Kozarac.ba

Posljednji pozdrav

 

Blazevic Sabahudin Budo, upoznao sam ga s pocetka rata, iako nismo bili u istoj jedinici, zblizili smo se nekako na prvu, jos kad smo saznali da nosimo isto prezime, nase prijateljstvo se jos vise pojacalo…

‘94. Dalen i ja, zajedno s Budom, odlucili smo sa Vukovih Poljana na Vlasicu, pjesice otici u Travnik, osim sto smo isli bez dozvole komande, na pola puta nas je pogodilo nevrijeme, grad velicine jaja, kao da nas je kaznjavao sto smo napustili rejon razmjestaja 🙂 Taj dozivljaj, kasnije bi, svaki put kad bi se sreli, prepricavali uz smijeh…

Zadnji put, sreo sam ga kod Edeka u internet klubu, dangubio je na nekakvim chatovima, vec vidno dobro oslabljen od bolesti i bijede u kojoj se nasao u ovome poslijeratnom, povratnickom zivotu…

Nije imao ni cigara, sto me je pogodilo, jer zaista ta jedna markica, koliko kosta Drina Sarajevska, nemoze osiromasiti nas koji ih, Allahovom voljom, imamo, a nekima, poput naseg Bude, znacila bi mnogo…

Nazalost, jos jedan gazija odlazi tiho, bas kao u Travniku devedestih, preko ruku svojih saboraca, koji mu nazalost nisu vise ni mogli pomoci…

Oni koji su bili duzni pomoci, i koji su to mogli, oni svakako i nisu bili tu da vide kako odlaze oni koji su za ovu zemlju bili spremni dati svoj zivot, a vec su za nju dali svoju krv…

 

Ova muka u stomaku ne da mi ni da kazem koju vise o ovome heroju, koji je svoj zivot proveo onako kako je najbolje umio, ali sigurno, dostojanstveno i posteno, a ne bi ni o onima vec spomenutim, jer to i ne zasluzuju…

Nek ti je rahmet prijatelju…

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.