Kozarac.ba

Učenički radovi: Hamza Jaskić

Da djeca vrlo dobro poznaju značenje riječi “tolerancija” pokazao nam je i nas osnovac Hamza Jaskić, sin naseg Serifa-Hife. Njegovo pismo jedno je od nagrađenih u nedavno održanoj nagradnoj igri koja je za temu imala upravo i samo to – TOLERANCIJU.

Jasnog stava i otvorenog srca Hamza je pismom pozvao neimenovanog prijatelja da igrom i druženjem nadvladaju predrasude i razbiju okove, neprirodno postavljene pred njihove zajedničke radosti, igru i ambicije…

 

Organizatori nagradne igre bili su JP BH POŠTA d.o.o. Sarajevo, HRVATSKA POŠTA d.o.o. Mostar i POŠTE SRPSKE a.d. Banja Luka. U nastavku pročitajte nagrađeni rad Hamze Jaskića

Hamza Jaskić – Pismo prijatelju       

Dragi moj prijatelju!

Pišem ti ovo pismo uz nadu da će ti barem za trenutak vratiti vjeru u bolje i ljepše sutra. Znam da često kada prođeš pokraj moje škole, pomisliš kako smo mi oni drugi, drugačiji, ni sam ne razumjevajući zato.

Nemoj nikad ni pomisliti da na tebe gledam drugačije samo zato što ti je ime Milan a meni Hamza. Ponekad poželim stati pred autobus kojim putuješ u dvanaest kilometara udaljenu školu u Prijedoru, da ti kažem da si dobro došao u moj i tvoj Kozarac, u našu školu.

Tata mi uvijek priča kako su on i tvoj tata zavrišli osnovnu školu u našoj školi, i nikoga nije bilo briga kako je kome ime, pa se pitam zašto mi sada moramo raditi drugačije. Ako iko može učiniti ovaj svijet ljepšim i tolerantnijim, onda smo to mi, djeca. Zašto da dopustimo da samo zbog toga što je neko navijač ove ili one reprezentacije bude žigosan i izopšten iz naše sredine.

Zašto se ne bismo potrudili da nam različitosti budu podsticaj da što bolje upoznamo ono drugo i drugačije.

Da li odrasli znaju koliko malo treba da se vrati osmijeh na lice djeteta? Često razmišljam o ovom proteklom ratu i pitam se uz koliko malo tolerancije i razboritosti odraslih se ovo moglo izbjeći?

Mi smo imali sreću da se rodimo poslije rata, ali ni krivi ni dužni živimo označeni minulim događajima. Pitam se koliko vremena će morati proteći da ljudi prihvate da smo svi ljudska bića, da nas je Bog stvorio različite, da različito reagujemo u datim situacijama, različito se ponašamo, imamo različite vrijednosti, te da imamo pravo živjeti u miru sa svim svojim manama i vrlinama, jednostavno da budemo onakvi kakvi jesmo bez da izazivamo podozrenja.

Znaš li dragi prijateiju, da mi djeca, možemo i moramo konačno preći put do istinskog pomirenja kad ga ne žele ili neće da pređu oni stariji koji su i odgovorni i krivi za ovakvu situaciju?

Jednom nam mora postati jasno da moramo živjeti zajedno, ali se bojim da to ne shvatimo prekasno kad jaz bude još dublji i nepremostiv.

Zar je teško svim onim vrlinama koje krase prave ljude dodati još ovu jednu koja se zove tolerancija?

Zašto moramo razmišljati na način da je drugo i drugačije opasno? Zar se čovjek ne bi mogao potruditi da upozna druge ijude, a da ga ne preplaše njihova vjerovanja, njihove nade, njihove želje i slično. Ako ih uistinu shvatimo i sami postajemo bolji.

Kako da napokon shvatimo da je raznolikost neprocjenjivo ljudsko bogatstvo. Trenirajući za FK “Bratstvo” iz Kozarca često putujemo na gostovanja gdje se družimo sa svojim vršnjacima koji su “drugačiji”, i nimalo nam ne smeta da se do mile volje provodimo i da shvatimo pravo značenje riječi tolerancija.

Na tekmama nam je uvijek važnije ko bolje igra nogomet, te ko će prvi zabiti gol, nego kako je kome ime. Zato dragi prijatelju ako ikada poželiš doći na stadion Bratstva, dođi. Nemoj čekati na starije.

Dodi da pokažemo starijima koliko malo treba za dječiji osmijeh i sreću, jer kako je neko rekao:”Osmijeh ne košta ništa onog ko ga daje, ali puno znači onome kome ga poklanjaš.”

Hajde da pokažemo, svim onim koji sumnjaju, da u ovoj zemlji ima mjesta za sve dobronamjerne ljude. Pokažimo odraslima da su sve naše nade i želje usmjerene samo ka jednom cilju, a taj cilj je vratiti radost, sreću i osmjehe na lice svakog djeteta ove zemlje.

I na kraju, zamolimo starije da shvate citat jednog indijanskog poglavice iz Sietla (USA) koji je jednom rekao: “Ovu zemlju nismo naslijedili od svojih djedova i očeva, nego su nam je u amanet ostavili naši unuci da je za njih sačuvamo.”

Na kraju ti želim još jednom ponoviti, ako me ikad poželiš imati za prijatelja, zamoli vozača da zaustavi autobus i iziđi u Kozarcu, ja ću te čekati na stanici…

Iskreno tvoj Hamza

Dodaj komentar

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.