svabo
nido2 piše:
Odlijepili smo se od Abe i krenuli uz čaršiju, no za Šetača se zalijepila jedna riječ iz nekog novinskog naslova i on se, onakav nepredvidiv kakav je već bio, primio svojih tumačenja zakona spojenih posuda i kako nije posve slučajno da je zapeo baš o ta slova, a ona su “tako dvodimenzionalna i trebala bi biti nijema, a nisu”, i još trista čuda.
Nisam ga ni ja uspijevao uvijek pratiti. Njegov mentalni sklop je baš nalikovao onim čudnim mađioničarskim rekvizitima: kutijama sa duplim dnom, vezicama, čiji čvorovi su laiku bili nerazmrsivi, lopticama koje neočekivano odsakakuju, kartama, koje se mogu mijenjati, golubovima iz šešira, …
Eh, golubovi, nemoguće ih je spomenuti, a da se ne sjetim ljudi koji su, vjerovali ili ne, poznavali sve i jednog goluba u čaršiji. Naravno, bili su to moj rođo Hamdo Šukrijin i Vajta Sevlin. Za ovaj tekst bi bilo pogubno(osim onih strujanja, koja osjećam, a ne vidim ih) ne razjasniti historijat ovakvog imenovanja aktera.
Dakle, samo za one posve neupućene, ime roditelja ili njihovo zanimanje, uz ono vlastito ili, pak nadimak, isticano je iz razloga da se imenovanog ne bi zamijenilo s nekim drugim insanom istog imena ili nadimka.
Evo par primjera, za naučiti kod kuće: Juso Selimov, Hamdo Dikin, Meho Behze pekara, Emsud babicin, Hare hodžin, Ado Zibin, Nido Ahme poštara, Sabo Idrizov, Taib Dervišin, Mrđa Stevin, Željko Stankin, Dado Sabrin, Muto Minin, Omer Zlatin,…
(Svi će doći na red, neću se ja preveć obazirati na formu, nisam ni do sad! Uz sve zadaće koje bi trebalo imati neko normalno literarno štivo, ovo što ja pišem je, na stanoviti način, i vremenska kapsula u koju kanim pospremiti i neka fakta i lica, baš poput onih Urisovih Židova iz Varšavskog geta , koji su revno, iz sata u sat, u nemogućim uvjetima zapisivali sve one koji su umirali.O daljnjim reperkusijama ove stvari, nastavit’ ću kad zalutam (“zabasam”, rekli bi stari kozarčani) neki drugi put…)
Jing i Jang, voda i vatra, smirenost i temperament, flegma i akcija,… i moglo bi se tako nabrajati do Nigdarjeva, ali bi se na kraju moralo reći da su bili nerazdvojni jarani i da su dijelili neviđenu ljubav za golubove svih vrsta i pse, dakako.
Nevjerojatna je podudarnost da smo baš na njih naletjeli, dok mi se ta misao o mađioničarskim golubovima motala glavom.
Opet voda na Šetačev mlin!
Čim su nas ugledali, Hamdo je onako blago, kao iz drugog plana, klimnuo glavom i okrečući se od “štrasera”, koji je mirno kvocao mrvice koje mu je bacio po pločniku, pozdravio:
“ če si, rođak, što ima!?”, a Vajta se uključio na svoj način:
“ Šta je, papci, da niste markirali iz škole!?”
Tko god je ikada vidio i jedan špageti western, sigurno je pomislio da je nemoguće izdržati tolike udarce u onim tučnjavama i ostati na nogama. Držao sam te filmove dobrima, ali u svemu pretjeranima, sve dok nisam vidio Vajtu u akciji. Iako je imao malo više od trideset kila s krevetom, bilo ga je nemoguće pobijediti u fair borbi.
To jest, mogli ste ga oboriti, ali taj bi se uvijek iznova dizao i nije se nikad predavao. Imao je srce bika i hrabrost lava. Taj se nikome nije uklanjao s puta, a mnogi su ga podcijenili, onakvog zgurenog u onome plavom “jeansu” i tenama, tako da se vrlo često i zbog najbanalnijih razloga tukao, a s druge strane se mogao naći bilo tko, ali mi smo ishod znali unaprijed.
