Kozarac.ba

Genocidni plan

Velikosrpski agresor u Srebrenici i oko nje u julu 1995. godine, uz učešće srpskih kolaboracionističkih oružanih formacija iz Bosne i Hercegovine, tokom jedne sedmice je na hiljade zarobljenih Bošnjaka likvidirao i zatrpao u masovne grobnice; na stotine živih je zakopao; muškarce, žene i dječake je sakatio i klao; djecu ubijao pred očima majki; natjerao djeda da pojede džigericu svoga unuka; silovao žene i djevojke; deportovao oko 30.000 ljudi, uglavnom žene i djecu, priredio scene dostojne Danteovog pakla.

Priprema zločina

O tome postoje brojni dokazi, među kojima i masovne grobnice, koje je pokrila trava, a zvijeri raznijeli kosti plitko zakopanih ili na površini ostavljenih tijela. To su, prema ICTY-u, "scene iz pakla, napisane na najmračnijim stranicama ljudske historije".

Podrinje u cjelini (Bijeljina, Zvornik, Bratunac, Srebrenica, Vlasenica, Rogatica, Višegrad, Goražde, Čajniče i Foča) imalo je apsolutnu većinu bošnjačkog stanovništva. To je područje od "ogromne strateške važnosti" za velikosrpsku ideologiju, politiku i praksu. Stoga je, u skladu s formiranjem "velike Srbije", etnički čiste srpske države, "eliminisanje reke Drine kao granice između srpskih država" jedan od strateških ciljeva srpskog naroda. U skladu sa srpskim velikodržavnim projektom bio je i plan da će "na području 50 kilometara zapadno od rijeke Drine sve biti srpsko, čisto srpsko".

Jedan od prioritetnih strateških ciljeva ekspanzije srpskog životnog prostora i jedno od najkoncentriranijih poprišta svakovrsnih zločina, uključujući i genocid, bilo je Podrinje. Kao takvo, ono je aktuelno od međunarodnog priznanja Srbije na Berlinskom kongresu 1878., a zasnivalo se na Garašaninovoj postavci u "Načrtaniju", iz 1844., da "Srbija ne sme ostati mala" i da se mora "rasprostraniti".

Kontinuitet osvajačko-ekspanzionističke i genocidne politike i krvave prakse prema BiH, nažalost, na djelu je prisutan i na kraju 20. stoljeća, kada je velikosrpski agresor (Savezna republika Jugoslavija/Srbija i Crna Gora) pokrenuo oružanu agresiju, osvajački rat za teritorije, za "životni prostor" (lebensraum), za otimanje tuđe zemlje, protiv Republike Bosne i Hercegovine. Oružana agresija protiv Republike Bosne i Hercegovine bitan je dio srpskog velikodržavnog nacističkog projekta i genocidnog plana – ujedinjenje svih srpskih zemalja i srpskog naroda i značajna odredba Miloševićeve državne politike, čijom je realizacijom najveći dio Republike Bosne i Hercegovine okupiran, a Bošnjaci, u cilju njihovog istrebljenja, masovno (i pojedinačno) ubijani, protjerivani, silovani, ranjavani, odvođeni u koncentracione logore i druga mjesta zatočenja, a njihova imovina, stambeni i drugi objekti pljačkani i uništavani. Njihovi vjerski i kulturni spomenici su uništavani, a vjerski službenici među prvima ubijani.

Razoružavanje Bošnjaka

Genocid nad Bošnjacima u Srebrenici, sigurnoj zoni UN-a, po svojim razmjerama je paradigma stradanja Bosne i Bošnjaka. U Srebrenici, sigurnoj zoni Ujedinjenih nacija, posebno je izražen karakter agresije na Bosnu i Hercegovinu. Agresija je bila perfidna, brutalna i – genocidna. Nigdje kao u tom kraju nije tako javno, čak uz prisustvo vojnika Ujedinjenih nacija (holandski bataljon), izvršen genocid nad Bošnjacima.

Velikosrpski agresor od aprila 1992. pa do jula 1995. preduzeo je više masovnih i brutalnih ofanziva na tu slobodnu teritoriju. U te ofanzive direktno su bile uključene regularne jedinice srbijansko-crnogorske vojske, a posebno Užički korpus, te specijalci iz Niša, Beograda i drugih mjesta, kao i brojne srpske oružane formacije iz Srbije (arkanovci, šešeljevci…), uključujući i srpske kolaboracioniste iz Bosne i Hercegovine. U tim ofanzivama na širem području srednjeg Podrinja agresor je ubio veliki broj civila, opljačkao i uništio njihovu imovinu, razorio i spalio vjerske i kulturne objekte i dr.

