Kozarac.ba

Dio slagalice XI

 

nido2 piše:

“Čuj, ne želim ti rušiti iluzije, ne želim ismijavati tvoj san i nemam te pravo tako besprizorno uznemiravati, no morao bih ti reći, jer prijatelji smo, na kraju krajeva,  da je taj tvoj isfabricirani pogled na naše političko i duhovno okružje, zanemario mnoge bitne pojedinosti  i da ćeš prije ili kasnije drmnuti glavom o zid, i da bi buđenje moglo biti jako neugodno…” započeo je Šetač priču, koja je sudeći prema intonaciji trebala biti podugačka.

Vidjelo se da tek posprema zrak u pluća i uzima zalet. Moglo se osjetiti kako u duhovnom eteru, koji nas je okruživao, pokušava napraviti mjesta za svoje ideje, koje će početi sipati iz rukava. Što se mene tiče, više sam se bojao onog što će reći, nego li sam to sam sebi htio  priznati. Nikad nisam bio osobito hrabar i uvijek sam gledao u pod dok sam hodao, no, nasuprot meni, a i ostatku dunjaluka, taj mali Šetač imao je stalno isplažen jezik prema davno utvrđenim kriterijima i izgledalo je da je pio s nekih drugih izvora, neznanih svima nama.

Držao je do konvencija i stereotipa ko’ do lanjskog snijega. Nagledao sam se puno neslaganja s onim što je pričao, naslušao sam se puno ružnih riječi iza njegovih leđa, jer, zaboga, meni su mogli reći, ja sam bio jedan od njih, isti kao i oni, uniformiran i pripadnik, sav njihov, a on je, u najboljem slučaju mogao proći, kao “blentavi anarhist”, “oprosti mu Bože, ne zna što govori!”, “budalina Tale”, “onaj mali seronja”, “pametnjaković” i sl.

Kako god da je bilo, osjećao sam strašnu grižnju savjesti naspram njega, bojao sam se da ga ne ponize i uvrijede, bojao sam da ga ne iscipelare i ostave u čaršijskom blatu i više od svega bojao sam se da ga ne izgubim iz vida. Jest, bio je težak ko’ crna zemlja, ali bio je i lakmus papir našeg Štrumfograda. S kime god da je razgovarao, otvarao je njegovu osobnost, baš onakvu kakva je doista bila i svi su se naspram njega pokazivali onakvima kakvi doista jesu.

Nalikovao je davatelju krvi, koji je krv mogao dati svima, a nije je mogao primiti ni od koga. Znao ih je hipnotizirati poput mađioničara, nagovoriti da glume i oni su to činili na svakom njegovom koraku, ali su glumili same sebe, što je, bez sumnje, najteža moguća rola. Svaka iskrenost je u čaršijskoj zbilji brzo umirala, a na nišanu joj je redovito pisalo njezino drugo ime:” naivnost”, no nekim čudom, koje si nikad nisam uspio do kraja razjasniti, s njime su uvijek bili iskreni.

Najdalje do kud sam mogao izelaborirati tu stvar, bio je zaključak da ga se ne boje i dandanas smatram to najvećim postignućem svakog čovjeka, dakle, tu okolnost da ga se drugi ljudi ne boje. Jer strah je dominantna pojavnost, i u našem ga svemiru ima puno, puno više, nego što bi ga trebali za neko normalno preživljavanje. Ima ga toliko da ni disati ne možemo kako Bog zapovijeda. Kladim se da zrak udahnemo i milijarde puta manje, nego li bi trebali, samo zbog tužne okolnosti što nam svako malo u glavu uleti neka besmislica, tipa “ a, što ako…?”.

Neopozivo sam utvrdio da ljudi, iz nekog misterioznog razloga, dišu kad pričaju su s njim, dišu i ne misleći na disanje, i onakvi su kakve ih rijetko viđamo u zbilji, a kad odu, privremeno ili zauvijek, zamišljamo ih baš takvima, kakvi su se njemu prikazivali. Doista čudno!

Da  ga nisam tako dosljedno slijedio, siguran sam da bi mi svi ljudi bili nalik jedan drugom, ko’ jaje jajetu. Ovako se neprekidna galerija profila ređala na eskalatoru u mojoj glavi i mogao sam razlikovati ono bitno kod svojih sugrađanina, na način sličan onome kako sam razlikovao začine ili kako bi neki modni guru razlikovao parfeme (svakako, sjetio sam se i Suskinda, pa što!?).

