svabo
nido2 piše:
Ramazanska priča
“…Mi smo nebo najbliže vama sjajnim zvijezdama okitili…” (37/ 6)
“ Hoćeš li da stanemo, hafize!?” upita mali Osmo i okrenu se prema svojem pratitelju, a svjetlost fenjera izgura fleke mraka i razli se po grmlju kupine, puzavo prosutom uz brinu naslonjenu na puteljak.
“ Jašta, moj Osmo, vidim da si se zadih'o, a i daleko je još do Mahmuljina! Rek'o bih da se i moj šćap umorio, a kako ne bi insan! Je l’ ti otež'o fenjer!? Deder, spusti ga malo i predahni!”
Osmo spusti fenjer i zagleda se u izbrazdano starčevo lice, kojeg su sijeda brada i brci, prevučeni srebrenom skramom mubarek noći, činili još smirenijim i ležernijim, nego li inače.
Ako je na tom licu ikada i bilo grča i nesigurnosti, to se sada nije moglo vidjeti. No, starčevo tijelo je ostavljalo gotovo suprotan dojam. Klimavo i nagnuto nad krivim nogama u prevelikim ćakširama. Činilo se da ga još samo šćap zadržava u kakvoj takvoj ravnoteži.
Čim je ustanovio da je hafiz prihvatio njegov prijedlog, dječak prostru serdžadu na kamenu gromadu pokraj puta i ispruži ruke da mu pomogne sjesti. Osmi je ovo bio već drugi Ramazan, koji je po očevom nalogu provodio kod hafiza, pomažući mu u svakodnevnim poslovima, a ovu kasnovečernju obavezu, koju je starac, nekada davno, zadao samome sebi, nisu još ni jednom zanemarili.
Hafiz si je, naime, utuvio u glavu da predvodi Teravih namaz u Mesdžidu svog rodnog sela i tom nijjetu, kao uostalom i u bilo kojem drugom, nije ga se moglo pokolebati, usprkos očitoj slabosti njegovog tijela.
Svaka od tih kasnovečernjih ramazanskih šetnji dječaku je ličila na hodočašća i on ih je uvijek radosno i nestrpljivo iščekivao, poput paljenja kandilja. Njegov zanos Allahovom vjerom činio je da hafizovo društvo osjeća kao osobitu nagradu i nevjerojatan privilegij, jer tek uz njega je mogao osjećati da ispunjava još onaj prvi nalog, kojeg je Gospodar svih svjetova dao svome robu Muhamedu a.s. : “ Uči!!!”
U ta, svime oskudna vremena, svjetla znanja je bilo još i manje, nego li svjetovnih stvari. Zbog toga je dječak druženje sa umnim starcem, nekadašnjim stambolskim studentom, doživljavao kao rijetku priliku da udovolji svojoj radoznalosti i neodoljivoj gladi za novim spoznajama.
Ma, koliko ga malo bilo, kruh je, skoro pa svima, bio podjednako dostupan, ali znanje, sve znanje njegovog malog svijeta, nalazilo se kod ovog starca i u njegovim premudrim knjigama poredanim na policama i seharama. Pitanja koja su njih dvojica naširoko razmatrali, babi se ne bi usudio ni postaviti, a na stranu činjenica da on ne bi znao odgovore na mnoga od njih . A, babo je redovito bio u srkletu, ako ne bi vladao situacijom, pa je Osmo dobro pazio da ga ničim ne uznemiri. No, hafizova blizina mu je mogla raširiti srce do te mjere da se bojao da će mu iskočiti iz grudi.
Nije on samo Kur'an Časni znao napamet, od prve, pa sve do zadnje strane, već je vladao i znanjima iz puno onih drugih, svjetovnih knjiga, ispunjenih promišljanjima znamenitih mudraca sa Istoka i sa Zapada, urešenih ilustracijama najvećih iluminatora, koje su i Onu, Najveću od svih, mogle još više približiti srcu. A Osmo je zarana shvatio, valjda i zbog hafizove blizine, da je srce mirno, tek kad je ispunjeno vjerom i da je borba sa samim sobom, a na Božjem putu, najbolja zaštita od svih životnih nedaća. Taj, tako jednostavan recept, na njegovo veliko čuđenje, mnogi ljudi nisu prepoznavali, pa su uvijek bili sami sa svojim tegobama i brigama.
“ A, da samo znaju kako je utočište blizu!” prođe mu mislima.
Hafizov glas ga povrati u zbilju, a ono što je rekao, samo mu još jednom potvrdi da starac, na neki misteriozan način, može naslutiti i njegove najskrivenije misli.
“ Vjera je oslonac, moj Osmo! Ne drži me šćap da ne padnem, to se tebi samo čini! Drži me nijjet i osjećaj da čineći dobro, činimo to na zadovoljstvo Gospodara našeg!”
