Kozarac.ba

BRUKA I SRAMOTA TUŽILAÅ TVA BiH I INSTITUTA ZA NESTALE

piše Edin Ramulić

Put uklesan u okomitu liticu kojim su okupacione vlasti Prijedora, predvođene Kriznim štabom, protjerivale sve one koji se nisu izjašnjavali kao Srbi, poslužio je pratiocima konvoja da organizuju jedan od najmasovnijih ratnih zločina nad civilima u prošlom ratu. Pripadnici interventnog voda prijedorske policije su 21. augusta 1992. godine odvojili oko 200 muškaraca iz konvoja i svirepo ih pobili na Korićanskim stijenama.

12 ljudi je pukim slučajem preživjelo strijeljanje i skok u ambis a do sada je optuženo ukupno 11 odgovornih za taj zločin. Darko Mrđa je u Hagu priznao krivicu i dobio 17 godina. Damir Ivanković je to isto uradio pred Sudom BiH i dobio 14 godina zatvora. Gordan čurić je također priznao svoj dio krivice ali mu sudsko vijeće Suda BiH kojim predsjedava Minka Kreho nije prihvatilo sporazum. Njemu se nastavlja suditi zajedno sa Zoranom Babićem, Miloradom Radakovićem, Miloradom Škrbićem, Ljubišom Četićem, Dušanom Jankovićem i Željkom Stojnićem, bivšim pripadnicima Stanice javne bezbjednosti Prijedor.

U međuvremenu je uhapšen i sadašnji pripadnik prijedorske policije Saša Zečević i to na radnom mjestu u uniformi policije Srpske. On je nosilac optužnice na kojoj se našao još i Radoslav Knežević, koji se nalazi na izdržavanju kazne u zatvoru “Tunjice” u Banjoj Luci zbog ratnog zločina počinjenog u Prijedoru 1994. godine, radio je kao aktivni policajac do 2003. godine, kada je decertificiran od Misije IPTF-a.

Traljava istraga

Tribunal u Hagu je u presudi Stakiću u dijelu koji se bavi zločinom na Korićanskim stijenama imenovao Kneževića, Zečevića, Zorana Babića, Željka Predojevića i Branka Topolu da su učestvovali u tom zločinu. Neshvatljivo je da Tužilaštvo BiH već četvrtu godinu intenzivno radi na istragama a da nije podiglo optužnicu protiv svih koje je Tribunal imenovao. Udruženje Prijedorčanki ”Izvor” svake godine prilikom posjete Korićanskim stijenama javno imenuje odgovorne ali je reakcija tužiteljice Slavice Terzić koja vodi predmet Korićanske stijene izostajala. Čak neke porodice žrtava tvrde da je Saša Zečević prisustvovao prošlogodišnjoj posjeti na Korićanskim stijenama kao pratilac posjetilaca.

Tužiteljica Terzić veoma sporo i traljavo provodi istragu u ovom predmetu, pa je prinuđena da sklapa nemoralne sporazume sa optuženima kako bi prikupila dokaze. Iako postoje brojni dokazi i svjedoci u ovom zločinu tužiteljica sklapa sporazume i predlaže kazne ispod zakonskog minimuma ne obazirući se na proteste porodica žrtava. Posebno je Tužilaštvo BiH malo učinilo na rasvjetljavanju sudbine tijela žrtava. Kao svjedoka optužbe pozvala je Čedu Vukovića, sadašnjeg načelnika opštine Kneževo umjesto da ga uhapsi jer je 1992. godine učestvovao u skrivanju tijela žrtava. On je bio šef tima za asanaciju u Civilnoj zaštiti opštine Kneževo i priznao je pred Sudom BiH da je učestvovao u sakrivanju četiri tijela u neobilježenu masovnu grobnicu, tri kilometra dalje od mjesta zločina.

 

Kada je njegov prethodnik Bore Škeljić, tadašnji načelnik Kneževa, 1996. godine zajedno sa načelnikom Travnika Tahirom Lendom pokrenuo inicijativu da se prijedorskim žrtvama podigne spomenik, Čedu Vukovića su imenovali za šefa komisije koja će taj projekat izgurati do kraja. Stigli su sa tom inicijativom do tadašnjeg člana Predsjedništva BiH Sulejmana Tihića ali je reakcijom Udruženja Prijedorčanki ”Izvor” taj projekat zaustavljen. Inače stvarna namjera inicijatora je bila da dobiju pomoć od države i međunarodne zajednice kako bi asfaltirali prilazne puteve do spomenika, a put vodi pored zimskog centra koji se još uvijek gradi. Usput bi skinuli anatemu sa Kneževa da su i oni saučesnici u zločinu.

