Kozarac.ba

Doba nevinosti

Svakojake misli, slike, sjecanja motale su se te noci Dininom svjescu. Sjedio je u svojoj sobi sam, uvijek beznadno sam. Dezurstvo je protjecalo u varljivom, pomalo zloslutnom miru. Satima ga nisu zvali u abulantu. Danima je u gradu relativan mir, fronta se pomakla prema Jajcu, obruc se polako a sigurno stezao oko tog gradica. Svi su sa zebnjom cekali (jedino je to preostalo) slijed dogadjaja. Ako Jajce padne, sta ce biti s Travnikom? Hoce li odbrana pokleknuti?

Ustao je, iz ormara uzeo flasu neke stare lose rakije i potegao dobar gutljaj, kao da u sebi zeli ugasiti vatru nekih jasnih i nekih mutnih, nekih starih i nekih novih nemira.

Neko je negdje odvrnuo radio ili kasetas, glasno, napadno glasno, kao da emitiranom pjesmom svima zeli objasniti kako ljubav zna biti neuporediva i neponovljiva, pa je ne mogu osporiti ni godine ni daljina.

A napolju je rat, grad se pretvorio u utvaru, strasilo, nadahnutu sliku pakla, iz ociju ljudi zjapi praznina, nepomirenost istinitim uzasom i pokorom.

Vrata se otvorise I udje Veljko. U trenu kad ga obuhvati pogledom lice mu se osjenci sjetom. Veljko se svali na krevet i pruzi ruku prema flasi.

–    Mogu li se posluziti?
–    Nikad te nisam pitao niti sam od drugih cuo, a iskren da budem nije me ni zanimalo, sta tebi bi da dodjes ovdje odakle su toliki ljudi svih nacionalnosti otisli kojekuda. Jesi li prije, ili pak sad ulazes napor da budes ono sto nisi?

Veljkove misli I osjecanje skrivala je u zadnje vrijeme sve prisutnija maska ironije.

-Pitanje ti je neuvijeno, bockavo, pomalo zlobno. Sudi kako hoces, sasvim mi je svejedno. Meni je oduvijek bilo stalo da samo pred sobom budem siguran u ono sto jesam.

-Nisam te zelio pozlijediti.

-Ljudi ovdje u Bosni moraju da shvate jednu stvar: da bi neko bio zao, nije dovoljno da mu ime bude Veljko I da bude Srbin. Za to, jarane, treba nesto sasvim drugo. Jednako vazi I za ostale. Da bi ti bio covjek, nista ne znaci to sto se zoves Dino, sto si musliman. 

-Bio sam I ostao “slobodni strijelac”.

-Ja sam, eto,  mislio da cu ovdje biti dobrodosao. U tome je citav fazon.

Dino je sutio. Razmisljao je kako je bio u krivu misleci da moze na osnovu ponasanja, govora, istupa, izraza ociju i nekih drugih elemenata prosuditi covjeka. Jos iz doba studentskih dana o Veljku je mislio kao o komadu neobradjene sirovine. To misljenje je za ova tri mjeseca gotovo rashodovao. Na drugu stranu su otisli ljudi koji su se ponasali bratski, ljudi s kojima je pio, pusio, setao, sjedio, radio. Veljko je dosao ovdje da spasava ranjene Bosance. Radio je tiho, gotovo nezamijecen, savjesno, odgovorno, pomalo rezigniran stavom i blagom podozrivoscu i radnika i ranjenika.

-Jesi li jugonostalgicar, strijelce?

