LJUDSKA PRAVA

Među ličnim ljudskim pravima poseban značaj i važnost zauzima pravo na slobodno mišljenje i govor, prije svega što je to pravo neophodno za pomaganje istine i suzbijanje laži.

Pravo na slobodno mišljenje ne smije niko uzurpirati i zabraniti, jer je ono zagarantovano svakom muslimanu. Javno iskazivanje svoga mišljenja je osobina samo hrabrog i dobronamjernog muslimana koji time želi dobro za svoju vjeru, istinu, narod i državu.

Čak, štaviše, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, smatra poniženim i prezrenim onoga ko, zbog straha za svoju sigurnost i ovosvjetske interese, ne ispoljava javno svoje mišljenje.

Prenosi Ebu Seid el-Hudri, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: »Neka niko od vas ne prezire samog sebe!» «Allahov Poslaniče, a kako to neko može sebe prezirati?», upitaše. On reče: ”Tako što vidi da je nešto dužan kazati, ali to ne kaže, pa će ga Allah na Sudnjem danu upitati: ‘Šta te je spriječilo da, radi Mene, kažeš to i to?’ On će odgovoriti: ‘Bojao sam se ljudi’, a Uzvišeni Allah će mu kazati: ‘Preče je bilo da se Mene bojiš.”’ (Ibn Madže)

Iako je ovaj hadis slab, pojačava ga kur'anski ajet u kojem Uzvišeni kaže: »…oni koji Allahove poslanice dostavljaju, od Njega strahuju, i koji se nikoga, osim Allaha, ne boje. A dovoljno je to što će se pred Allahom račun polagati.» (El-Ahzab, 39.)

Sloboda mišljenja je neophodna za ispunjavanje obaveza koje nalaže islam

Uzvišeni Allah je obavezao, prije svega, ljude od znanja, a zatim i druge muslimane, da popravljaju društva u kojima žive i da javno govore istinu i njoj pozivaju. Svaki pametan i punoljetan musliman bit će odgovoran pred Allahom za to da li je slobodu govora i mišljenja dovoljno iskoristio radi pomaganja istine i pravde. Sloboda mišljenja i govora naročito je neophodna u jednoj od najvećih obaveza (farzova) koju nam naređuje Uzvišeni Allah, a to je naređivanje dobra i suzbijanje zla. Izvršavanje te obaveze neminovno zahtijeva slobodu mišljenja i govora.

Kaže Uzvišeni Allah: »I neka među vama bude onih koji će na dobro pozivati i tražiti da se čini dobro, a od zla odvraćati – oni će biti spašeni.» (Ali Imran, 104.)

U drugom ajetu, obraćajući se Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: »A ti javno ispovijedaj ono što ti se naređuje.» (El-Hidžr, 94.) U vezi s naređivanjem dobra i suzbijanjem zla, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: »Ko od vas vidi neko zlo, neka ga ukloni rukom, a ako nije u mogućnosti, neka to uradi jezikom (riječima), a ako ni to nije u mogućnosti, neka ga prezre srcem i to je najslabiji vid imana.» ( Muslim)

Hrabrost je, općenito, jedna od prepoznatljivih osobina pravog vjernika, koji se radi istine i pravde ne boji nikoga, osim Uzvišenog Allaha. Strah i kukavičluk ne dozvoljavaju čovjeku da javno iznosi svoje mišljenje, kritiku i prijedloge, pomažući tako pravdu i istinu. Ako ovakvo stanje preovladava u nekom društvu, to je znak propasti tog društva.

U vezi s tim Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: »Kada vidiš moj ummet da se zalimu (nasilniku) boji kazati ‘nasilniče’, oprosti se od njega», tj. od takvog ummeta nema više koristi. (Hakim)

Ono što kod muslimana rađa i jača hrabrost jeste čvrsto vjerovanje u Allaha i Njegovu moć. Onaj ko je ubijeđen da je korist i šteta samo u Allahovim rukama, da su sva ostala stvorenja samo Njegovi robovi i da se ništa ne može desiti bez Njegovog znanja i dozvole, neće se bojati da kaže istinu pa čak i nepravednom vladaru.

Islamski vladari prvih generacija muslimana podsticali su i usmjeravali svoje podanike na hrabrost i slobodu iznošenja svoga mišljenja.

Tako se prenosi da je jedan čovjek rekao Omeru, radijallahu anhu: »Omere, boj se Allaha!», a Omer mu na to reče: »Tako, reci te riječi, jer ako ih ne kažete, u vama nema nikakva dobra, a ako ih mi ne poslušamo, u nama nema nikakva dobra.»

Riječi «boj se Allaha» podrazumijevaju savjet, naređivanje dobra i zabranjivanje zla.

Također, bez slobodnog mišljenja ne možemo zamisliti funkcioniranje šure(dogovaranja), kao jednog osnovnog principa islamske uprave i vlasti, jer za normalno funkcioniranje šure neminovne su rasprave i diskusije, a to povlači slobodu mišljenja i govora.

Uzvišeni Allah upozorava na opasnost tajenja istine i znanja i prijeti kaznom onima koji se zbog toga boje drugih mimo Njega i njima se umiljavaju, pa kaže: »A kada je Allah uzeo obavezu od onih kojima je Knjiga dana, da će je sigurno ljudima objašnjavati i da iz nje neće ništa tajiti!» (Ali Imran, 187)

A o onima koji istinu prešućuju, Uzvišeni kaže: »One koji budu tajili jasne dokaze, koje smo Mi objavili, i Pravi put, koji smo u Knjizi ljudima označili, njih će Allah prokleti, a proklet će ih i oni koji imaju pravo da proklinju.» (El-Bekare, 259.)