Početkom jula je obznanjeno da je otkrivena još jedna lokacija sa posmrtnim ostacima žrtava na Korićanskim stijenama. Skoro da je nevjerovatno kako su cijelo vrijeme Tužilaštvo BiH, SIPA i Institut za nestale osobe, odnosno prije toga Federalna komisija za traženje nestalih, bili nemarni u traženju tijela. Kosti žrtava su svih ovih godina stajale na istom mjestu gdje su ljudi pobijeni i to na manje od 200 metara od mjesta gdje su 2003. godine pronađene sitnije kosti žrtava iz drugog autobusa. Iako su službenici Instituta i SIPA-e naplatili desetine dnevnica odlazeći na ovo područje niko od njih nije se spustio u provaliju gdje je sve vrvjelo od skeletnih ostataka. U prvih 10 dana ekshumacije ekspertni tim u kojem radi i Eva Klonowski u vreće je pohranio 62 slučaja. Jedno tijelo je pronađeno pored rijeke Ilomske u podnožju provalije uz koju je utabana ribarska staza kuda su Kneževljani godinama prolazili i ćutali o zločinu i tijelima.

Demonstracija bahatosti

Damir Ivanković je sedam godina pokušavao nadležnim institucijama da prijavi ovaj zločin i da sarađuje u otkrivanju tijela. U iskazu pred Sudom BiH je rekao da je vodio lično Amora Mašovića na lokaciju ali je Mašović to negirao pred oko 200 Prijedorčana koji su krajem jula obišli mjesto gdje se vrši ekshumacija. Bilo je za očekivati da će Mašović negirati da je dolazio na lokaciju sa Ivankovićem jer kako sada objasniti da se niko nije spustio u provaliju do ove godine. Kako objasniti da niko od njegovih istražitelja nije prošetao stotinjak metara dalje od mjesta gdje su bili ostaci žrtava iz drugog autobusa prilikom ekshumacija 2003. godine.

Teren nije toliko nepristupačan jer se predsjednica ”Izvora” Fatima Fazlić tamo kretala u visokim petama. Laž je da nisu znali za postojanje dva autobusa jer je još Prijedorsko Ogledalo 1997. godine objavilo priču sa preživjelim Sulejmanom Kahrimanovićem, koji je tvrdio da su ljudi iz dva autobusa ubijani na različitim mjestima.

Naravno Mašović i Institut nisu jedini krivi što su tijela propadala na suncu jer je tužiteljica Slavica Terzić preciznu lokaciju oba autobusa znala čim je uhapsila Ivankovića, a imala je dokaze i prije njega. Kosti su se nalazile na površini i postoji opravdana bojaznost da su sunce i hladnoća uništili DNA u koštanoj srži.

Nekompetentnost Mašovića i cjelokupne strukture zaposlenika u Institutu za nestale ogleda se i u bahatom čitanju imena žrtava identifikovanih na osnovu sitnih dijelova skeleta pronađenih 2003. godine. Njihovi ostaci se nalaze u gradskom groblju Visoko gdje odvoze i novopronađena tijela. Podaci o DNA identifikaciji su skrivani od porodica sve dok Amor Mašović nije dobio publiku od 200 prijedorskih posjetilaca pred kojom je pročitao imena 37 identifikovanih. Nije njega zanimalo što je bespuće Korićanskih stijena najgora moguća lokacija da se porodici kaže da je neko njihov pronađen i identifikovan prije nekoliko godina a da oni to cijelo vrijeme ne znaju. Melisa Bajrić je bila više nego potresena saznanjem da joj je brat cijelo vrijeme u Visokom a da je o tome niko nije obavijestio iako svake godine dolazi na godišnjicu a pojavila se i kao svjedok u tom zločinu.

Uvijek će se naći neki Ibro ili neki Amir da dovede Amora Mašovića da govori na dženazama i manifestacijama ili će ih hvaliti na sva zvona dok tijela 1274 neidentifikovana Prijedorčana čekaju da ih neko napokon pronađe.

( Prijedorsko ogledalo)

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.