-Da ne mrzim brakove i sve veze bazirane na interesu, da se nisam osvjedocio kako smo mi muslimani vec bili zrtvovani, svi, onako djuture mozda bio i bio. Ovako, nisam. Ako bih govorio o nostalgiji, to bi bila ona za dobom, ne prostorom. Ono doba kad sun as vezivali povjerenje, postovanje, pa i ljubav (zasto i to ne reci?), sumnjam da se moze vratiti. Mozda je sve to bilo lazno, ne znam, ali necu, ne smijem da povjerujem u takvu mogucnost. Ubila bi me spoznaja da sam godine djetinjstva, maldosti, zrelosti prozivio u ambisu lazi i obmana. Okrenuli smo ledja mladosti, zar da ni lijepo sjecanje ne ostane? Lakse je vjerovati kako je ono bilo isitnito, das u ove sulude ideje plod nekolicine ludih ideologa. Samo je on – s tugom je podigao pogled na Titovu sliku – mogao svojom rukom drzati sve konce razmrsenim I cvrstim. Balkan je rovito tlo, a konci su gotovo uvijek bili cudno zapleteni i zamrseni. Boze dragi, ma ko braca smo bili. Sjecas se Brane? U zivotu drazeg prijatelja nisam imao. Znas da ja vrlo tesko sklapam prijateljstvo. Takav sam, mracan, svoj, cudan. Jedino sam se jos sa Suadom sprijateljio. Momak je cista legenda. Sjecas li ga se? Suad Sadikovic iz Prijedora, generacija prije nas. Nas smo se dvojica istinski zblizili tek u ondasnjoj vojsci.

-Sjecam se dobrog starog Suada.

-Znas li sta o njemu? Poslije prekomande se vise nismo ni culi ni vidjeli.

-Znam. Ozenio je onu macku, Svetlanu iz Beograda. Mozes misliti koliko ga je voljela da je napustila posao stjuardese i Beograd da bi posla sa njim u Prijedor. Rodili su dvoje djece.

-Jos su tamo?

-On je zatvoren u logor “Omarska”.

Obojica na tren zasutjese.

-Proci ce iovo, ko doceka. Necije se ruke sve iznova zapoceti, izgraditi stanove, ustanove, hramove i slavoluke, a nepovjerenje i doza rezerviranosti medju nama ce ostati. To je ono sto najzesce boli, a sto se vec sad osjeca. Iskreno, cudi me da na zidu drzis tu sliku. I sam znas da to danas nije bas popularno. Pljuju gas a svih strana.

-Donekle znas moje stavove. Zaboli me nekakav, uvjetno receno, opci trend. Nema toga ko mu moze osporiti da je bio antifasist, velik i mudar covjek. Za njegova sam vakta mnoge lijepe godine prozivio. Je li grijeh cuvati fotografiju nekog koga si volio? Zar se patriotizam, domoljublje pokazuje i dokazuje pljuvanjem svega onog sto je vec povijest, maker to bile i njene slavne stranice? Ili historija Bosne pocinje od ’90? A ako je postojala, nesto se tu valjda i zbivalo, nije bila tek mrtvaja.

-Zamorila me ova prica. Izaci cu malo na zrak.

 Dini omca vrat stisnula. Dodje do prozora. Nocni oblaci bili crni, teski, neprijateljski. Nisko se spustili, mozes ih dotaci. Pogdjegod nejako zmirkalo svjetlo iza gradskih prozora. Sve sablasno, prijetece tiho. Je li veceras i pricao vise nego je obicavao jer ga je tisina plasila? 

-Onaj sto ga sestra sprema za obradu je prognanik iz Prijedora. Mozda zna nesto o Suadu – sapnu Veljko Dini.

-Znam ga, kako ga ne bih znao. Svi smo ga tamo znali I voljeli – kaza ranjenik. Bio je u logoru Omarska. Nudili mu da ga puste, zena mu je Srpkinja. Tako sam cuo. Kazu da nije htio ostaviti svoj narod… Obicnom iglom i koncem, nekad dugim dlakama kose sivao je rane logorasima. Kazu da im je puno pomogao. Poslije sam cuo da su ga jedne noci odveli, niko ne zna kud, svaki mu se trag, kao i tolikim drugim, izgubio…Tako prica jedan moj zemljak sto je nekidan pusten u razmjeni.

Obojica se skamenila. Nisu komentirali.

(Nura Bazdulj-Hubijar "Doba nevinosti")

Dodaj komentar

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.