Dakle, što bi se moglo reći o strahovima!? Držat’ ću se poznatog terena i neću se zaletavati u neke veleumne ekspertize jer, ako me moj dobar osjećaj ne vara, i u dosadašnjem dijelu ove smušene knjige, sam si na trag navukao svu silu lovaca na glave i osjećam njihov vonj iza svakog ćoška. Čekaju da se ova slova neopozivo zalijepe za podlogu i onda će me mlatnuti i u slast smazati (kod riječi “mlatnuti” bilo bi zgodno zamisliti onu plastičnu stvar, s kojom su nekad znali zveknuti muhu na birtijskom stolnjaku, a kod riječi “smazati”, možete, ljubljeni moji, zamisliti recimo dijete, kojemu je neki genijalac, povjerljivo priopćio da Djed Mraz ne postoji).

Znam da ću morati  plesati i bolje od Aske, želim li ih odvući od bitnog i dočepati se stada, no volim “plesati”, ma kako suludim se to činilo u mojoj situaciji. Bježim u to, jer je teren umjetnosti, jedino mjesto na kojemu ne osjećam strah od odustajanja, već samo strah. U drugim stvarima se puno lakše odlučujem na povlačenje, no slike su posvuda u božjoj bašći i držim da svatko smije uzbrati i pokazati one koje su se njega dojmile, kao što će se uvijek naći ljudi koji će kupiti baš one cipele s izloga, za koje ste se vi netom zapitali:” E, pa, tko bi ovo stavio na noge!?”

Onaj prvi strah, strah  od ovog svijeta, kojeg smo morali osjetiti izlazeći iz sigurnosti materinog trbuha, u ledene  i košćate ruke stranca, nismo zapamtili, jer nam memorijska kartica nije još bila aktivirana, no svejedno on nastanjuje našu podsvijest i osjećamo ga poput pozadinskog zračenja, zaostalog iza “big banga”, a posredno, gledajući druga rađanja, saznajemo i da smo se pri izlasku iz ljuske derali iz sveg glasa, a ako nismo, oni bi nam zveknuli šamarčinu upozorenja, a ako smo i tad ostajali nijemi, pripisali su to našoj nesavršenosti i nesnalaženju u novom svijetu, što je moglo značiti samo jedno, a to je, dakako, da će naše putovanje po vremenskoj crti započeti na nekom drugom mjestu i u neko drugo vrijeme…Ljuska, prezgodno, metafora prijelaza u drugi svemir! Pa, haj'mo, onda:

“ Znaš li ti kakva je razlika između jednog pileta!?” prenuo me .

“ Jednog pileta, i…!? uzvratio sam.

“ Dobro si me čuo, ne glumataj! Nema “i”!”

Prvotni strah zamijeni ljutnja i osjetih, gotovo olakšanje.

“ Narasla bi ti kruna na glavi, samo kad bi postavio neko normalno pitanje, recimo, o razlici između pileta i traktora! Ne, ti uvijek moraš otići malko dalje! Što je zadnja namjera toga!? Zašto to, zapravo, činiš!?”

“ Postigao sam oba cilja, što  mi je u mom makijavelističkom buđaku, sasvim dovoljno! Naljutio sam te, a…!”

“ Ne zagovaraj, u čemu je, dakle, razlika između jednog pileta!?”

“…kao drugo napravio sam te radoznalim, zar ne!” dovršio je, ne obazirući se na moje pitanje. Ako mi je išta išlo na živce, bile s u to te njegove mentalne busije, koje je uvijek i svima postavljao, gdje god da se pojavio.

“ Eto, na ovome mjestu bi mogli započeti razgovor o falinkama tvog komunizma!” uozbiljio se.

“ S pileta iz blentave pitalice, pravo na komunizam! Umirem od znatiželje!”

“ Pokušavam ti kazati kako je teško nekome od vas, komunjerosa, objasniti da postoji išta izvan tog vašeg zadanog koncepta!”

