Kozarac.ba

Pismo bez odgovora…

 

Na ovo pismo, upuceno bivsoj nacelnici Opstine Prijedor, jos nije stigao odgovor. Posto se ove hefte navrsava 5 godina od kako je poslano, a posto je jos uvijek relevantno, prenosim ga u cijelosti, da se ne zaboravi:
 
Za: Nacelnik opstine Prijedor, gospodja Nada Sevo

Putem emaila: [email protected]

Salje: Mujo,… Nizozemska, email adresa:…

Predmet:   

1) Uklanjanje spomenika iz kruga bivseg logora Trnopolje
2) Podrska obnovi kosarkaskog igralista u Kozarcu.

NAPOMENA:

Primjerak ovog pisma je upucen i za:

Gosp. Stanko Markovic, nacelnik odjeljenja za Stambeno–Komunalne poslove, Opstina Prijedor
Gosp. Dusan Tubin, delegat u Skupstini Opstine Prijedor
Gosp.Muharem Murselovic, poslanik u Skupstini Republike Srpske, Prijedor
Gdja. Emsuda Mujagic, predsjednica Udruzenja “Srcem do Mira”, Kozarac
Gosp. Sabahudin Garibovic, predsjednik Udruzenja logorasa, Kozarac
Gosp. Kemal Fazlic, Predsjednik Mjesne Zajednice Kozarac
Gosp. Srdjan Dizdarevic, Predsjednik Helsinskog Komiteta za ljudska prava u BiH, Sarajevo

5. juni 2004

Postovana gospodjo Sevo,

Obracam Vam se ovim pismom sa ista dva prijedloga koja sam iznio na sastanku prosle sedmice u Kozarcu, 27. maja ove godine. Tada sam se obratio gospodinu Stanku Markovicu, nacelniku Odjeljenja za Stambeno-Komunalne poslove i gospodinu Dusanu Tubinu, delegatu u Skupstini Opstine Prijedor.

Ova gospoda su zajedno sa gospodinom Muharemom Murselovicem bili na sastanku kojem sam prisustvovao zato sto sam ocekivao da cete i Vi biti prisutni. Vi ste bili najavljeni za ovaj sastanak, ali nazalost niste bili u prilici doci, pa sam ja prijedloge koje sam namjeravao uputiti Vama, iznio ovoj gospodi a posto “ono sto nije zapisano nikad nije ni bilo”, obracam Vam se i ovim pismom. Gospodin Markovic mi je na kraju sastanka i sam predlozio da njemu pisem povodom mog drugog prijedloga, kada je i unaprijed naglasio da ce Opstina Prijedor u skladu s njenim mogucnostima podrzati ovu akciju.

Posto imam dva prijedloga a i Vas malo bolje poznajem nego gospodina Markovica, odlucio sam se obratiti Vama.

1)

Iz gore navedene adrese se moze vidjeti da ja trenutno zivim u inostranstvu. Ipak uzeo sam sebi za pravo, zbog mog kozarackog porijekla i 200 dana ‘bivakiranja’ u prijedorskim logorima 1992. godine, da postavim pitanje spomenika palim borcima za Republiku Srpsku u krugu bivseg logora u Trnopolju. 27. maja sam gospodi Markovicu i Tubinu izmedju ostalog naglasio da meni licno ne smeta spomenik palim borcima, pa cak ni onima koji su 24. maja 1992. napadali moj Kozarac i tom prilikom ili kasnije u toku rata poginuli. Zivot je zivot i uvijek ostane neko da oplakuje mrtve, supruga, djeca, prijatelji i svakom je njegova muka najteza. I zato trebaju i spomenici, kako Bosnjacima, tako i Srbima u Prijedoru. 

Ono sto je u ovoj prici paradoksalno i normlanoj osbobi se ne da objasniti je da je spomenik u Trnopolju postavljen u selu u kojem su Bosnjaci bili i ostali vecina. U selu koje je na kraju kao i cijela bivsa opstina Kozarac i veliki dio nesrba iz Prijedora deportovano za Srednju Bosnu. Nekad nakon ‘ljetovanja’ po logorima Omarska, Keraterm. Trnopolje, Manjaca pa i Batkovic na drugoj strani Bosne i Hercegovine. U selu u kojem je bio i pravi logor, a sad eto stoji taj spomenik u krugu tog logora. Otprilike na istom mjestu na kojem je stajao mrsavi Fikret Alic pruzajuci ruku kroz bodljikavu zicu. Slika koja je obisla svijet i koja je Prijedor za jedan dan napravila “gradom godine” 1992.