U proljeće i ljeto 1992. Jugoslavenska narodna armija/Vojska Jugoslavije, u skladu s naredbama rukovodstva velikosrpskog pokreta, zauzela veći dio Podrinja i skoro sve gradove u njemu i izvršila genocid i druge oblike zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava nad Bošnjacima. Približno jedna trećina bošnjačkog stanovništva (više od 100.000) održala se u nekoliko enklava (Goražde, Žepa, Srebrenica te trougao Cerska – Kamenica – Konjević-Polje).

Početkom 1993. "Vojska Republike Srpske", u sadejstvu s regularnim snagama Vojske Jugoslavije, u ofanzivi je zauzela Kamenicu, Cersku i Konjević-Polje i smanjila veličinu srebreničke enklave sa 900 na oko 150 kvadratnih kilometara. Bošnjaci s obližnjih područja slili su se u grad Srebrenicu i njenu bližu okolicu, čime je broj stanovnika porastao na oko 60.000. U tome je imao ulogu i general Filip Morion (Philippe Morillon), koji je sredinom marta 1993., došavši u Konjević-Polje, Cersku i Kamenicu, sugerirao stanovništvu da ide prema Srebrenici. Gubitkom 90 posto sela izgubljena je svaka mogućnost prehrane, a grad Srebrenica morao je primiti na desetine hiljada novih stanovnika.

Nakon toga, komandant Zaštitnih snaga UN-a (u daljem tekstu: UNPROFOR) general Morion u martu je posjetio Srebrenicu, uvjerio se u užasne uvjete opsade (bez vode, struje, hrane, lijekova i drugih životnih potreba, koje su uskraćivale velikosrpske snage) i izjavio da su stanovnici pod zaštitom UN-a i da ih neće napustiti.

Vijeće sigurnosti UN-a 16. aprila 1993., pozivajući se na Poglavlje VII Povelje UN-a, donijelo je Rezoluciju (br. 819) kojom je proglasio da "sve strane i ostali postupaju prema Srebrenici i njenoj okolici kao prema "sigurnoj zoni" UN-a koja mora biti pošteđena svakog oružanog napada ili bilo kojeg neprijateljskog čina". Tim dokumentom postavljen je zahtjev da se "odmah prekinu svi oružani napadi… na Srebrenicu i trenutno povlačenje iz područja oko Srebrenice".

Ipak, komandant UNPROFOR-a, general Valgren (Wahlgren), suprotno Rezoluciji 819, proglasio je potpunu demilitarizaciju grada (a ne enklave) i prisilio generala Sefera Halilovića da 18. aprila 1993. s Ratkom Mladićem potpiše Sporazum o demilitarizaciji Srebrenice, odnosno sporazum o kapitulaciji. Taj sporazum zahtijevao je razoružavanje Bošnjaka.

Uprkos tome što je Srebrenica proglašena sigurnom zonom UN-a (UN safe area), sve vrijeme do zauzimanja tog kraja u julu 1995. protiv tamošnjeg, potpuno izoliranog bošnjačkog stanovništva, vođeni su specijalni oblici rata i genocidnog uništenja, kao što su: uskraćivanje vode, struje, ometanje i zabrana doturanja humanitarne pomoći, lijekova, energenata i svega onoga što je, u biološko-egzistencijalnom smislu, neophodno za preživljavanje.

Takva situacija, prema Konvenciji o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, jedan je od elemenata genocida ("nametanje grupi teških životnih uvjeta sračunatih na to da dovedu do njenog potpunog ili djelimičnog fizičkog uništenja"). Velikosrpski agresor Bošnjacima je u kontinuitetu "zagorčavao život" i stalno brutalno kršio status "sigurne zone", ispaljujući granate na Srebrenicu, pri čemu su mnogi civili ubijeni i ranjeni.

Pogoršana od početka godine, sredinom 1995. humanitarna situacija za civile Bošnjake i vojno osoblje u enklavi postala je, kao što je i bilo predviđeno Karadžićevom direktivom od 8. marta 1995., katastrofalna. Civili su umirali od gladi.

Početkom jula 1995. Komanda Drinskog korpusa preduzela je neposredne pripreme za vojnu operaciju protiv sigurne zone Srebrenica. Operacija je nazvana "Krivaja 95". Ofanziva Oružanih snaga "Republike Srpske", uz sadejstvo jedinica iz Savezne republike Jugoslavije te dobrovoljaca iz Rusije i Grčke, na Srebrenicu, "sigurnu zonu" UN-a, započela je 6. jula 1995. Bošnjaci su od UNPROFOR-a tražili da im "vrati oružje, koje su predali kao dio Sporazuma o demilitarizaciji od 1993. godine". Međutim, taj zahtjev je odbijen, s obrazloženjem da je "UNPROFOR odgovoran za odbranu enklave, a ne oni".