“ Kako li samo zna o čemu razmišljam!?” začuđeno se zapita dječak, a odgovor mu stiže isti čas:
“ Iman, moj Osmo, iman otvara sva čula i čini da osjećamo bliskost sa svojom okolinom, bistri nam pogled i pere dušu. Iman daje dubinu našim slikama i odvaja vrijedno od nevrijednog, pa se osjećamo lakšima, jer ne moramo nositi ono nepotrebno!”
Osmin pogled je bludio blistavim nebom okićenim stotinama zvijezda, od kojih su se neke činile puno bližim od škiljavih svjetala u dolini.
“ Vidi ove, kolika je, k'o jabuka!” uzviknu, pružajući ruku prema najuočljivijem nebeskom lampošu, jugoistočno, u pravcu Čaršije.
Hafiz s naporom okrenu glavu i podiže pogled u pravcu velike crvenkaste kugle na nebu:
“ A, jok, nije ti to zvijezda!” mirno će.
“ Kako nije!? A što bi drugo moglo biti!?” začudi se Osmo.
“ Subhanallah! Što ti je mladost! Dovoljan je i samo jedan pogled u zvjezdano nebo, pa da kod mladog insana otvori znatiželju, koje neće nestati dok je živ! I sam bih volio postavljati slična pitanja, samo da imam kome! No, uvijek mogu tražiti odgovore u svojim knjigama, a traženje je počesto zanimljivije i od samih odgovora!
Čini mi se da znam puno toga, što drugi ne znaju, a pod nosom im je! Ipak, najveća mi je spoznaja baš to da, dok god učiš, dok god si radoznao, poput malog Osme, vrijeme stoji, ne stariš! Možeš umrijeti učeći, al’ ne možeš ostariti, dok god imaš želju spoznati!
Jok! Vazda si dijete, sve dok ima još toga za naučiti! A to nebo, ispunjeno zvijezdama, najbolji je medij da se mladima poture kojekakva znanja, za koja nisu ni pitali! I sam veliki Kant je doveo u svezu moralni zakon u nama i zvjezdano nebo nad iznad nas!” prolazilo mu je glavom.
“ E, ‘vako, Osmo moj, na nebu je više zvijezda, no što bi ih mogao izbrojiti da samo to radiš cijelog života, naravno pod uvjetom da ih možeš sve vidjeti. Zbog limitiranosti našeg vida možemo ih uočiti tek oko 2000, makar ih na tom groždacu ima na milijarde. Ipak, nisu one jedine na nebu, iako ih najlakše uočavamo i rado gledamo zbog varave privlačnosti njihovog svjetla. Nebo je ispunjeno i drugim objektima, kao što su planeti i njihovi sateliti, kometi, asteroidi i raznorazno drugo kamenje i nakupine plina i prašine. Prostor i vrijeme su u stalnoj simbiozi i putuju skupa.
Vakat i dunjaluk, dio su iste štruce! Puno toga ne vidimo u toj slitini, a puno viđenog subjektivno opisujemo, nošeni našim predrasudama i već pomenutom limitiranošću naših čula i predznanja. Tako ti sada jedan planet izgleda poput zvijezde, a kad jednom skineš koprenu s očiju, nikad ga više takvim nećeš gledati! Neznanje sigurno ima bezbroj imena, al’ meni najbolje zvuči ono: Predrasuda! Svjetli, pa mora bit’ zvijezda!? E, pa, ne mora! Koješta svijetli tuđim svjetlom!”
Osmina radoznalost je dosegla svoju najvišu razinu i nikako nije mogao zaustaviti silna pitanja koja su mu navirala u misli.
“ Pa, po čemu se onda razlikuju planeti od zvijezda!? Meni izgledaju potpuno isto, a tamo, ionako nikad niko nije bio, pa ne znam otkud si tako siguran da su to različita nebeska tijela!?” čudio se Osmo.
“ E, pa, nije nužno da vidimo sve o čemu sudimo. Neke stvari i događaje možemo spoznati i posredno, analogijom, kako bi rekli alimi, no neke planete sam vidio vlastitim očima, dole u Stambolu, kroz spravu koja povećava viđeno, a zovu je teleskop. Ova tvoja “zvijezda” je zapravo planet Mars, koji gledan kroz teleskop izgleda poput smećkaste pogače. A, kako već rekosmo, za razliku od zvijezda, planeti ne sjaje vlastitim sjajem.Napomeni mi kasnije, pa ću ti ispričati o jednoj blijedoj poveznici izmedju Marsa i naše Čaršije…!”
Osmo se, naravno, odmah zalijepio na hafizov mamac, pa je spremno izbacio sljedeće pitanje:
“ Znači li to da na nebu možemo vidjeti još koji planet, hafize!?”
