svabo
U prirodi neiskvarenih ljudskih duša je da se vežu i vole onoga ko im čini dobročinstvo, a najpotpunije i najopsežnije dobročinstvo prema ljudima čini njihov Gospodar, Uzvišeni Allah.
Njegove blagodati spuštaju se i svojom dobrotom obuhvataju sve stanovnike Zemlje. Kada bi se sakupili svi ljudi, ne bi bili u stanju pobrojati blagodati kojima ih obasipa Uzvišeni.
Kaže Uzvišeni: ”I ako biste Allahove blagodati brojali, ne biste ih nabrojali. Čovjek je, uistinu, nepravedan i nezahvalan” (Ibrahim, 34);
‘‘Ako vi budete brojali Allahove blagodati, nećete ih pobrojati – Allah, uistinu, prašta i samilostan je.” (En-Nahl, 18)
Zato su, prije svega, vjernici dužni zahvaljivati svome Gospodaru na blagodatima kojim ih je obasuo, jer plemenite ljudske duše na dobro uzvraćaju dobrim.
Najveća blagodat koju nam je Uzvišeni podario je blagodat imana i islama, blagodat robovanja Uzvišenom Allahu i poricanje drugih lažnih božanstava.
Blagodat samo jedne sedžde u kojoj čovjek spusti svoje lice na tlo pred veličinom Gospodara svih svjetova vrednija je od svake druge ovodunjalučke blagodati.
Zahvalnost na ovoj vrsti blagodati mora biti najiskrenija i najbolja. Imam Ibn Kajjim zahvalnost dijeli u dvije grupe:
• Opća zahvalnost u kojoj čovjek zahvaljuje Allahu, dž.š., na blagodatima hrane, pića, odjeće, zdravlja itd.
• Posebna zahvalnost na blagodatima imana i islama koji iz dana u dan hrane i napajaju ljudsku dušu i srce.
Vjernik je dužan zahvaljivati svome Gospodaru pokoravajući se Njegovoj naredbi:
”Sjećajte se vi Mene, i Ja ću se vas sjetiti, i zahvaljujte Mi, i na blagodatima Mojim nemojte nezahvalni biti!” (El-Bekare, 152);
”O vjernici, jedite ukusna jela koja smo vam podarili i budite Allahu zahvalni, ta vi se samo Njemu klanjate! (El-Bekare, 172)
S druge strane dužni smo zahvaljivati kako nam te iste blagodati ne bi bile uskraćene nego u kontinuitetu nastavile dolaziti. Ne smijemo zaboraviti da nijedan čovjek nije toliko vrijedan da mu Uzvišeni, ako bi on okrenuo glavu i zapostavio robovanje Njemu, neće uskratiti te blagodati koje trenutno uživa.
To što ponekad riječi zahvale prelaze preko našeg jezika nisu dokaz da smo se i zahvalili, sve dok te riječi ne dođu iz dubine ljudskog srca i duše. U protivnom, to predstavlja postepeno šejtanovo odvođenje čovjeka sa Pravoga puta, tj. čovjek umišlja sebi da je iskreni i zahvalni Allahov rob, a ustvari je iznenađujuće puno daleko od svoga Gospodara.
Ibn Kajjim nam pojašnjava da se šukr (zahvalnost) mora manifestirati srcem, jezikom i čovjekovim tijelom pa kaže: ”Zahvala srcem biva poniznošću i predanošću Uzvišenom, jezikom priznavajući blagodat i zahvaljujući se na njoj, i tijelom tako što se čovjek pokorava Allahu, dž.š., i izvršava ono što On od njega traži.”
Ko pri sebi objedini ove tri stvari može kazati da se istinski zahvalio svome Gospodaru te se može nadati kontinuitetu tih blagodati odnosno njihovom povećanju.
Iako Uzvišeni od nas traži da Ga se sjećamo i da Mu na tim blagodatima zahvaljujemo, i pored toga korist te pokornosti i iskrene zahvale Allahu, dž.š., vraća se samom čovjeku, jer je Uzvišeni neovisan i nepotreban naše zahvale i robovanja.
Kaže Uzvišeni: ‘‘A Mi smo Lukmanu mudrost darovali: “Budi zahvalan Allahu! Ko je zahvalan, čini to u svoju korist, a ko je nezahvalan – pa, Allah je, zaista, neovisan i hvale dostojan.” (Lukman, 12)
Allah, dž.š., zbog priznanja i zahvalnosti povećava svoje blagodati prema čovjeku. U tom kontekstu Uzvišeni kaže:
”I kad je Gospodar vaš objavio: ‘Ako budete zahvalni, Ja ću vam, zacijelo, još više dati; budete li nezahvalni, kazna Moja doista će stroga biti.” (Ibrahim, 7)
Povećanje blagodati je nova blagodat na kojoj smo se dužni zahvaliti. Zato su neki mudraci i rekli: ”Kako da Mu budemo potpuno zahvalni kada svaka naša zahvala Njemu iziskuje novu zahvalu.” Drugim riječima rečeno, koliko god se pokušavali zahvaliti svome Gospodaru, to nismo u stanju učiniti jer svako naše zahvaljivanje je sljedeća blagodat koja iziskuje novu zahvalu.
Činjenica da Allah, dž.š., povećava Svoje blagodati Svojim zahvalnim robovima znači da zahvala (šukr) čuva osnovnu blagodat koju već uživamo i donosi sa sobom povećanje iste. Neko je rekao: ”Zahvala čuva već prisutnu blagodat, a potražuje i lovi izgubljenu.”
Ovdje moramo zastati i iskreno zapitati sebe: Da li smo ispunili obavezu zahvalnosti ili smo je porekli?
Da li smo na dobročinstvo uzvratili griješenjem, nepokornošću i nevjerovanjem?
Sjećajmo se svoga Gospodara i budimo Mu pokorni kako nam se ne bi desilo ono što se desilo stanovnicima Sabe.
Uzvišeni o njima kaže: ”Stanovnici Sabe imali su dokaz u mjestu u kom su živjeli: vrtove, zdesna i slijeva. ‘Jedite hranu Gospodara svoga i budite Mu zahvalni; kakav divan kraj i Gospodar koji mnogo prašta! Ali oni su nezahvalni postali, pa smo na njih poplavu pustili, popuštanjem brana nastalu, i zamijenili im njihove vrtove drugim vrtovima sa plodovima gorkim i tamariskom i neznatnim lotosom divljim. Kaznili smo ih tako zato što su bili nezahvalni, a da li Mi kažnjavamo ikoga drugog do nevjernika, nezahvalnika?!” (Saba’, 15-17)
Razmislimo koji trenutak o sebi i onim blagodatima koje smo uživali pa su se one postepeno smanjivale sve dok nisu potpuno iščezle i nestale.
Nemojmo za to druge optuživati jer smo mi jedini krivci. Uzvišeni kaže:
”Zar – kad vas je snašla nevolja koju ste vi njima dvostruko nanijeli, možete reći: ‘Otkud sad ovo?!’ Reci: ‘To je od vas samih!’ Allah, zaista, sve može. (Ali Imran, 165)
Add comment