BBC, CNN i ko sve ne je slike prenio i logori su malo pomalo raspusteni. 24. maja ove godine sam obisao Omarsku i Trnopolje u drustvu jedne holandske novinarke, kojoj nakon tog spomenika, ‘nista nije bilo jasno’, osim da se znaci ‘uprkos povratku, jos nista nije znacajno promijenilo u glavama ljudi’. I izgleda da je gospodja – sad zasad –  u pravu.

U tom logoru su ljeta 1992. drzani civili, gradjani nesrpske nacionalnosti iz Prijedora, Kozarca i ostalih mjesta i sela u opstini Prijedor. U tom logoru su ljudi prebijani i ubijani, nekad na zvjerski nacin. Necu Vam opisivati na koji nacin (jer nisam bio prisutan, ali znam pricu), ali cu Vam samo za primjer reci da su u tom logoru u strasnim mukama podlegli Anton Murgic (Hrvat po nacionalnosti) i njegov sin Zoran Murgic cija majka (Srpkinja) i danas sama zivi u Kozarcu. Ovo naglasavam ne zato sto je zrtva ove dvojice ljudi veca ili manja od ostalih (hiljada pobijenih Prijedorcana 1992.), uglavnom Bosnjaka, nego zato da svakom ko cita ove redove i trazi bilo kakvo opravdanje za te logore pokusam da dokazem da oni nisu bili za izbjeglice ili za ‘alijine vojnike’, nego za sve sto nije srpsko, pa eto cak i za polusrbe. U tom logoru su drzane i silovane i djevojcice od 13 godina. A o Omarskoj da Vam i ne pricam…

I onaj Tribunal u Hagu ne trazi vjestice nego trazi pravdu. Koliko god bio ispolitiziran, tamo rade pravnici koji znaju svoj posao i koji ljude i oslobode optuzbe kada nema dovoljno dokaza. Na zalost veliki je broj Prijedorcana koji su u Hagu zavrsili zbog svog udjela u zlocinima 1992. a i do 1995.

Opstina Prijedor je u svijetu i Evropi poznata ne po Kozari, ne po Sani, ni lijepoj carsiji i starom gradu kojeg vise nema , ni po nekoj crkvi ni dzamiji, nego bas po tim logorima. Omarska Keraterm i Trnopolje ce dugo biti simbol ovog grada.

A danas se bas u toj opstini o logorima jos uvijek uglavnom cuti.

Kada na stranici Kozarskog vjesnika u trazilicu ukucas rijec logor, onda je 90% clanaka o Jasenovcu i stradanju Srba 1942.
Nikad necu reci da Srbi nisu stradali u Drugom svjetskom ratu ili da to ne daj Boze opravdavam.
Ali ima, kao sto znate i vidite, malo bliza ‘Kozarska epopeja’ o kojoj se u Prijedoru jos uvijek ne prica i ne pise jer vjerovatno boli. A znate i sami da je i onaj ko cuti saucesnik.

Gospodinu Markovicu sam 27. maja izmedju ostalog rekao: “I Nijemci su imali svoj Auschwitz pa su ga priznali i sad su postovan narod u Evropi.” U Njemackoj djeca u skoli uce o logorima u kojima je njihov narod ubijao drugi narod, u ovom slucaju Zidove. Samo tako se moze dalje. Bajke koje se trenutno (a i u toku rata) preko medija pricaju mladim generacijama ce kad tad ponovo dovesti do rata ako se ne okrenemo sami sebi. Ako ja kao Bosnjak ne kazem da se stidim zlocina mog naroda i priznam da su pocinjeni u Sarajevu, Zenici ili bilo gdje drugo, a Vi kao Srpkinja ne priznate ono sto su komsijama uradili Srbi u opstini u kojoj ste Vi sad nacelnik. Slike mucenih pa i ubijenih Iracana od strane Amerikanaca su nedavno izazvale pravi sok u Sjedinjenim Drzavama jer se obicnom covjeku u Americi pricaju bajke o ratu u Iraku koje se ne slazu sa stvarnoscu. Amerikanci nisu mogli vjerovati da su njihovi vojnici u stanju uciniti sto su cinili.