“ Nego šta! Ima ih barem 3-4, koji se daju opaziti golim okom, ali se neka njihova svojstva mogu dobro uočiti tek kad ih se, s neke kule, pogleda teleskopom! Eno, ono tamo, iznad Prijedora, narančaste boje, ono ti je Jupiter, najveći planet u Sunčevom sistemu, a na njemu je uočljiva i velika mrlja, mjesto najvećih oluja u ovom dijelu svemira.
A, ako pogled usmjeriš istočno, u pravcu Banjaluke, vidjet’ ćeš Saturn, okružen prekrasnim prstenom, sačinjenim od lutajućeg kamenja i leda, vječno zarobljenih njegovom gravitacijom. Ovisno o njihovoj putanji, na noćnom nebu možemo raspoznati i Veneru i Merkura, našem Suncu najbliže planete.”
“ Al’ kako ih razlikovati od zvijezda, kad su skoro pa isti!?” nije još bio uvjeren Osmo.
“ Lahko! Uočljiviji su, a i brzo mijenjaju položaj na nebu, za što je zvijezdama potrebno puno više našeg vremena!”
“ A zašto si rekao: “ našeg vremena”!? Zar postoji i nekakvo drugo vrijeme!?” čudio se Osmo.
“ Jašta, vremena je bezbroj i ne postoje dva ista. Od mjesta promatrača ovisno je i ono što vidi! Naime, u cijelom svemiru se najbrže kreće baš svjetlo, s preko milijardu kilometara na sat! Ogromna je to brzina i upravo toj okolnosti možemo zahvaliti naš subjektivni osjećaj da smo nešto vidjeli upravo kad se i dogodilo. No, to je samo iluzija. Svaki naš pogled je zapravo pogled u prošlost, jer slici je potrebno vrijeme da bi stigla do našeg oka…”
“ E, taj dio mi i nije baš najjasniji!” nestrpljivo ga prekinu Osmo.
“ Dobro, i ne čudim se. Puno je odraslih kojima to ne bi bilo jasno, pa ćemo stvar malko pojednostaviti.
Jesi li pročitao onu knjižicu, što sam ti je dao prošle hefte, u kojoj se pominje samostan Svetog Martina i ostaci gradine koja je, očito, činila isti kompleks s njim, a koji su se nalazile upravo na području koje ćemo sad pohoditi. Doskora su na imanju braće Mahmuljina bili ostaci kule koja je nekad, u davnom srednjem vijeku, vjerojatno dominirala našim krajem…”
“ Da, znam o čemu govoriš! Rekao si mi da je važno da zapamtimo prvo pominjanje našeg mjesta u novijoj povijesti! Bilo je to oko 1360. i Kozarac je tad bio centrom Sanske župe, a uz samostan Sv. Martina se čak veže još ranija, 1334. godina!” recitirao je dječak.
“ Mashallah, Osmo! Eto, sad smo stigli kud smo naumili!” slavodobitno će hafiz.
“ A, kud smo to naumili, hafize!?” nikako nije mogao uloviti nit zbunjeni Osmo.
Hafiz provuče rukom po svojoj mekoj bradi, iz očiju mu bljesnu, pa nastavi, i ne obazirući se na Osmino pitanje:
“ Kad ste pronašli one školjke na Kozaračkom kamenu, što smo zaključili, ha!?”
“ Zaključili smo da su stijene Kamena, nekada davno, još u prahistoriji, bile hridi Panonskog mora!” slavodobitno će Osmo, a onda kao da se malo ohladio, zbunjeno zapita:
“ Ali, kakve to veze ima sa zvijezdama, planetima i …!?”
Hafiz se od srca nasmijao na ovu primjedbu:
“ Na, prvi pogled imaš pravo, ali katkad je moguće povezati naoko posve različite stvari, a ja to često radim da bih lakše zapamtio neke važne životne ili povijesne činjenice…”
“ Ali, hafize, kakve veze imaju Panonsko more, Mars, Sveti Martin,…” nestrpljivo je navaljivao dječak, kao da se bojao da će hafiz izgubiti nit priče i da neće čuti najzanimljivije. Uvijek kad se rastajao s njim na pamet su mu dolazile stotine pitanja, koja mu nije stigao postaviti i činilo mu se da se ta brojka stalno uvećava, a da hafiz svakom svojom opaskom otvara jos nova i nova, a da mnoga stara ostaju neodgovorena.
“ U vrijeme Rimskog carstva su se područja sjevernije od nas , a iz razloga kojih smo se već dotakli, nazivala Panonskom provincijom , čijim je središnjim dijelom bila današnja Mađarska!”
“ I!!!?”, požurivao je dječak odmatanje tog klupka.
