi iza krivine i stijene i pazi da neko ne naiđe iz suprotnog pravca i priđe autobusima. Ako naiđe, zaustavi ga’”, ispričao je čurić, dodavši kako se potom s dvojicom vozača autobusa uputio ka stijeni udaljenoj 30 ili 40 metara, da bi iza sebe začuo “žestoku rafalnu paljbu iz desetak automatskih pušaka”.

“Pucnjava je bila strahovita. Čuje se dovikivanje, galama i kuknjava. Sve skupa je trajalo pola sata. Od početka putovanja, u meni se stvorila velika muka, čuo sam šta se radi i nisam mogao da vjerujem”, dodao je optuženi.

Nakon što se stišala paljba, kazao je čurić, s vozačima je otišao do autobusa i pripremio se za put nazad. U povratku je ponovo vidio Kneževića, Paraša, Krndiju, Bulića, Stojnića, Mrđu, Babića, Ivankovića, Zečevića i Zeca.

“U povratku smo se vraćali istom dionicom, i tada sam pored puta vidio leš zakačen za granu”, prisjetio se čurić.

Sudsko vijeće je pitalo čurića zašto u prvom svjedočenju nije rekao da mu je naređeno da čuva stražu, na šta je on odgovorio da je to uradio “nesvjesno, u odbrani”.

“Taj dan kad sam svjedočio, prepao sam se”, pojasnio je.

čurić je sporazum o priznanju krivnje prvobitno potpisao u junu ove godine, ali ga je Vijeće 7. jula odbilo jer optuženi nije u toku svjedočenja potvrdio “sve činjenične navode optužnice”. čurić je tada negirao da je u vrijeme ubistava bio na straži, tvrdeći da se ustvari “krio iza stijene”.

U završnoj riječi Državno tužilaštvo je reklo da smatra kako je čurić tokom suđenja bio “iskren, transparentan”, dok je Odbrana  navela kako na strani njihovog branjenika “nema niti jedna otežavajuća okolnost”.

“Cijelo vrijeme se iskreno kaje i žali za žrtvama, i do kraja života će mu to ostati”, rekao je branilac Izet Baždarević.

(BIRN)