Vajta nikad nije gubio, jer riječ predaja, nije stanovala u njegovom, ionako skromnom vokabularu, a i dobro je vladao svim tehnikama ulične borbe. Znao je katkad liznuti prst i dodirnuti koji friški ožiljak na licu i reći:” Ja sam ti ko’ vuk! Oni me ranjavaju, a ja samo poližem ožiljke i ćeram dalje!!!”
Vajta je bio takav i ništa ga nije moglo promijeniti, no bio je i dobar komšija i jaran i nikada ne bi ostavi prijatelja u nevolji. Ako bi naišao na nekog drugog insana, koji se kužio u pse ili golubove, pretvarao se u oličenje dobrote i sve svoje oduševljenje rečenim temama, pokušavao je prenijeti na sugovornika.
Ti ljubitelji životinja su baš ko’ masoni, teško se uvući među njih, al’ kad jednom upadneš, zaštićeniji si i od ličkog međeda.
“ Smijem li pomilovati Devila!?” upita ga Šetač približavajući se krasnom psu uz Vajtinu nogu u plavom “jeansu”.
“ Samo daj, pomiluj ga, al’ znam ja šta ti je na pameti!” bocnu ga Vajta.
“ A, šta bi mi bilo na pameti!? Hoću pomilovati pašće i to je sve!”
“ Ma, nemoj, misliš da si pametan, al’ Devil je pametniji od tebe sto puta! Hoćeš ga navići na sebe, da ne laje, kad dolaziš u ašikovanje, kod one male Emire, moje komšinice!”
“ E, pa, taj tvoj ćuko će završiti ko’ akademik, smio bih se okladiti u to! Ima l’ iđe takvog pašćeta!? Pametniji je i od onog Lesija, što se uvaljivao Elizabethi Taylor!” podsmijavao se Šetač.
“ Jasno da je pametniji! Evo jučer je mati nešto radila vani, kad je izletio za njom i počeo je vući u kuću!” reče i namjerno zastade, mjereći efekt svojih riječi.
“ Dobro, hajde reci, zašto je išao po Sevlu na avliju!? Da nije namirisao požar!?” nestrpljivo ga je zapitao Šetač.
Vajta pomilova Devila po vratu , na šta se ovaj sretno obliznu jezikom i malo iskrenu njušku isijavajući svoje zadovoljstvo posvuda.
“ Ma, kakav požar, budalo, pa to bi namirisao svaki mješanac! Televizor je bio uključen i na njemu su krupnim slovima pisale samo dvije riječi…!”
“ A, to su!!!”
“ NARODNA MUZIKA!!!”
“ A, pismenog li pašćeta!?” poluozbiljno mu je oponirao Šetač.
“ Od tebe je pismeniji!” posve uvjeren reče mu Vajta i okrenu se Hamdi, koji se blago osmjehivao i radio s usnama ono “mpm, pmpmpm”, što su golubovi dobro razumjeli i mirno jeli mrvice iz njegove ruke.
Duga kosa, na njegovom lijepom licu pravilnih aristokratskih crta, ukrašenom gustim brkovima spuštenim sve do brade, nenametljivo, a ipak uspravno držanje, činili su da bude primijećen i prije nego što bi išta progovorio, a govorio je uvijek malo, važući svaku riječ i od njega definitivno niste mogli očekivati nekakva nerezonska izlijetanja, a niti kakve govorničke eskapade.
No, ako ste ga uspjeli dovesti na teren, gdje se priča doticala njegovih pernatih pratilaca, golubova, onda ste mogli spoznati svu njegovu širinu i emocionalnu i intelektualnu potenciju, koja je nastanjivala tu izuzetnu osobnost. Svojim najvećim uspjehom na tom polju smatram jednu prigodu kad me odveo do svojih kaveza s golubovima, koje je držao u štali, uz staru Avdagića kuću.
Nekada je rahmetli Šukrija iz te štale izvodio konja i uprezao ga da bi se zaputio na još jednu od svojih svakodnevnih tura do željezničke stanice i natrag, koja je za razliku od mjesta, koja nisu bila politički nepodobna, bila udaljena od čaršije čak šest kilometara.
