Kozarac.ba

Dio slagalice IX

 

nido2 piše:

Naslonio sam se na Abin kiosk i listao novine iščekujući Šetača. Rekli su mi da je otpratio onu gimnazijalku iz Starog grada, gore do kule. Nisam se mogao načuditi toj kombinaciji i u glavi mi je zvonilo ono kršćansko: “ Čudni su putevi Gospodnji!”, a Aba mi je čangrizavo, onako u svom stilu, rekao: “ Ljepotica i zvijer! Bolje bi joj bilo da se u vodu bacila! I tebi bi bilo bolje da se držiš podalje od njega! Taj će zaglaviti kad tad!”

“ Ma, kako ti sve znaš, a nigdje ne mrdneš iz tog kioska, po vazdan!? Samo gurneš glavu, kroz taj prozorić, ko’ puž iz kućice i već znaš na čemu Kugla stoji!”

“ Informiran čovjek, uspješan čovjek! I kad smo kod toga, mušterija mi se jučer žalila da je našla ispunjenu križaljku u “ Svijetu”, znaš li šta o tome!?”

“ Prvi haber! Znaš da ja to ne bi napravio. Moje je geslo, ono od druga Tita: “Tuđe nećemo, a svoje nemamo!” Mi ti , zapravo, dižemo prodaju!” rekao sam što sam mirnije mogao, jer sam znao da ću ga tako više raspaliti, a zbog nekog misterioznog razloga, uživao sam ga ljutiti.

“ A, kako mi to čaršijski žicari mogu dići išta, daj mi molim te objasni!”

“ Dobro, nismo ni mi čudotvorci, no “Čik” svoju dobru prodaju može dobrim dijelom zahvaliti baš Šetaču!”

“ Uopšte ne čitam to smeće, ali mi, svejedno, nije jasno kako ste vi, pilanski šegrti, mogli utjecati na njegovu prodaju!”

“ Preko pisma čitalaca!” spremno sam odgovorio.

“ A, naivčino, otkad pisma čitalaca ikome mogu dići nakladu!? Ha, ha, ha! Baš ste trknuti!”

“ Iznenadit’ ćeš se, ali se načelno slažem s tobom”, rekao sam pomirljivijim glasom” no, to pravilo ima barem jedan izuzetak, kad je u pitanju naša žurnalistička scena!”

“ A, taj bi bio!?”pun nevinog uvjerenja, iščekivao je naš Aba, dobri i pošteni.

“ Pa, “ona” pisma, u rubrici “Ljubavno iskustvo”, ta opako dižu tiražu, i ne samo nju, ako smijem biti indiskretan!”

“ Kakve vi veze možete imati s tim. Ta, svak zna da u toj rubrici vaših ljubavnih iskustava piše “nula bodova”, ko’ “Spartaku” iz Subotice…”

“ Da čitaš to “smeće”, bilo bi ti jasno na što ciljam, no ovako…!”

“ Dobro, proklet bio, zavirim ponekad, samo da se uvjerim kakvih sve budala ima na ovom svijetu! Sad mi reci, hajde, nemoj se igrati s mojim strpljenjem, jer bih mogao zabraniti ovo iščitavanje štampe na pultu!” sad više nije mogao natrag.

“ Ucjenjivaču!” stisnuo sam ga još malo.

“ Ma, pređi na stvar, bolje ti je!”

“ E, ‘vako, kad nemamo pametnijeg posla, ja i Šetač im složimo po koje ljubavno pismo s našim ljubavnim iskustvima…!”

“ Ali, vi ih nemate, to svi znaju!” sav sretan, poentirao je Aba.

“  Ako sam u krivu, neka se neka pop skupina nazove po meni! Ha, ha, ha! E, ova mi je baš dobra! Ko bi se normalan upustio s takvim jadnicima!?”

“ Dakle, vidim da moram otvoriti karte do kraja!” glumio sam razočarenje, što sam bolje znao.

“ A, zar si sumnjao, mulac jedan!?”

“ Belmondo,…” započeo sam, razvlačeći.

“ Misliš: Jean Paul Belmondo, onaj francuski glumac!” nadopunio je važno.

“ Eh, da, taj Belmondo!” rekao sam, sretan što je kužio bitno.

“ Kakve veze sad on ima s cijelom tom pričom!?” čudu se nije mogao načuditi Aba.