Stvarnost i istina o Prijedoru 1992. je trenutno poznata samo nesrbima i Tribunalu i ‘niko nista ne vjeruje’ (osim naravno onih koji znaju) jer se nista i ne prica.

Gospodjo Sevo, vrijeme je da u Prijedoru ustane Willy Brandt… u stvari klekne, jer upravo to je uradio Brandt, i zatrazi oprost. Meni licno bi bilo jako drago da to budete upravo Vi, a ne morate kleknuti.

Vi ste naime bili moj profesor srpskohrvatskog jezika krajem osamdesetih. Tih godina se formirala licnost koja Vam se sad obraca, formirana eto i djelimice Vasom zaslugom.

Manje vise jedini detalj iz tih dana koji je vezan za Vas, a koji pamtim je jedan momenat s casa o – koje li slucajnosti – Mesinoj Tvrdjavi. Jos uvijek Vas vidim negdje iz zadnjih klupa pored Mise Milinica kako govorite i naglasavate svaku rijec: “Lovi ribu, Ahmete Sabo,… lovi ribu!” (za one koji nisu citali Tvrdjavu, ovo je znacilo, gledaj svoja posla, ne mijesaj se u sve).
Kao sto vidite profesorice, ja vise ne mogu loviti ribu. 

Drugi detalj koji pamtim i koji je veoma relevantan za ovo pismo je s casa kod vase kolegice, “Babe”, Zore; s casa na kojem se razgovaralo o Remarkovoj “Iskri zivota”. Vjerovali ili ne, tada sam ja, kao ‘pametni’ tinejdzer rekao da me ta knjiga ne zanima jer se radnja desava u logoru iz Drugog svjetskog rata a “posto je taj rat jako daleko i logora vise nikad nece biti, zasto da je citam”. Baba se prvo ‘izgubila’ jer ja time kao poricem holokaust, na sto sam ja rekao da ga ne poricem, nego da mi je dosta tih tuznih prica. Pa sam eto (faca) procitao “Tri ratna druga” isto od Remarka i jos dobio trojku za kakav takav trud. Samo tri godine kasnije sam, krajem jula 1992. bolestan, pretucen, lezao na golim plocicama u Omarskoj, 27 kila laksi (a nisam ni prije logora bio nesto ugojen) i mislio da cu pustiti dusu.
Ironija (mog) zivota Vam je jasna…

A valjda Vam je jasno i zasto Vam se obracam ovim pismom i ovim prijedlogom i glumim nekog Ahmeta Sabu…. Sad ja imam svoju Iskru zivota i hocu da se zna… sad sam ja licno ona “baba” sa casa sh iz Gimnazije “Esad Midzic”… 

Razlika izmedju nje i mene ima dosta al najvaznija je ta da sadasnji tinejdzeri u Prijedoru i ostalim gradovima u Republici Srpskoj ne mogu ni odluciti da li ce da nesto citaju ili ne kao sto sam ja to mogao, jer im o dogadjajima 1992. niko nista i ne govori.

Zato, profesorice, zato Vam predlazem da (za pocetak pravog suzivota u Vasem, a bogami i mom gradu) kao Nacelnik opstine Prijedor uklonite onaj spomenik u neko srpsko selo u prijedorskoj opstini odakle je puno palih boraca, a da na ono isto mjesto postavite jednog velikog mramornog bijelog goluba mira. Natpis: “Za sve nevine zrtve iz ljeta 1992.” Bez navodjenja ko je kome ovoga puta oko za oko iskopao. Jer kao sto znate samo par kilometara od Trnopolja, na Zajednicama je spomenik pobijenim Srbima iz onog rata. Vrijeme je da jednom prestanemo jedni drugima kopati oci i pogledamo unaprijed.
Ako treba profesorice, bice mi velika cast i zadovoljstvo da taj novi spomenik otvorimo zajedno. Ili sam sad malo previse optimistican?