Šukro je, godinama, sa stanice dovozio sve one špageti westerne, ali i pakete, poštu i novine. Poštanski kombiji su zamijenili Šukrine konje, a Hamdo je u štalu uselio svoje gušane, gaćane, štrasere, jamare i pismonoše.
Koliko je samo ljubavi i oduševljenja bilo sakriveno iza te mirne fasade. Dok mi je onako potpuno neupućenom i zbunjenom, sa, za njega iznenađujom vehamentnošću i rječitošču, objašnjavao razlike između pojedinih vrsta i njihova dobra svojstva, cijelo vrijeme je nježno milovao po leđima goluba o kojemu je pričao.
Ptica je očito uživala u toj masaži i ostajala bi mirna čak i nakon što bi je spustio natrag u kavez. Taj dan sam skužio, valjda notornu istinu, da životinje, možda i jedine, među svim božjim stvorenjima, znaju razlikovati pravu ljubav od prijetvornosti i da bi se trebali više oslanjati na njihove “procjene”.
“ Vidimo se, rođak!?” i taj dan mi je rekao moj rođo Hamdo i ja se evo, pridržavam tog našeg dogovora, gledajući ga češće nego ikad prije, na jedini način, koji mi je preostao, iza svih ovih slova, koja djeluju tako prazno i dvodimenzionalno, sve dok ne ugledam ona, koja označavaju njegovo ime…
“ Aparthejd!” reče Šetač iz nekakve dubine svojih misli.
“ Molim!?” trgnuo sam se.
“ Pisalo je to na naslovnici “Oslobođenja”, u Abinom kiosku!” reče odsutno.
“ Eh, što sve tebi neće pasti na pamet!” iskreno sam se nasmijao.
“ Otkud ti sad to!?”
“ Ma, zanimljivo je to!” nastavio je kao da me i nije čuo.
“ Misliš na riječ ili pojavu!”, rekao sam, tek da nešto kažem, i dalje ne shvatajući, na što cilja.
“ Riječ potječe iz afrikansa, jezika nizozemskih šljakera, koji su kolonizirali prostranstva sadašnje Južnoafričke Republike i označava posvemašnju odvojenost društvenih skupina prema kriteriju boje kože.
Bilo je rasizma od kad je svijeta i vijeka, ali ti frajeri su tu perverziju dali institucionazirati i, blago rečeno, prosuli su hrpe izmeta po svim moralnim načelima, pa i po načelima francuske revolucije, koja su govorila o slobodi, jednakosti i bratstvu, u koja su se tako zdušno zaklinjali u svojim matičnim državama. Hrpe dijamanata, zlata, egzotičnog drva, slonovskih kljova, i čega sve ne, u potpunosti su začepile gubicu njihovim demokratskim vladama, zakletim nad svetim knjigama i onim drugima, na kojima je bila utisnuta ona ćorava kurva, Božica pravde .
“Red, rad, disciplina”, naslijeđeni od one spartanske formule, koja govori o krvi, znoju i suzama, čime su se europski protestanti, uglavnom iz one kalvinističke podskupine, koji su postali najmalađim afrikanerima, jačali svoje čudoređe i društveni angažman, dobili su sasvim neuobičajeni dodatak, po kojemu je pigment postao najpresudnijim dijelom ljudske osobnosti…”, naišlo mu je i samo je nabrajao.
“ Da me ubiješ, nije mi jasno, kako si tako daleko otišao za jednom riječju, koja se svako malo pojavljuje u novinama. Rekao bih da si čak i usklađen sa oficijelnim stavom naše zemlje po tom pitanju. Kao zemlja smo i službeno osudili rasnu i svaku drugu segregaciju dole, ali zapravo teško da možemo išta više izvući iz te stvari. Slabo se palimo i na hiljade mrtvih zbog zaraza, ratova i elementarnih nepogoda.
Daleko od očiju, daleko od srca! Svatko zna da ovdje neće biti rata sljedećih milion godina! Ovo je Europa i jednostavno pripadamo sretnijem dijelu čovječanstva…!” umirivao sam ga, čudeći se i dalje da mu se uopće dalo promišljati tako daleke i izdvojene pojave, čija egzistencija jedva da je imala ikakve refleksije na naše okružje i naš život, tih godina, koje su na svim područjima života nagovještavale bolje i sretnije sutra.