“ Taj naš “zadani koncept”, je razriješio mnoga pitanja ljudskog života i posve je dostatan za rješavanje bilo koje društvene dileme. Valjda ti je i samome jasno da je unutar marksističke ideologije  moguće odgovoriti na sva pitanja iz društvenog života i da tu nema mjesta nikakvim pilićima s jednom nogom i drugim nemogućim pitalicama!Tako jasno postaviti stvari, do sad  nije uspjelo niti jednoj poznatoj ideologiji u povijesti. Marks je  do te mjere demistificirao stvarnu poziciju i prirodu kapitala, te korijene i genezu profita, da ne vjerujem da će ikome više, dok je svijeta i vijeka, pasti na pamet da privatni interes nameće onome općem i društvenom!”

“ A, kako to izjednačavate ljude, pa da svi budu istih mogućnosti i imovnog stanja!?” upitao je mirno Šetač.

“ Pa, što je loše u tome da se uzme od onih, koji imaju previše i raspodjeli na one koji nemaju ništa!” začudio sam se takvom pitanju.

“ Pa, oni, koji imaju više, možda to i ne trebaju zahvaljivati samo svojoj pohlepi, možda je katkad posrijedi i sposobnost, sreća, naslijeđe ili neka druga okolnost, koja ne bi nužno bila neprihvatljiva! Tko treba presuditi o tome!?”

“ Partija je regulator tih odnosa, a moralnost je kod komunista podignuta na razinu svetosti!” svečano, a bogme i uvjereno, sam rekao.

“ Neka ti se Veliki Allah smiluje, pa ti još ne znaš da i ne postoje pošteni političari! Pa, to ti je čisti oksymoron! Ne rade oni nikad za raju! To im je samo u programima i prezentaciji, al’ u zbilji rade samo za sebe, pa čak i oni građanski, ali u demokratskim sustavima to svi znaju, pa ih glasači mogu ukloniti ako grabe previše. Al’ ovi tvoji su i tome doskočili, čovječe, nezamjenjivi su! Oni su zauvijek, zar ti to nije jasno!? A, sama činjenica da onaj tko je stekao malo, odlučuje o imovini onog tko je sposoban steći puno, govori o generiranju društvene nesposobnosti, i samo ako im se da dovoljno vremena, sve će nas pretvoriti u nesposobne amebe, koje i neće imati svoju volju, već će samo čekati što će se odozgo narediti!”

“ Kako samo možeš izvlačiti tako pogrešne zaključke i onda na njima graditi tu kulu babilonsku!? Pa, o moralnosti komunista bi trebale svjedočiti  sve silne žrtve pale na barikadama slobode…!”

“ Je, je, vjerujem da je među njima bilo i pravih idealista, poput, recimo lika na mojoj majici, ali za njih postoji ona “da svaka revolucija jede svoju djecu”, a onda gore isplivaju govna i tako onda dolazimo na teren one druge poslovice, za koju sam gotovo siguran, da sam je ja izmislio, a glasi: “ Glupost je nepobjediva!”

Nepobjediva je, jer njoj nisu potrebni argumenti. Ona, nadmena gospođa Glupost, na sva pitanja može odgovoriti s :”baš me briga” ili s onim”pa, što!?”, i za nju je priča gotova, a samo istrajavanje na punoj istini, pa i najsitnijim detaljima koji je rese, može gurati zamašnjake društva naprijed. Svako zanemarivanje, preskakivanje, potiskivanje i zabranjivanje, može samo doprinijeti stagnaciji i malodušnosti. Oni gore će svoj posao smatrati završenim onog časa kad se mi počnemo kretati poput zombija, iščekujući od njih naredbu o bilo kakvoj promjeni smjera. Mase, kojima se lako upravlja, a ne pojedinac, ne osoba, individua, ne karakter, ne kreacija, ne radoznalost, ne promjena, ne iskušenje, ne …”

“ Pa, ja stvarno ne znam čime si ti toliko izazvan, da ti ništa ne valja i da u svemu tražiš mahane!?” rekao sam, povlačeći se još korak unatrag.

“ Ne ideš ni u džamiju, je l’ da!?” rekao je kao da me nije ni čuo.

“ A, tko ide!? Mogao bih ti na prste nabrojiti one starce, koji se uoči Akšama sakupe kod Željeznog mosta: Selim Balić, Edhem Krkić, Halim i Hakija Bešić, braća Kahrimanovići …Ne kaže se džaba:” Hodže i popovi najveći lopovi!””