“ Pa, nemoj nas odati, ali posudili smo njegovo ime!” rekao sam prestrašeno.

“ Ma, krasno! Potpisali ste pismo u rubrici “Ljubavno iskustvo”, s “Belmondo”!!!”, kiosk se počinjao tresti od njegovog smijeha ( i sad se naježim, kad se toga prisjetim).

“ A, šta je tu smiješno, crko’ dabogda! Ime dobro zvuči, svi ga znaju, a koke ga obožavaju! Belmondu ne može odoljeti nijedna! “

“ I,o čemu ste pisali, na kraju balade!?” upita, nakon što se još jednom zagrcnuo.

“ Ma, ne bih sad o toma…” snebivao sam se.

“ Govori, bolje ti je!”

“ Šetač je svemu kriv! Ja sam htio napisati neko normalno pismo, nekakav peting ili, u najgorem slučaju, “69” ili, pak, nešto “misionarsko”, uglavnom klasika i to. No, njemu đavo nikada ne da mira i htio je pokupiti onu mjesečnu nagradu za najsočniju priču, znaš ga već!”

“ I!!!???”

“ Dalje je, naravno, čista klasika! Spojio je Belmonda sa nekim bliznakinjama…”

“ Ah, Matilda i Brunhilda, je li!? Odmah sam znao da tu nešto smrdi! Bilo je predobro, a da bi bilo istinito…” likovao je.

“ Pa, rekao si da ne čitaš “to smeće”!”

“ Dobro, dobro, ponekad zavirim, ali držimo se mi bitnog, ne pokušavaj skrenuti s teme!”

“ Eto, sve sam ti rekao i mogao bi platiti rundu u restoranu, kad Šetač dođe! Znaš da će se ljutiti što sam propjevao!”

“E, nisi mi sve rekao!”

“ Vraga nisam, sad bi si najrađe žile rezo’! Sutra će cijela čaršija pjevati samo o tome! Ja sam, naprosto, mrtav Indijanac! Od svih ljudi na svijetu, morao sam se odati baš “Radio Milevi”!”

“ Fino sam ti rekao da neću zucnuti nikome ni riječ, samo ako mi kažeš i ostatak priče!” trljao je Aba ruke.

“ A, šta se tu ima pričati!? Bilo je to ono: “Veni, vidi, vici!”, i sad smo u gabuli! Osvojili smo nagradu  i lovu ćemo dobiti poštom, najkasnije za petnaest dana!” rekao sam slomljenim glasom .

Šetač nam je prilazio pokušavajući pogoditi pikavcem unutrašnjost kante za smeće. Promašio je.

“ A, jakog vatrogasca, hoćeš zapaliti čaršiju, da bi se poslije istakao u gašenju…” nije mogao izdržati Aba. Šetač mu je prišao, primio ga s obje ruke za glavu i sočno ga poljubio u čelo.

“ Život je lijep, buraz! Zar ne osjećaš sav ovaj sklad oko nas!? Sve je dobro, sve je uvezano, a pozitivni ioni frcaju posvuda, sve je u koloru, buraz, naravno osim tvoje jakne i podočnjaka…”

“ Hej, Hamlete, polako, Ofelija je daleko, mislit će neko da meni udvaraš, perverznjače jedan! Zapravo sam trebao reći: Belmondo, zar ne!? Hahahaha! I nije tako loš ovaj dan, imaš ti pravo!” odjednom se Šetačevo oduševljenje prelilo na Abu.

Okrenuo se prema meni i jedva sam ostao na nogama, pred tim optužujućim pogledom. Aba je zaključao kiosk i obgrlio nas:

“ Hajmo u restoran, ja častim!!!”

“ Ne mogu podnijeti da ga gledam ovako sretnog! Da ne povjeruješ, čak će i častiti!” naricao je Šetač, a ja sam mudro šutio, da me ne ubije mojim vlastitim riječima.

“ Dečki, ja sam ipak zaposlen i dobro situiran čovjek, a vi ste samo dva mala šegrta. No, znam da ćete mi uzvratiti kad padne ta nagrada! Sule, dajder nam rundu, ‘vamo !”

Kad  su poručili piće, Aba opet preuze inicijativu:

“ Ma, jedna mi stvar nije jasna da me ubiješ!”

“ Koja stvar, lijo prepredena!?” upita ga Šetač.