U vezi s tim Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: »Ko zataji neko znanje, na Sudnjem danu bit će zauzdan uzdama od vatre.» (Sahihul-džamia)

Najveću odgovornost u promoviranju i javnom iznošenju istine imaju islamski učenjaci. Ta odgovornost i obaveza sa sobom povlači i veliku nagradu, a o tome Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: «Velikan (prvak) šehida je Hamza ibn Abdul-Mutalib i čovjek koji dođe nepravednom vladaru, naređujući mu dobro i upozoravajući ga na zlo, pa ga ovaj ubije.» (Tirmizija)

Također, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: »Najvredniji džihad je kazati istinu nepravednom vladaru.» (Tirmizija)

Islam svakom pametnom i punoljetnom pojedincu, pa i skupini, daje pravo da javno iskaže svoje mišljenje i stav, pa makar se radilo o neslaganju sa postupcima vlasti ili vlastodržaca, ali pod uvjetom da ne krše zakon, da ne prave nered i da nikoga ne uznemiravaju.

Navodi se da je Alija, radijallahu anhu, dozvolio haridžijama da se okupe i da iznesu svoje zamjerke i stavove, pa im je poslao Ibn Abbasa, radijallahu anhu, da s njima diskutuje. Spominje se da je tom prilikom oko 4.000 hiljada haridžija odustalo od svojih stavova i priznalo Aliju za halifu. Alija im je tada rekao: »Budite gdje hoćete, ali među nama je dogovor da ne prolijevate krv, da ne činite drumsko razbojništvo i da nikome nepravdu ne nanosite. Ako išta od toga učinite, protiv vas ću pokrenuti rat.»

Znači, pojedincu ili grupi je dopušteno da javno iskažu svoje nezadovoljstvo i neslaganje sa postupcima vlasti, ali pod uvjetom da imaju dobru namjeru, a to je popravljanje stanja, a ne da time žele prevlast i sijanje nereda i smutnje u društvu.

Prema tome, vlast u državi neće proganjati i neće se boriti protiv svojih neistomišljenika sve dok silom i prijetnjom ne počnu ljude pridobijati na svoju stranu i dok ne počnu sijati nered i smutnju u društvu, udarajući tako na samu sigurnost i stabilnost države.  

Sloboda mišljenja ima poseban značaj kada je u pitanju islamska ulema ili učenjaci. Oni moraju imati apsolutnu slobodu mišljenja i stava, jer oni su tumači vjere i u tome ih niko ne smije primoravati na određeno mišljenje i postavljati im uvjete, bez obzira bila to neka vjerska institucija ili vjerski autoritet. Učenjaku (onome koji s dokazom poznaje vjeru) niko ne smije zabraniti da tumači vjeru i da ljude njoj poučava, jer to je njegovo pravo i obaveza koju mu nalaže Uzvišeni Allah.

Kaže Uzvišeni Allah: »A kada je Allah uzeo obavezu od onih kojima je dana Knjiga, da će je sigurni ljudima objašnjavati i da iz nje neće ništa tajiti, oni su je poslije za leđa svoja bacili i nečim što malo vrijedi zamijenili; a kako je ružno to što su u zamjenu dobili.» (Ali Imran, 187.)

Kaže Ibn Hazm: »Kada se ljudi raziđu po nekom vjerskom pitanju, obaveza je da se obrate na Kur'an i sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a ne na nešto drugo, jer Uzvišeni Allah kaže: »A ako se u nečemu ne slažete, obratite se Allahu i Poslaniku, ako vjerujete u Allaha i u onaj svijet; to vam je bolje i za vas rješenje ljepše.» (En-Nisa, 59.)

Ovaj ajet upućuje na to da alim im apsolutnu neovisnost u iznošenju mišljenja i u tumačenju vjerskih propisa.

Granice slobode mišljenja

Sloboda mišljenja o kojoj govorimo nije apsolutna, bez ikakvih ograničenja. Islam je, naravno, postavio određene principe i pravila kada je u pitanju sloboda mišljenja da bi tako zaštitio ono što je nepovredivo i kod pojedinca i kod zajednice.

Prvi princip i ograničenje jeste da svako onaj ko iznosi svoje mišljenje, iskorištavajući to svoje pravo, treba imati dobru namjeru, a to je korist za svoju vjeru, društvo i sve muslimane, a ne da time želi samo ličnu korist ili sijanje nereda i smutnje među ljudima.

Drugi princip je da se time ne želi hvala, licemjerstvo, omalovažavanje i potcjenjivanje drugih, iznošenje njihovih mahana ili postizanje neke materijalne koristi i položaja.

Treći princip je da, pod izgovorom slobode, nije dozvoljeno napadati islamsko vjerovanje, poslanike, vjerske propise i slično, jer takvi postupci, ne samo da nisu dozvoljeni, nego čovjeka mogu izvesti iz okvira islama.

I četvrti princip je pridržavati se islamskog morala prilikom iznošenja svoga mišljenja, tako što nećemo napadati i kaljati tuđu čast i dostojanstvo, jer naše pravo prestaje tamo gdje počinjemo narušavati prava drugih.

(Abdulvaris Ribo)