“ A, možemo li reći za one tvoje u CK, da su isto lopovi, barem mali!? Ne, to ne bi išlo, jer oni su kreatori i te tvoje izreke, a ako se itko i našali s njihovom neupitnošću, završi u zatvoru! Baš zanimljiva je ta njihova jednakopravnost! A ti starci, što ih se tek po nekoliko sakupi pred svakom kozaračkom džamijom, tako da ih možemo “na prste izbrojiti”, neprocijenjiva su vrijednost i svaki dan zahvaljujem Allahu na okolnosti da su ih ovi tvoji zaboravili i zanemarili, da ne kažem potcijenili…”

“ Uz sve poštovanje, ne razumijem kako šačica polupismenih staraca može predstavljati ikakvu opoziciju našem visokouređenom sustavu vrijednosti. Nije li i u činjenici da im je omogućeno slobodno prakticiranje vjere sadržan dokaz da je naš sistem  tolerantan čak i naspram onih drugačijih, koji su zapravo svojevrstan anakronizam i predstavljaju odumirući dio stare prakse, u kojemu je podložnost metafizičkim predrasudama bila jedina konstanta!”

“ Nisu oni nikakav anakronizam! Uvjerit’ ćeš se u to kad tad, no mogu samo moliti Allaha da to ne bude prekasno za tebe i za sve nas!” rekao je, sad već malo ljutito, što sam rijetko viđao kod njega. Uglavnom je on drugima dizao tlak.

“Pa, što su ti oni, ako nisu anakronizam!?” upitao sam s podsmijehom, začuđen i samom činjenicom da među našim didovima i starcima s margine društvenih zbivanja može vidjeti išta što bi imalo relevantan društveni značaj ili snagu.

“Oni su čuvari tradicije!!!”

“ Kakvog li samo bombastičnog naziva, za ljude kojima kažemo: “Merhaba!” ili “Kako je komšo!?”, i prođemo dalje i ne slušajući što će odgovoriti! Čudu se ne mogu načuditi, kako u njima možeš vidjeti ikakvu, a kamo li relevantnu društvenu snagu! Pa, oni su skroz, naskroz, nevidljivi i stopljeni s ambijentom, poput kameleona…” bio sam siguran da situaciju držim pod kontrolom i dao sam si oduška. Već me bilo teško zaustaviti. Nekakav vid mentalnog bestežinskog stanja. Lebdio sam poput balerine i uživljavao se u nevjerojatne lupinge koje sam najednom mogao izvoditi.

“ Sigurno te podsjećaju na spavače ili na simbiozu kamena i mahovine, tu su, a opet, ko’ da ih i nema, ha!?” pitao je, možda i sarkastično, ali se nisam obazirao, jer nisam naslutio aikido tehniku u tom pitanju, ponesen svojom novom sigurnošću, a morao sam. Naprosto, uvijek morate računati s tim, ako pričate s njim, inače će vas oboriti vašom vlastitom snagom. Valjda se već gadno ponavljam s tom izlizanom konstatacijom, no sve mi je manje jasno, zašto sam se jednako zaletavao, ne uočavajući tu podmetnutu nogu.

“ Konačno se slažemo! I ja ih vidim kao mahovinu na kamenu, tu je, pa što! Uglavnom kažemo da smo prošli pokraj kamena, a mahovine se malo tko sjeća, ona je jednostavno tamo! Pripadajuća, ali bez značaja za ukupni dojam!” jedrio sam dalje.

“Znači, možemo se složiti da su takvi, sivi i neuočljivi izvan interesa ideoloških čistunaca iz tvoje Partije!” upitao je mirno, premirno.

“ Eto, oko toga se možemo složiti!” rekao sam, računajući da još malo diplomatske pomirljivosti ne može naškoditi. Čovjek je uvijek sretan kad ga može malko odgurnuti iz klinča.

“ Pa i nisi ti toliko ćorav, kako bi se čovjeku činilo, no začuđujuće je to, kako ne uočavaš svu veličinu i sadržaj slike, koja ti je pod nosom. Srećom, ne vidi je ni UDBA, jer, u suprotnom, ni mi  je ne bi još dugo gledali!” rekao je glasom ispunjenim nekim zanosom i ponosom…

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.