svabo
Prvo što možete primijetiti u vezi s ramazanom je ljubav koju ljudi imaju za njega. Muslimani s velikim oduševljenjem očekuju mlađak (mladi mjesec) na nebu koji označava početak ovog blagoslovljenog mjeseca posta.
Kada se mlađak ponovo pojavi nakon mjesec dana, muslimani ga dočekaju sa slatkom tugom jer se moraju oprostiti od ramazana.
Kao muslimanka, često sam pitana o postu mjeseca ramazana: zašto to činimo, da li je teško postiti, da li je post duhovni čin, itd.? Kao konvertit u islam, prije 15 godina, doživljavala sam ova pitanja kao veoma teška za odgovoriti, a u mnogim slučajevima nisam imala adekvatnog odgovora.
Danas, poslije toliko godina, nakon mog prvog izgovaranja šehadeta, mogu reći da sam “iskusna” muslimanka. Znanje i razumijevanje islama je jedan tekući proces – svaki korak u traženju znanja ti otvara nove vidike razumijevanja – ali u najmanju ruku, sada znam više nego što sam znala prije 15 godina.
Moj prvi ramazan je bio težak. Poslije nekoliko neuspješnih pokušaja i moje nemogućnosti da ustanem i jedem za sehur, uspjela sam napokon da ispostim svoj prvi dan posta, što je bilo veliki uspjeh za mene. To je bilo jedno iskustvo koje nikada prije nisam doživjela.
Prvi put u životu, shvatila sam vrijednost mnogih stvari kojih inače nismo svjesni. Primijetila sam suptilnu, blagu i pitku kvalitetu vode, te prvi put shvatila šta je zapravo žeđ. Nekoliko dana posta i bila sam u mogućnosti da suosjećam s onima koji su bili gladni, žedni i koji su živjeli u siromaštvu i oskudici.
Također sam shvatila jačinu moje lične vjere, te vjere više od milijardu muslimana širom svijeta, koji poste samo radi toga što im je naređeno, slavljen neka je Allah.
Muslimani koji poste, ne jedu, niti piju bilo šta tokom dana u ramazanu, pa čak ni vodu. Jedemo prije zore, tzv. suhur, te završavamo dnevni post nakon zalaska sunca, s tzv. iftarom.
Musliman može biti gladan, žedan i umoran, ali ipak ona ili on ide na posao kao i obično, te obavlja svoje dnevne obaveze. Radni planovi ostaju isti, neovisno o postu, a život ide svojim normalnim tokom, samo bez hrane i pića.
Ali zašto muslimani poste čitav mjesec ramazan? Zašto prolazimo kroz ovu fazu odricanja?
Jednostavan odgovor je: postimo jer nam je tako naredio naš Stvoritelj.
Ovo je jedan predivan stav, dokaz vjere koja jedino može biti inspirisana od Uzvišenog Allaha, neprocjenjivo i neograničeno povjerenje i ljubav prema Allahu.
Post epitomizira iskrenost vjernika. Mnogo sam puta razmišljala o ovome: ko bi saznao ako bi osoba koja posti potajno nešto pojela ili popila? Šta je to što mene i milijardu drugih muslimana sprečava da progutamo vodu dok uzimamo abdest?
Čak vidim mnoge, posebno mlađe ljude, kako pokušavaju da odstrane iz svojih usta čak i najmanje kapljice vode koja im je mogla ostati od abdesta.
Sjećam se jedne curice koja je bila zabrinuta ako bi padala kiša u ramazanu; bila je zabrinuta zbog kišnih kapljica koje bi mogle pasti na njene usne. Kao njena prijateljica, ovo me podstaklo da se nasmiješim, ali također me podstaklo i na razmišljanje. Tolika je bila njena iskrenost da je čak i kiša postala izvor zabrinutosti.
Vraćajući se na moja glavna pitanja o postu, odgovori su bili dublji nego što sam očekivala. Iako postoje mnogi spisi koji se tiču zdravstvenih prednosti posta, za mene je vjera ono što inspiriše ovaj post. Kada ovo vjerovanje individualnih osoba pređe nacionalne granice i fizičke razdaljine, to postaje vjera i praksa kolektiva. Tada postaje još inspirativnija i ima veći utjecaj na srce.
Post na ovaj način dobija uzvišenu dimenziju u ramazanu. Post ne znači samo odricanje za individue, već postaje kolektivno slavljenje duhovnosti koju je ljudska rasa u stanju da dosegne.
Ljudi, ponaosob, su dovedeni do shvatanja da imaju mogućnost i snagu da savladaju svoju želju za hranom. Ako se ovo može uspjeti, onda se i želja za moći, bogatstvom, slavom i svim ostalim negativnim stvarima može sputati i savladati. Ali ovo nije jedina pouka koju možemo izvući iz posta.
Na mnogo suptilnijem nivou se nalazi mudrost koja govori da moć i bogatstvo nisu toliko loši kao što mogu biti. Totalno odricanje nije odgovor. Nikada ne možemo biti nadnaravni, nebeski, ali sigurno možemo biti ljudski.
S mudrošću dolazi umjerenost, a s umjerenošću dolazi odgovornost. Hrana je korisna kada je dobra, a razlog gojaznosti kada je loša. Moć može biti razarajuća, ali moć također može stvoriti osjećaj odgovornosti, kao npr. majčina moć nad životom svoga novorođenčeta. Bogatstvo može izazvati ratove, ali bogatstvo može nahraniti gladne, podučiti nepismene i otkloniti siromaštvo.
Čitamo o učenjacima i filozofima koji su kroz stoljeća tražili ove mudrosti u svom osamljivanju i asketizmu. Ramazan nam je mogućnost da naučimo ove teške lekcije ravnoteže i umjerenosti zajedno, kao jedan kolektiv, kao Ummet koji pokorava svoje želje i nagone, bez uslova, Uzvišenom Allahu.
(Sarija Islam; readingislam.com)
Add comment