.jpg)
svabo
Iako predstavnici američke ambasade nisu fizički prisustvovali vanrednoj sjednici Narodne skupštine Republike Srpske u Banjoj Luci, duh Ujka Sema itekako se mogao osjetiti među Dodiku (slijepo) odanim narodnim poslanicima.
Prošlotjedne oštre reakcije ambasadora Charlesa Englisha očigledno su odjekivale u glavama “inicijatora“ rezolucije, tog papirnog nastavka politike potpirivanja antagonizama koji je trebao, nakon zatišja, burno vratiti priču o referendumu i pravu na samoopredjeljenje. Zna se koga, i od koga.
Tako se jučer Igor Radojičić svim silama trudio da okupljenim novinarima ne spomene riječ na slovo “r”, a nije rezolucija. Tragikomično je bilo i jučerašnje objašnjenje predsjednika Rajka Kuzmanovića, onog istog akademika što je u ponedjeljak mucavim glasom čitao dostavljeni mu tekst, kako nema ničeg antiustavnog ni antidržavnog u ovoj inicijativi, nego, naprotiv: “Ovdje su donesene samo one odluke koje se odnose na zajedničko življenje i na potpuno ispunjavanje obaveza institucija BiH u skladu sa Ustavom“.
Da je u pitanju u posljednji čas sklepana retorika, govori i činjenica da su usvojenom rezolucijom potvrđeni stavovi iz februarske rezolucije o nepriznavanju nezavisnosti Kosova, kada je zaprijećeno da će, u slučaju masovnog evropskog priznanja nekadašnje srpske pokrajine, entitet krenuti putem secesije!
Profanisanje referenduma, tog čarobnog štapića u rukama Dodika (koje mu je, po raspoloživim informacijama, patentirao ađutant Rajko Vasić), opazio je i Borislav Bojić iz Srpske demokratske stranke, ustvrdivši jučer kako je taj predizborni trik u današnjem vremenu (možemo slobodno dodati – posebno nakon žustre američke reakcije) postao bespredmetan “jer ga ne bi podržala ni Srbija“.
Bojić je prokleto u pravu – pitanje je dana, mjeseca, godine kada će Tadić početi da slijedi Sanaderov model u kontaktima sa Bosancima i Hercegovcima, ma koje vjere bili, no to još uvijek ne znači da rikošet Dodikovih djela i zahtjeva nije prijetnja po region, kako je to formulirao hrvatski predsjednik Stjepan Mesić.
Potkresanih krila, dodikovcima je ostalo samo da svoju frustraciju preusmjere na najboljeg neprijatelja, Harisa Silajdžića, koji svojim izjavama na međunarodnom planu u isto vrijeme i opanjkava RS, ali i nabacuje lopte za dalje trvenje na relaciji Banja Luka – Sarajevo. Silajdžić, istina je, djeluje kao improvizirajući solist jer nema saglasnost Predsjedništva BiH iza sebe, ali ni realnu moć da bilo što promijeni. To je, reklo bi se, doktorov usud, još od dana rata i CNN-a.
S obzirom na to da je Dodik mnogo puta javno iskoristio priliku da se pohvali kako Silajdžić radi za njega, tj. obezbjeđuje (mu) nacionalnu homogenizaciju biračkog tijela, čemu, onda, tolika vika?
Silajdžić nije baš drag gost u međunarodnim krugovima, još manje utjecajan – čemu onda rezolucije?
Silajdžić je isključiv u svojim stavovima – čemu onda dogovor o policiji dvojice lidera?
Silajdžić tvrdoglavo i iskreno misli šta govori, Dodik je godinama važio za naprednog (socijal)demokratu pa se pretvorio u crnog nacionalističkog tiranina. Silajdžić ima dvije-tri političke mantre, Dodik psuje, prijeti i djeluje (otvara entitetska predstavništva po regionu i svijetu).
Šta za to vrijeme radi visoki predstavnik?
Miroslav Lajčak prijeti (istina tek sa TV ekrana) no čini se da nakon banjalučke sesije niko neće biti sretniji od njega – neće morati u realizaciju vlastitih prijetnji. To što je sve skupa u Banjoj Luci i bilo generalna proba, Lajčaka kao da ne zanima mnogo: on se uzda u ovosedmični ručak ambasadora EU s BiH na meniju i od njih očekuje recept za svoje buduće djelovanje.
Uprkos činjenici što zna, barem koliko i svi drugi, da je Dodik i krenuo u sistemsko provođenje svojih verbalnih retoričkih dum-dumova da bi ispitao dokle može ići. Dobio je jasan odgovor: povuci ručnu! No, njegova strateška pozicija – zadovoljstvo trenutnim statusom (quo) – takva je da se može primiriti i čekati. Ostali (više-manje) gore od želje za promjenama.
Pat-pozicija je zagarantovana. Barem izvjesno vrijeme.
(Oslobodjenje)
Add comment