“ Nidin stari je upravnik pošte, pa mi recite, bit će vam lakše, na koga će stići lova! Ne vjerujem da ste potpisali samo Belmonda! Pardon, molim, Jean Paul Belmondo!!!Hahahahahaha!” reče glasom istražitelja, koji čeka ubojičino priznanje.

“ Kontam, kako bih mogao taj broj “Čika” istaknuti na izlogu, s prigodnim naslovom…”

“ Pa, ne bi to stvarno uradio!?” zgroženo sam upitao.

“ Prvo mi reci na koga će stići lova!?”

“ Ne znam to, Šetač je ispisivao adrese, pitaj njega!”

“ Onda, da čujemo iz prve ruke! Dakle, ko je sretni dobitnik!? Ako nije Nido, onda si ti!”

“ Eh, da je barem tako jednostavno…” mucao je Šetač.

“ A , kako bi drugačije bilo!? Ako nije crno, jest bijelo! Dakle, ti si Belmondo!” uzviknu slavodobitno Aba i blago se nakloni publici i fanfarama, koje je samo on percipirao negdje iza naših leđa.

“ Stvar nije uopće tako jednostavna! Ti bi to trebao najbolje znati, zeznem sve čega se dotaknem!” smirenijim pogledom, pogledom pokajnika, obrati mu se Šetač.

“ Znam, znam, baksuz jesi i to ti priznajem. No, ne mogu shvatiti, gdje si fulao ovaj put! Šta je, zaboravio si staviti adresu, to je, ko’ bog!”

“ Ma, jok, stavio sam adresu…”

“ Ali, čiju, zaboga!” izdera se Aba.

“ Pa, tvoju!!!” predade se Šetač.

I da se plafon srušio na njih, Abine oči ne bi toliko iskočile, baš ko’ na federu.

I da ostanemo na poluozbiljnom terenu stripa, u sljedećem trenu su mu se na mjestu, gdje su ranije bile oči, pojavila dva dolarska znaka, koja su mijenjala boju i veličinu, baš kao ono kad dobijete na “Jednorukom Jacku”.

“ Kol'ko se ja kužim u medicinu, vas dvojica ste me, zapravo, učinili bogatašem! Vaš neslućeni diletantizam donio je lovu ravno u moje krilo! Ma, ko bi to rekao!?
Dobro, i nije to neka lova, al’ kad se samo sjetim one:” Nit’ oro, nit’ kopo, a…”. Preostaje mi, dakle, samo pričekati Peru, poštara! Pa,hvala vam dečki, što drugo reći, u ovome velikom času!?”

“ Ne moraš čekati Peru, mi ćemo podići lovu, gore u pošti, ionako moramo ići žicati od Ahme one listove od pisama. Kecić hoće da mu pišem nekakve referate…”

“ Pa, kupi teku, kod Mustafe u knjižari, ko’ sav normalan svijet! I da se nisi usudio od Ahme tražiti “moju” lovu. Pa, to je i protuzakonito, krampuse!”

“ Dobro, shvatio sam! Ti si, dakle, Belmondo i našao si se u sendviču između bliznakinja Metilde i Brunhilde…”

“ A, ne, to neće ići, slavu prepuštam vama dvojici, ja ću uzeti samo lovu i ne želim imati ništa s tom ogavnom pričom!”

“ Kakve mi veze imamo s tim, nigdje nas se ne spominje, ali tvoje ime, prezime, pa čak i nadimak stršat’ će sa novčane doznake! Osobno sam se pobrinuo za to! Dakle, želiš li još tu prljavu lovu, faco!?”

“ A, da podijelimo: pola-pola!” probudi se diplomata u Abi.

“ E, da nisi markirao s matematike, znao bi da trojici ne može zapasti po pola!”

“ Crko, dabogda, najedi se!”

“ Kako je to tužno, umjetnost tako treba mecene, a posvuda nailazi na imele, koje sišu njezine sokove!

Tko je zapravo Belmondo, Jean Paul Belmondo!?”

Retorička pitanja, između inog, karakterizira i činjenica da ona i ne traže odgovora, no baš valjda zbog toga, ostanu godinama visiti u zraku. Pitanja trebaju odgovore, da bi prizemljila, kao što su Matilda i Brunhilda…

Ma, ne, kud sve ovo vodi, sve teže podnosim sva ta multipliciranja, koja su posvuda…

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.