“ E, moj Nido! Te svoje procjene možeš okvačiti mačku o rep!”
“ A, zašto, moliću lijepo!?” bio sam tad baš iskreno iznenađen. Ništa, baš ništa iz naših života nije slalo nikakvu poruku, zbog koje bih i za milimetar promijenio svoju tadašnju političku percepciju i nisam, čak ni na razini primisli, mogao naslutiti, što bi me moglo iole pokolebati u takvom uvjerenju.
No, moje druženje sa Šetačem i pokušaj da razumijem mehanizam, kojim se on služi, kad promatra stvari, naučili su me da se nikada pretjerano ne uljuljkam, pa niti kad su najočitije stvari u pitanju, jer teško se mogu sjetiti ijedne od njih, u kojoj me već nije izbacio iz moje sigurnosti, što sam mu rijetko priznavao, ali sam zato, uglavnom sa zadrškom, morao priznavati sebi, što je znalo biti i znatno gore, da mnoge pojavnosti, počinjem gledati kroz njegove naočari.
Bio sam uvjereni komunista. Uspio sam to čak i formalizirati i u SK sam, mimo svih pravila,ušao sa 16 godina. Dogodilo se to u kinu “Radnik” u Prijedoru.
Govornik, koji je držao pristupni govor, čak se pohvalno izrazio o mom slučaju i posebno me pozdravio s pozornice. Baš sam se ponosio i u tome nije bilo nimalo sumnje, niti ikakve poze. U nekakvoj recenziji Camusova opusa pročitao sam da se čovjek rodi kao ljevičar i ostaje to sve do srednjih godina, a onda se, polako pozicionira oko političkog centra, da bi u starijim godinama zacementirao svoj politički stav na populističkoj desnici.
Osim što je iz priloženog vidljivo da mi je tad bilo ostalo podosta vremena da evoluiram iz revolucionara i idealista u nekakvu zadrtu konzervu, treba reći i to da smo živjeli u političkom sustavu, koji je propovijedao ideju da su u jedinoj Partiji koju smo imali, već pohranjene sve političke ideje, koje trebaju dovesti, tamo u dalekoj, ali dosežnoj budućnosti, do apsolutne jednakosti ljudi, do njnihove posvemašnje emancipacije i posvećenosti višim ciljevima kolektiviteta.
Svaki individualizam je, prema toj ideji, bio egoističan i neprihvatljiv, religija je opijum za narod i služi samo tome da bi posvađala različite etničke i vjerske skupine, ljudi su najveća snaga društva, pa je poželjno da se takva energija povećava njihovim identičnim stavovima u glavnim životnim pitanjima(to se zvalo jedinstvo), posao za sve, stan za sve, jednakost, bez obzira na rasu, naciju i boju kože, pa takvoj jednoj ideji, mogao bi prigovoriti samo kreten.
Iskreno sam vjerovao u to o čemu govorim i to mi je donosilo stanovitu komociju i u tom konceptu nisam vidio nikakvih napuklina i nije me trebalo vrbovati, a niti nagovarati da i sam budem misionarom tog idealnog poretka, koji će jednoga dana u svjetlijoj budućnosti nastati na cijelom planetu.
Kad si pripadnikom i vjernikom dominantne i vladajuće politike ne moraš nikome ništa tumačiti, jer je posve jasno da drugačije mogu misliti samo destruktivci i oni, kojima opće dobro nije na srcu, dakle, poremećene i zle osobe. Kad ste ljevičar, vrlo vam je jasna granica koja odvaja dobro i zlo i sumnja potpuno nestaje iz vaše svijesti, kontrasti su jasni, malo što vas može pokolebati i dovesti u sumnju.
Šetač mi je često znao ići na živce, baš zbog te svoje sklonosti da propituje neupitno i da stvari promatra iz kutova koje bi trebalo zanemariti, jer mogu zbuniti ljude i odvesti njihova promišljanja k destrukciji i tko zna kakvoj još napasti.
