Izvrtanje

To da eresovska politička pamet funkcionira na zamjeni teza jasno je još tamo od Daytonskog sporazuma, koji je, prilika je sjetiti se i toga, za ovih trinaest godina u Banjoj Luci prošao put od bezvrijednog papira do, evo, Svetog pisma.

Dokument potpisan nakon višetjedne iscrpljujuće karantene u američkoj vojnoj bazi, u, znači, posebnim uvjetima, sada je temelj tezi Milorada Dodika kako je Srpska vječna, a Bosna i Hercegovina – privremena!

U takvom je ozračju, politički, a i inače – rastao i istaknuti Dodikov pionir Igor Radojičić, koji nam s pozicije predsjednika Narodne skupštine RS-a tumači kako do (iz)vanredne situacije ne bi došlo da je međunarodna zajednica ušutkala Harisa Silajdžića odmah nakon što je na Ist Riveru (onako) govorio o RS-u.

Teza je, dakako, baš onako eresovski, zamijenjena; da, naime, Radojičićev šef i sateliti mu nisu afirmirali referendum – prvo (samo) kao prijetnju – a onda i  kao neskrivenu političku platformu, zar bi Silajdžić imao potrebu da po New Yorku i Strassbourgu tumači da jedan dio ove države – već! – onaj drugi doživljava kao inozemstvo.

Da je, dakle, međunarodna zajednica konkretno (a ne samo verbalno) i na vrijeme upozorila eresovskoga vožda da pazi, ne samo što govori, već i što radi, ne bismo bili u neprilici da slušamo kako će njegova, zasad fantomska, nevladina organizacija, nakon što se on i fizički obračuna s međunarodnim trupama, proglasiti neovisnost.

I pozicija međunarodnih poklisara, što, prije svega zbog Dodika, u posljednje vrijeme iznova pokazuju, stanovito vrijeme gotovo zamrli, interes za epicentrom brdovitog Balkana, bila bi, također, lagodnija. Tako, primjerice, Olli Rehn, kojemu je, po osobnom, u Sarajevu izrečenom priznanju, Bosna (već) noćna mora – ne bi ispred Silajdžića stajao ko dijete uhićeno s prstom u marmeladi, nego bi nonšalantno odgovorio na doista lagana pitanje što mu ih je ovaj, doduše povišenim tonom, postavio.

Pritom je pitanje svih pitanja: Tko ne radi u interesu Bosne i Hercegovine i, što je možda patetično, ali i značajno: tko je ne voli?! Istina, ni lider Stranke za BiH nije nevin u cijeloj priči, koja nas je dovela do ovog crnog ponedjeljka. Njegova povremena isključivost, nespremnost na kompromis (čak i unutarbošnjački) i uživanje u ulozi bošnjačkoga dodika, nedvojbeno su doprinijeli događanju (novoga) vožda u drugoj polovici države.

Mislim, međutim, kako su tvrdnje da su dva najbolja neprijatelja podjednako krivi za ovu – ne samo Rehnovu – već općebosansku noćnu moru, plasirane, a onda i snažno afirmirane, samo zbog komocije međunarodne diplomacije.

Baš kao što je potkraj rata, zarad pripreme njegova daytonskog nakaradnoga kraja, isforsirana teorija o tri sukobljene strane. Vrijeme – i to krajnje – je da se ovdje stvari konačno počnu nazivati pravim imenom. Baš kao što je učinio američki veleposlanik Charles English, koji je, pretpostavljam, protekloga vikenda objasnio Dodiku kako je prevršio mjeru, nakon čega je on Rajku Kuzmanoviću javio da malo izredigira tekst koji mu je svakako on i napisao.

I, jasno, mudri starina Rajko jučer u Narodnoj skupštini referendum nije ni spomenuo!

(Oslobodjenje)