svabo
Da djeca vrlo dobro poznaju značenje riječi “tolerancija” pokazao nam je i nas osnovac Hamza Jaskić, sin naseg Serifa-Hife. Njegovo pismo jedno je od nagrađenih u nedavno održanoj nagradnoj igri koja je za temu imala upravo i samo to – TOLERANCIJU.
Jasnog stava i otvorenog srca Hamza je pismom pozvao neimenovanog prijatelja da igrom i druženjem nadvladaju predrasude i razbiju okove, neprirodno postavljene pred njihove zajedničke radosti, igru i ambicije…
Organizatori nagradne igre bili su JP BH POŠTA d.o.o. Sarajevo, HRVATSKA POŠTA d.o.o. Mostar i POŠTE SRPSKE a.d. Banja Luka. U nastavku pročitajte nagrađeni rad Hamze Jaskića
Hamza Jaskić – Pismo prijatelju
Dragi moj prijatelju!
Pišem ti ovo pismo uz nadu da će ti barem za trenutak vratiti vjeru u bolje i ljepše sutra. Znam da često kada prođeš pokraj moje škole, pomisliš kako smo mi oni drugi, drugačiji, ni sam ne razumjevajući zato.
Nemoj nikad ni pomisliti da na tebe gledam drugačije samo zato što ti je ime Milan a meni Hamza. Ponekad poželim stati pred autobus kojim putuješ u dvanaest kilometara udaljenu školu u Prijedoru, da ti kažem da si dobro došao u moj i tvoj Kozarac, u našu školu.
Tata mi uvijek priča kako su on i tvoj tata zavrišli osnovnu školu u našoj školi, i nikoga nije bilo briga kako je kome ime, pa se pitam zašto mi sada moramo raditi drugačije. Ako iko može učiniti ovaj svijet ljepšim i tolerantnijim, onda smo to mi, djeca. Zašto da dopustimo da samo zbog toga što je neko navijač ove ili one reprezentacije bude žigosan i izopšten iz naše sredine.
Zašto se ne bismo potrudili da nam različitosti budu podsticaj da što bolje upoznamo ono drugo i drugačije.
Da li odrasli znaju koliko malo treba da se vrati osmijeh na lice djeteta? Često razmišljam o ovom proteklom ratu i pitam se uz koliko malo tolerancije i razboritosti odraslih se ovo moglo izbjeći?
Mi smo imali sreću da se rodimo poslije rata, ali ni krivi ni dužni živimo označeni minulim događajima. Pitam se koliko vremena će morati proteći da ljudi prihvate da smo svi ljudska bića, da nas je Bog stvorio različite, da različito reagujemo u datim situacijama, različito se ponašamo, imamo različite vrijednosti, te da imamo pravo živjeti u miru sa svim svojim manama i vrlinama, jednostavno da budemo onakvi kakvi jesmo bez da izazivamo podozrenja.
Znaš li dragi prijateiju, da mi djeca, možemo i moramo konačno preći put do istinskog pomirenja kad ga ne žele ili neće da pređu oni stariji koji su i odgovorni i krivi za ovakvu situaciju?
Jednom nam mora postati jasno da moramo živjeti zajedno, ali se bojim da to ne shvatimo prekasno kad jaz bude još dublji i nepremostiv.
Zar je teško svim onim vrlinama koje krase prave ljude dodati još ovu jednu koja se zove tolerancija?
Zašto moramo razmišljati na način da je drugo i drugačije opasno? Zar se čovjek ne bi mogao potruditi da upozna druge ijude, a da ga ne preplaše njihova vjerovanja, njihove nade, njihove želje i slično. Ako ih uistinu shvatimo i sami postajemo bolji.
Kako da napokon shvatimo da je raznolikost neprocjenjivo ljudsko bogatstvo. Trenirajući za FK “Bratstvo” iz Kozarca često putujemo na gostovanja gdje se družimo sa svojim vršnjacima koji su “drugačiji”, i nimalo nam ne smeta da se do mile volje provodimo i da shvatimo pravo značenje riječi tolerancija.
Na tekmama nam je uvijek važnije ko bolje igra nogomet, te ko će prvi zabiti gol, nego kako je kome ime. Zato dragi prijatelju ako ikada poželiš doći na stadion Bratstva, dođi. Nemoj čekati na starije.
Dodi da pokažemo starijima koliko malo treba za dječiji osmijeh i sreću, jer kako je neko rekao:”Osmijeh ne košta ništa onog ko ga daje, ali puno znači onome kome ga poklanjaš.”
Hajde da pokažemo, svim onim koji sumnjaju, da u ovoj zemlji ima mjesta za sve dobronamjerne ljude. Pokažimo odraslima da su sve naše nade i želje usmjerene samo ka jednom cilju, a taj cilj je vratiti radost, sreću i osmjehe na lice svakog djeteta ove zemlje.
I na kraju, zamolimo starije da shvate citat jednog indijanskog poglavice iz Sietla (USA) koji je jednom rekao: “Ovu zemlju nismo naslijedili od svojih djedova i očeva, nego su nam je u amanet ostavili naši unuci da je za njih sačuvamo.”
Na kraju ti želim još jednom ponoviti, ako me ikad poželiš imati za prijatelja, zamoli vozača da zaustavi autobus i iziđi u Kozarcu, ja ću te čekati na stanici…
Iskreno tvoj Hamza
Add comment