Na kraju, kazem namjerno ‘predlazem’ jer nisam u poziciji da od Vas nesto zahtijevam a necu da Vas molim. Ali iskreno se nadam da je i prijedlog kao prijedlog dovoljan paznje da se razmatra a ako bude dobre volje i izvrsi.

Ostalo je na Vama…

2)

Drugi razlog zbog kojeg Vam se obracam nije vezan za proslost, u stvari djelimicno jeste, nego za buducnost u Kozarcu.

Ja sam prije rata pohadjao osnovnu skolu u Kozarcu i bio clan Kosarkaskog Kluba “Bratstvo”. Na zalost, kosarkaski teren na kojem treba da se obavlja nastava fizickog i na kojem bi se mogle igrati utakmice je u uzasnom stanju, sto nije ni cudno nakon paljenja, proganjanja i pustosenja u Kozarcu.

Posto nisam uvjeren da ce neko u skorije vrijeme obnoviti to igraliste, prije par mjeseci sam zajedno s par prijatelja entuzijasta (“Optimisti 2004”) poceo akciju prikupljanja sredstava za obnovu tog terena. Renoviranje ce vjerovatno kostati oko 24.000 eura, ili najmanje 17.000 ako se ne racuna osvjetljenje igralista koje bi Kozarcani rado postavili da se ljeti kosarka moze igrati i u vecernjim satima. Ja trenutno trazim sponzore, kako u Bosni i Hercegovini tako i u inostranstvu da pomognu obnovu ovog igralista. Pored toga, novac se prikuplja od privatnih lica, uglavnom Kozarcana, koji svojim prilozima doprinose ovoj inicijativi.

Ovom prilikom Vam predlazem da se i Opstina Prijedor ukljuci u ovu akciju i pomogne obnovu ovog terena, a samim tim i rad osnovne skole i razvoj sporta u Kozarcu. Pored sportske, ova akcija ima i jednu drugu vaznost.

Naime, onaj jedan, improvizovani kos na kojem se trenutno jos moze igrati je jedno od rijetkih mjesta u Kozarcu gdje se Srbi i Bosnjaci danas sastaju i druze. Vremena valjda nisu jos takva da se kao prije rata zajedno slave Bozici i Bajrami ili ode na pice, ali eto kosarka se vec igra. I iz ovog razloga smatram da bi bilo jako lijepo i vazno, i za Prijedor i za Kozarac, da upravo opstina ucestvuje u ovoj akciji.

Konkretno predlazem da opstina Prijedor plati ponovno asfaltiranje terena koje kosta KM 14.859,56. Prijedorski Kozaraputevi bi za ovaj iznos postavili novi asfalt a ostale troskove (konstrukcije, table, oznacavanje terena, ogradu, tribinu) cemo podmiriti iz drugih izvora.

Kao sto ste vidjeli, primjerak ovog pisma sam poslao na par adresa jer ovo moje pismo, koliko god bilo licne prirode (pisem ga u svoje ime) tice se mnogih u Kozarcu a i u Prijedoru i sire. Posto nisam vise nastanjen u Kozarcu, Vas odgovor meni mozete uputiti i gore navedenim osobama, jer ce oni biti ti koji ce eventualne pozitivne reakcije (a i negativne kojima se naravno ne nadam) prenijeti gradjanima Kozarca.

Razmisljao sam da li da ovo pismo posaljem i Visokom predstavniku u Sarajevo. Gospodin Murselovic je 27. maja 2004 kao odgovor na moje usmeno izlaganje najavio da bi on ili neko drugi iz vlasti to mogao uciniti da se nekako udovolji mom prijedlogu. Kao sto vidite, ne saljem ovo pismo Ashdawnu jer smatram da neke stvari mozemo i moramo sami uraditi, bez uplitanja ‘neke vise sile’.

Nadam se da se sa mnom slazete i da cete Vi biti ta koja ce njega obavijestiti o uklanjanju spomenika u Trnopolju a ne obrnuto.

Unaprijed zahvalan i s postovanjem.

(Vas gimnazijalac) Satko Mujagic

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.