Do večeri 9. jula "Vojska Republike Srpske" prodrla je četiri kilometra u dubinu enklave, zaustavivši se samo kilometar od grada Srebrenice. Radovan Karadžić 9. jula (u ranim večernjim satima), nakon što je završio razgovor o "dešavanjima" u Srebrenici s Momčilom Krajišnikom i Jovicom Stanišićem, obznanio je velikosrpske genocidne namjere o istrebljenju Bošnjaka. U razgovoru s Miroslavom Deronjićem i na njegovo pitanje: "Šta vi, Miroslave, mislite uraditi s tim stanovništvom dole?", tj. u Srebrenici, Karadžić je, pošto je Deronjić odgovorio kako ni u snu ne može pretpostaviti "razvoj događaja prilikom ulaska u Srebrenicu", rekao: "Miroslave, to sve treba pobiti… Sve što stignete."

Ujutro 10. jula situacija u samoj Srebrenici bila je napeta. Srpske snage za aktivna borbena djelovanja, "posebno oko Srebrenice", izvršavale su "borbene zadatke po planu", pri čemu su, između ostalog, granatirale Srebrenicu, gdje je centar bio "pun naroda", zatim bazu UN-a u sjevernom dijelu grada, koja je bila puna izbjeglica, gdje je ranjeno nekoliko ljudi, kao i bolnicu, gdje se sklonilo 2.000 civila, pri čemu je ubijeno šestero ljudi. Stanovnici su preplavili ulice grada i počeli bježati prema Potočarima, gdje se nalazila baza UN-a.

Pukovnik Karemans slao je hitne zahtjeve, tražeći hitnu zračnu podršku NATO-a. Uprkos stalnom "pogoršanju" situacije u "sigurnoj zoni" UN-a, general Žanvije (Janvier) ni 10. jula nije odobrio upotrebu bliske zračne podrške. Komandant holandskog bataljona u noći sa 10. na 11. juli 1995., na sastanku u Srebrenici, bošnjačko političko i vojno rukovodstvo obavijestio je kako je velikosrpskom agresoru dat ultimatum da se povuče izvan sigurne zone UN-a te da se o ultimatumu mora izjasniti do šest sati sati 11. jula. U slučaju da agresor ne prihvati ultimatum, uslijedili bi zračni udari masovnog karaktera po agresorskim ciljevima, "a prostor od južnih prilaza gradu do Zelenog Jadra proglašen je "zonom smrti" u kojoj će biti gađano sve što se kreće".

Sugerirao je Bošnjacima da "civilno stanovništvo bude što dalje od linije sukoba" (od "trenutne linije fronta i zauzeti skloništa u svojim kućama"), a snagama odbrane "preporučio" je da napuste svoje položaje. Nakon toga, Komanda snaga odbrane Srebrenice donijela je odluku da obustavi planirani protivnapad u ranim jutarnjim satima, što je bilo tragično za odbranu enklave. Velikosrpske snage to su iskoristile i nastavile napredovanje prema gradu.

"Vojska Republike Srpske" 11. jula 1995. zauzela je Srebrenicu, prvu sigurnu zonu UN-a. U 14.07 sati postavljena je srpska zastava iznad pekare u južnom dijelu grada. Oko 14.30 sati četa B holandskog bataljona napustila je bazu u Srebrenici. Zajedno s njom prema Potočarima krenulo je i stanovništvo, uključujući i izbjeglice koje su našle utočište u bazi čete B. Do tada je više zahtjeva za zračnu podršku odbijeno na raznim nivoima u sistemu komandovanja UN-a. General Žanvije, uprkos formalnom insistiranju da se prestane s gađanjem civilnog stanovništva i kršenjem sigurne zone UN-a, "poštujući akcije" koje je general Mladić preduzimao "na području Srebrenice", brinuo se za komoditet 30 "zarobljenih" holandskih oficira.

Holandski bataljon "nije ispalio nijedan jedini hitac u pravcu nadolazećih srpskih snaga". U 16.20 sati "grad Srebrenicu već su preplavili Srbi". Oko 16.30 sati hiljade izbjeglica bježale su prema Potočarima. Kasno poslije podne generali Ratko Mladić, Milenko Živanović, Radislav Krstić i drugi oficiri "Vojske Republike Srpske" su "trijumfalno" prošetali praznim ulicama Srebrenice, a veliki broj (na hiljade) izbjeglica kretao se prema Potočarima, očajnički tražeći zaštitu od holandskog bataljona. Na trgu u Srebrenici general Ratko Mladić je izjavio: "Evo nas 11. jula 1995. godine u srpskoj Srebrenici. Uoči još jednog praznika srpskog poklanjamo srpskom narodu ovaj grad. Napokon je došao trenutak da se poslije bune protiv dahija Turcima osvetimo na ovom prostoru."

