Posljednje Hvala

Redžić piše:

Mislio sam da sam vise na sve oguglao, da me vise nista ne moze protresti, da mi je organizam u stanju amortizirati sve udarce bez velike reakcije.

Ne mislim kazati kako sam postao bezosjecajan vec kako su moja osjetila prezasicena svime i svacim i da ti novi udarci ne mogu vise izazvati normalnu reakciju.

Ali vijest o smrti moje snahe Raze pogodila me je puno vise nego sam mogao zamisliti. Bio sam svjestan da boluje od teske, neizljecive bolesti, pa ipak kad mi je u ponedjeljak ujutro u 2:58 zazvonio telefon i prestao zvoniti prije nego sam doteturao do njega, nisam ni pomislio da bi to mogao biti poziv iz Zagreba. Kad sam na malom ekranu vidio NEPOZNAT BROJ, sto se obicno javlja kad je poziv iz vana, ni tad ni nisam pomislio da je iz Zagreba. Ostatak noci ili jutra, proveo sam budan i nakon ustajanja, mimo obicaja ukljucio kompjuter  na kome sam nasao Senkinu kratku poruku.

Obicno nismo ni svjesni sta jedni drugima znacimo kad smo stalno u kontaktu i najcesce se ponasamo kao da ce to stanje ostati vjecno.Tek gubitkom drage osobe spoznajemo koliko nam je znacila.

Raza je u nasu kucu dosla prije cetrdeset i pet godina, u vrijeme kad je u njoj skoro svega falilo, a samo muske djecurlije bilo puno. Unijela je neku do tada nepoznatu zivost, prihvatajuci i ona nas i mi nju  na najjednostavniji i najtopliji nacin. Moje sestre su se vec davno bile poudale, pa nam je ona postala zamjena za njih. Bila je racionalna u svemu pa i u govoru. Govorila je kratko, odmjereno i samo sto je neophodno pa je moj babo cesto znao reci: Hajde, Razo, zagalami na nas ili nam nesto opsuj nista ti necemo zamjeriti.

Ubrzo su odselili u Zagreb i ostavili veliku prazninu u omalenoj kucici.

Nekih pet godina poslije i ja sam se nasao u Zagrebu. Iako sam, zahvaljujuci vise imovnom stanju nego ocjenama, dobio smjestaj u studentskom domu moja braca  nisu ni htjela cuti da idem u dom vec su me “podijelili” izmedju sebe: jednu godinu cu kod Idriza, a jednu kod Esada. Nije me iznenadio stav brace jer smo oduvijek  bili vrlo bliski i vezani, pozitivno su me iznenadile reakcije snaha. Ni jednog trenutka u tih pet godina nisam osjetio ni najmanju reakciju ni najsitnijeg nezadovoljstva mojim prisustvom u njihovim  malim, ali toplim stanovima.

Kad su djeca malo porasla Raza se zaposlila.Gotovo svu svoju prvu platu potrosila je na poklone. Svakome je uzela pristojan poklon, a Esadu i meni potpuno jednake prelijepe kosulje. Nikad nisam bio veliki pristalica niti primanja niti dijeljenja poklona, jednostavno je to dio mene, ali ova kosulja mi je ostala duboko urezana u pamcenje. Zivis kod nekoga dobrim dijelom na njegovom teretu, umanjujes mu komfor ili mu smetas na neki nacin, a on te jos  daruje poklonima.

Jos dok sam bio u Zagrebu poceli su prvo mastati, a onda i realno planirati povratak da bi vrlo brzo nakon mog povratka poceli praviti  kuce. Opet smo bili vrlo cesto skupa, opet je bilo puno djecurlije, ovaj put zenske, najvise Mujinom zaslugom, a posebno zivo je bilo vikendima kad bi se pridruzili svi zagrepcani.

I potrajalo je tako sve do 92. godine.

Gubitak Nedzada,sina jedinca, ostavio je nezalijecive rane na Razinoj dusi i njenom tijelu. Postala je jos zatvorenija, svoju muku nije dijelila ni s kim, gusila se  i kopnila polako.

Poslije rata nikad nije dosla u Kozarusu. Kad god bi joj sugerirali da pokusa i da ce joj  mozda biti lakse govorila je da ne moze i ne vjeruje da bi to mogla  podnijeti.

Sesnaestog marta  njena dusa napustila je njeno tijelo i ja se duboko nadam da je otisla u dzenet potraziti dusu svog Nedzada. Isto tako se nadam da ce u dzenetu naci onaj mir koji joj je zvijerski  narusen prije skoro sedamnaest godina.

Zasluzila je to i svojim odnosom prema svima nama koji smo bili dio zajednice kojoj je pripadala.

Ponosni smo i privilegirani  sto je bila dio nase familije u kojoj je ostavila dubok, neizbrisiv  trag.

Ostajemo vjecito zahvalni za sve sto je ucinila za nas.