“ Dobro, je l’ ja, možda, krivo razumijem ili si ti zamislio da apartheid i nije samo pod skutima britanske i nizozemske krune i da ga ima i drugdje!?” pitao sam ga, unaprijed strahujući od odgovora, jer mi je nešto govorilo da ga neću moći prihvatiti.
“ Ima ga posvuda!” mirno je rekao.
“ Ma, nemoj mi reć’! Pa, tebi, stvarno, nisu svi kod kuće!”
“ U Americi, također, diskriminiraju obojene, ali, istine radi, to je tamo samo djelimično institucionazirano, a većim dijelom se rasistima tek gleda kroz prste. Što reći za zemlju, gdje jedan Otis Reding, jedva u nekakvoj šupi na Jugu, uspije snimiti ploču i gdje svog olimpijskog prvaka, neće poslužiti u restoranu,u njegovom rodnom gradu.
Da, mislim na velikog Casijusa Claya! I da znaš, ima pravo, ljepši je od bilo kojeg bijelca! U njemu je više slobode, neg’ u cijelom tvom Savezu komunista!”
“ Začepi gubicu, budalo, mogao bi nas neko ćuti, a onda smo mrtvi Indijanci! Što ti to treba, nikad neću shvatiti te tvoje iznenadne ispade, da nisi bolestan u glavu ili je samo “sex uzrok svemu!”, kako bi rekao stari Siegmund!?” zatrpao sam ga ispunjen baš pravim strahom.
“ Ne, nije ti to sex, osim ako koitusom ne doživljavamo slobodu govora, po kojoj možemo reći baš sve, ali pod uvjetom da je to odobrio nekakvo vijeće ruralnih tipova, zvano CK!”
“ Daj se zagasi, molim te, a ja ću se napraviti da ništa nisam čuo! Pa, milioni su poginuli za ideju slobode, a ti tu valjaš nekakve salonske, građanske opcije, za koje je tako jasno da ih je revolucionarna praksa pregazila ko’ beba zvečku!” dohvatio sam se težih oružja.
“ Revolucionarna praksa, veliš”, već je bilo očito da mi se podsmijava “ a, majčica Rusija, da ne kažem ono ogavno: SSSR, pa Staljin je gore, u Sibiru, dao zatočiti pola stanovništva, valjda ih nije stigao sve pobiti! Misliš da su svi oni blentavi, a da su Ljermontov, Puškin, Tolstoj, Dostojevski, Solženjicin pali s Marsa. Od stotine najboljih svjetskih šahista, 99 su uvijek Rusi. To bi trebalo govoriti o visokoj produhovljenosti tog naroda, pa otkud im onda takva kritičnost prema komunizmu, a oni su ga izmislili. Ili im možda Kinezi pune Sibir!? Ne, brale, prepametni su da umru s tom laži, koja im je podvaljena, a nekima je tek dosadilo denuncirati svoje susjede i rođake samo zato što su slušali neku tuđu radiostanicu. Da nije komunista, svi bi danas mislili da je Orwel pisao SF pričice. Ovako je to obična limunada, naspram onog, što je radio stari Staljin&co!”
“ Ako bih se i složio s nekim tvojim, prilično nategnutim stajalištima, i dalje mi nije jasno, čime možeš našu situaciju dovesti u vezu s onom u SSSR ili Amerikom!? Gdje je kod nas sakrivena tolika društvena nepravda, koju nitko osim tebe ne uspijeva ni uočiti!”
“ Ah, to što nešto ne vidiš, ne znači da ono i ne postoji!” podsmijehnu se Šetač.
“ Što bi to trebalo značiti!? Prelazimo na područje metafizike, ili…!?” učinilo mi se da sam ga malko stjerao u kut.
“ Ma, nikako, sve je jasno ko’ bijeli dan, no u našoj situaciji se radi o potiskivanju i generalno gledano to i nije najgore što nam se moglo dogoditi. Sačuvana je biološka supstanca, makar je ona duhovna gadno devastirana, skoro pa uništena!” rekao je kao da me nije ni čuo.
“ E, to ćeš mi morati malo podrobnije objasniti, uopće ne razumijem o čemu govoriš!?”
“ Oki-doki! Slušaj ‘vamo, komunjeros!!!”
Add comment