Karadžić je lično naredio da se u Srebrenici, pored srpske, postavi i grčka zastava, čiji su pripadnici, pored Rusa i drugih, učestvovali u napadu i zauzimanju Srebrenice.

Neposredno uoči i nakon zauzimanja Srebrenice, civilno stanovništvo je u panici i općem haosu bježalo prema Potočarima, tražeći očekivanu zaštitu i spas unutar baze UN-a i oko nje. Do večeri 11. jula 1995. u Potočarima se okupilo između 20.000 i 25.000 izbjeglih, većinom žena, djece, staraca i vojno nesposobnih muškaraca.

Nekoliko hiljada njih nahrupilo je u bazu UN-a kroz ulaz koji im je otvoren presijecanjem ograde, tražeći sklonište u skladištima, dok su se ostali zadržali oko baze – u halama fabrika i poljima. Među ženama i djecom bilo je i 1.000 do 2.000 muškaraca. Niko od njih nije imao oružje.

Uvjeti u Potočarima bili su užasni. Nije bilo vode, hrane, ni lijekova, niti sanitarnih čvorova, a julske vrućine bile su nesnosne. Situacija je bila haotična. Gladni i žedni ljudi bili su tijesno zbijeni, uspaničeni i prestravljeni. Snajperisti su ih gađali i palili kuće, što je još više povećavalo strah i paniku kod ljudi, koji su bili užasnuti.

Tokom prijepodneva 12. jula 1995. u Potočarima se, u pratnji visokih oficira Glavnog štaba "Vojske Republike Srpske" i televizijskih ekipa koje su ga snimale kako djeci dijeli slatkiše, pojavio general Ratko Mladić, lažno uvjeravajući okupljeni narod da im se neće ništa desiti.

Srpske vojne i policijske snage, uključujući i jedinice iz Srbije i "Republike Srpske Krajine", 12. i 13. jula 1995. su, po kratkom postupku, na raznim mjestima oko baze UN-a u Potočarima likvidirale brojne muškarce bošnjačke nacionalnosti, pa čak i određene žene.

Teror je povećan tokom noći. Krici, zapomaganje, jauci, plotuni i drugi zastrašujući zvuci čuli su se cijele noći. Vojnici su izvlačili i odvodili ljude iz mase.

Narednog dana, izjutra 13. jula 1995., neke izbjeglice, koje su tražile vodu, naišle su na hrpe tijela kod obližnjeg potoka, gdje se nalazila ogromna masa zaklanih ljudi (prema nekim svjedocima – više od 300), među kojima je bilo i žena ("bili su s odsječenim glavama i nisu imali uopšte glava na svojim vratovima").

"Vojska Republike Srpske" tokom 12. i 13. jula 1995. organizirano je i planski vršila deportaciju žena, djece i staraca iz Potočara prema Kladnju. Oko podne 12. jula 1995., prema utvrđenom planu, brojni autobusi i kamioni, uključujući i vozila iz Srbije, počeli su stizati u Potočare kako bi deportovali žene, djecu i starace.

Ukrcavanje u autobuse obavljeno je u prisustvu i pod kontrolom pripadnika Vojske i specijalnih jedinica policije "Republike Srpske" i uz pomoć pripadnika holandskog bataljona.

U Potočarima je 12. i 13. jula 1995. najdramatičnije bilo sistematsko odvajanje i razdvajanje muškaraca i dječaka od žena i djece. Od jutra 12. jula velikosrpske snage su, u prisustvu i po naređenju Ratka Mladića, i uz učešće policajaca sa psima, odabirale i izdvajale muškarce i djecu od ostalih izbjeglica i odvodile, pritvarale i držale ih na zasebnim mjestima u Potočarima i oko njih. Pri tome su, na jednoj strani, žene i djeca plakali i vrištali, posebno djeca koja su gledala kako im odvode očeve, a na drugoj su se čuli jauci, urlanje, zapomaganje, pucnji. To je trajalo cijelu noć 12. jula 1995.