“ Učinila mi se zgodnom okolnost da je baš tamo, u današnjoj Mađarskoj, u mjestu Szombathely, prije nekih 1600 godina, kao sin legionarskog zapovjednika, rođen Martin, po kojemu je crkva u Mahmuljinima dobila ime. Iako je pomenuti kršćanski svetac dobar dio svog života proveo na području današnje Italije i Francuske, vjerojatno je i mjesto njegovog rođenja imalo utjecaj da su ga mnoge srednjovjekovne župe iz ovog kraja uzimale za zaštitnika. Tim više zbog značaja ugarskih kraljeva, koji su i naše krajeve uzimali svojom zonom utjecaja sve do dolaska Turaka, pa i poslije. Obližnji lokalitet, koji narod i dan danas zove Mađarska kosa, mogao bi biti dijelom te iste priče. Sad kad sam ti ovo rekao, znam da ćeš, kad god ugledaš Mahmuljina kuće, zamišljati svjetlo lojanica i svečeničke habite, kako se španciraju tim usamljenim mjestom pod kapom nebeskom!”
“ Malo mi je bistrije, hafize! Hoćeš me podučiti o prvom tragu pisane povijesti ovog područja, no još ne vidim kako je to povezano sa svemirom i kako su prostor i vrijeme dvije strane jedne iste stvari i kakve veze Mars i Sv. Martin imaju…!?” nije odustajao dječak.
“ Mars i Sv. Martin, veliš!? Pa, ništa prostije, oni su ti imenjaci! Mars je ime za rimskog boga rata, a Martin nije ništa drugo, neg’ umanjenica tog imena, a rimski vojni časnik je valjda i imenom htio implicirati buduće vojničko zanimanje svoga sina, al’ kako smo upravo saznali, ona latinska:“ Omen est nomen”, ima i svoje izuzetke! Hajde, sad, dug je put do Mahmuljina!”
Dječak smota serdžadu i pomože hafizu napraviti prvi korak…
“ A, to s vremenima, hafize, kako to da nisu ista!?” nije mogao zatomiti radoznalost.
Hafiz zastade, bolje se osloni na šćap i pokaza na roj zvijezda iznad Grmeča:
“ Vidiš li onu skupinu zvijezda, Osmo!?”
“ Vidim, kako ih ne bih vidio!” uzbuđeno i ispunjen iščekivanjem potvrdi dječak.
“ E, pa, to ti je zviježđe, zvano Škorpion, a ona najsvjetlija zvijezda u toj konstelaciji, zove se Antares! Udaljena od nas između 600 i 700 godina svjetlosti. Ako je doista tako i ako bi zamišljeni stanovnici nekog njezinog planeta, uz pomoć kakve nevjerojatne tehnike, mogli vidjeti predio po kojim hodimo ja i ti, jedino svjetlo, koje bi mogli vidjeti bilo bi ono od lojanica iz crkve Svetog Martina!
Naime, zbog prevelike udaljenosti, teško pojmljive zdravom razumu, i svjetlosti bi trebalo toliko vremena da savlada taj razmak. Najstarija prošlost naše Čaršije za njih bi bila sadašnjost! Od njih smo dakle, udaljeni prostorno, ali i vremenski , pa je očito da , iako smo dijelom istog, ogromnog prostora, s njima ne dijelimo isto vrijeme!”
“ Uh, sad mi tek ništa nije jasno!” uzdahnu dječak.
“ A, tako je prosto! Slike su i prostorno i vremenski ovisne o mjestu promatrača, no nužno se nalaze u prošlosti. Budućnost ne može opstati u našem poimanju, ma što mi činili, ne možemo je sustići, jer je brža i od svjetla…”
“ Hm, pa šta misliš hafize, ima li gore, oko tog Antaresa, insana nalik nama!” zapita dječak.
“ A, kako bih ja to znao, dječače! Allah zna najbolje! Teško da ćemo ikada priviriti tamo. Samo naša misao može savladavati takve udaljenosti, a nju moramo dobro naoružati da bi išta vidjela!?”
“ A, čime to možemo “naoružavati” misli, hafize!” iščuđavao se dječak.
“ Znanjem, naravno! Ko više zna, više i vidi! Hajde sad, dug je put pred nama, insallah!”
“Jes’, bo'me!”, potvrdi dječak, a relativnost te misli, po prvi put nastani njegovo poimanje…
P.S. Kad sam ljetos bio na jednoj od točaka, s koje su moj hafiz i mali Osmo mogli gledati meni najljepši krajolik pod kapom nebeskom, rekli su mi da se u Mahmuljinima obnavlja Mesdžid to je konačno presudilo da između mnogih puzzli iz “ Kozaračkog Ulixa”, odaberem upravo ovu, kao “ Ramazansku priču”. Koristim privilegij koji imam da svim vjernicima poželim berićetne ramazanske dane i da se Allahovo svjetlo i mir useli u njihove duše.
Add comment