Izdvojene su odvodili na jednu lokaciju ispred Fabrike cinka i zatim ih iste večeri kamionima odvozili na druga mjesta zatočenja. Kada su izbjeglice počeli ukrcavati u autobuse, srpski vojnici i policajci sistematski su izdvajali muškarce koji su se u gužvi pokušavali ukrcati, oduzimajući im ličnu imovinu (lične dokumente i dragocjenosti). Te su ljude odvodili i u zgradu poznatu kao "Bijela kuća" (u neposrednoj blizini baze UN-a), gdje su ih prisiljavali da prije ulaska, na velikoj hrpi ispred zgrade, ostave svoje stvari, uključujući novac i lične karte, koje su oduzimane i kasnije spaljene. Svi izdvojeni muškarci držani su u krajnje nepovoljnim i užasnim uvjetima, pri čemu su neki zlostavljani i ubijani. Među njima je bilo dosta dječaka. Razdvajanje je nastavljeno i za vrijeme ukrcavanja u vozila i tokom deportacije.

Totalni progon

Najveći broj odvojenih Bošnjaka u Potočarima (više od 1.000), počevši od poslijepodneva 12. i tokom cijelog 13. jula 1995., ukrcavan je u zasebna vozila i iz Potočara odvezen na mjesta zatočenja u Bratuncu, gdje su dovođeni i zarobljenici iz zbjega ("kolone"), a odatle odvođeni na mjesta likvidacije.

U bezočnoj "operaciji ubijanja", uglavnom za četiri dana, s namjerom i prema tačno utvrđenom obrascu, likvidirano je više od 8.000 zarobljenih Bošnjaka zbog svoje etničke i vjerske pripadnosti i zbog toga što su živjeli na teritoriji na koju se velikosrpski agresor, sa svojim kolaboracionistima, planirao proširiti. Tri generacije muškaraca su istrijebljene. To je najveći pojedinačni i u kratkom vremenu izvršeni masakr i totalni progon ljudi u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

Zauzimanje Srebrenice, deportacija civila iz Potočara i operacija zarobljavanja, zatočenja i likvidacije Bošnjaka su genocidni akti unaprijed isplanirani, dobro osmišljeni, efikasno organizirani i širokog obima, naređeni s nadležnih političkih i vojnih mjesta, te izvršeni planski, sistematski i organizirano.

Broj ubijenih i kratkoća vremena likvidacije govore da je u pripremi i izvršenju zločina učestvovalo veoma mnogo organiziranih i discipliniranih izvršilaca, zapravo cijeli politički, upravni, policijski i vojni potencijal velikosrpskih snaga. Ideološki i politički nosilac genocida bio je velikosrpski režim Slobodana Miloševića, a glavni izvršioci: Vojska (Savezne Republike) Jugoslavije, Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srbije, Srpska demokratska stranka Bosne i Hercegovine, Vlada "Republike Srpske", Vojska "Republike Srpske" i Ministarstvo unutrašnjih poslova "Republike Srpske".

Sistematski oblik zločina nepoznat historiji

Izvršilac zločina preduzeo je sve mjere, uključujući sistematsko prekopavanje, premještanje i ponovno zatrpavanje tijela žrtava, kako bi prikrio genocid i onemogućio provođenje pravde, čime je nad likvidiranima ponovo izvršen još jedan sistematski oblik zločina, do sada na takav način nepoznat historiji.

To govori i o tome kako su njegovi počinioci bili svjesni zločinačkog karaktera svojih postupaka i otklanja svaku sumnju u njihovu subjektivnu krivicu, odnosno u postojanje čvrste namjere kod izvršenja ovog najtežeg oblika zločina.

Zločinačka pasivnost snaga UN-a

U Srebrenici i oko nje jula 1995. počinjen je masovni zločin nad Bošnjacima islamske vjere. Taj zločin je djelo genocida nad muslimanima. Širina područja izvršenja zločina, brzina likvidacije više hiljada ljudi, veličina područja na kojem su zakopavani leševi i višestruko izmještanje posmrtnih ostataka ubijenih te broj ljudi koji je nužno učestvovao u izvršenju i prikrivanju zločina, apsolutno pokazuju da su zločini bili poznati velikom broju ljudi i da su uporno sakrivani.

Genocid nad Bošnjacima sigurne zone UN-a Srebrenica počinjen pred očima svjetske javnosti i uz nesumnjivu asistenciju i zločinačku pasivnost snaga UN-a, koje su bile dužne zaštititi stanovništvo te zone, dio je neposrednih priprema Dejtona u tradicionalnom maniru stavljanja pred svršen čin, radi osiguranja za Srbiju strateški važnog graničnog pojasa. Taj zločin samo je vrh ledenog brijega zločina izvršavanih u kontinuitetu četiri godine na skoro tri četvrtine državne teritorije BiH.
 

(Prof. dr. Smail ČEKIČ)

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.