svabo
Piše: Sade Alić
sadealic@gmail.com
DIJASPORA
Nije ni u BiH dijaspori ništa bolja situacija. Čak šta više gora je nego u domovini ali s jedne druge strane. Teško je pisati o dijaspori jer nemaju se nikakvi zvanični statistički podatci niti istraživanja. Čak se nemaju ni podatci koliku BiH ima dijasporu. Ako bi se u obzir uzela i Turska, u kojoj po nekima, više živi Bošnjaka nego u matičnoj domovini, ne bismo mogli uopšte išta pisati.
Ovdje ćemo uzeti u obzir Čikago u SAD-u.
Prema procjenama u Sjevernoj Americi živi i boravi oko 350.000 Bosanaca i Hercegovaca. U Čikagu taj broj je po nekim realnim analizama oko 30.000. US Consesus iz 2006 (popisu stanovništva) nam daje sljedeće podatke: 18.000 ih se izjasnilo da su Bosanski muslimani u gradu Čikagu, toj brojci slobodno možemo dodati 5.000 koji su se izjasnili kao Bošnjaci a ne kao Bosanski muslimani plus 7.000 Bošnjaka koji žive u predgrađu Čikaga.
Drugo: Čikago ima 5 Bošnjačkih džemata i slobodno možemo reći da imamo oko 5.000 što aktivnih – što neaktivnih članova (prosjek: 1 član=1 familija, 1 familija=5 članova u familiji) što je 20% od ukupnog broja Bošnjaka u Čikagu. Zabrinjavajuće mali broj članova ali tako je, nažalost širom SAD-a. Ovdje smo se poslužili statistikom donatora za džematske objekte i članova koji su bar za jednu godinu u zadnjih 10 godina uplatili članarinu. Tako da i sa ove strane dolazimo do jedne realne cifre od 30.000 Bošnjaka na području Čikaga. Ona može biti samo veća, nikako manja.
Po školama, gdje imamo sve više nastavnika i profesora sa porijeklom iz BiH te u nekim drugim Bosansko-Američkim ustanovama gdje se najviše radi sa Bošnjačkom populacijom dolazimo do interesantnih podataka:
Bošnjačku familiju sačinjavaju četiri člana: majka, otac i dvoje djece. Ova brojka od dvoje djece u 30% slučajeva penje se i na troje djece. 60% bračnih parova više ne žive sa svojim roditeljima, nego su oni smješteni u socijalne stanove ili u domove. Ovdje možemo zaključiti da se polahko napušta patrijahalni običaj Bošnjačke familije.
Čovjek i žena rade. Žene uglavnom rade jedan posao jer se brinu o djeci dok 80% muškaraca radi dva posla ili po 16 sahata dnevno. Također, muškarac i subotom i nedjeljom radi ali samo jednu smjenu, većinom jutarnju. Ostatak dana su rezervisani za posjetu familiji ili prijateljima.
U 70% slučajeva u kući se govori Bosanski jezik ali nedostaje vrijeme skojim bih se više provelo s djecom. Tako imate slučaj ako želite nešto djetetu objasniti i da stvarno shvati o čemu govorite morate to uraditi na Engleskom jeziku. Djedovi i nane, kako smo već napomenuli, u 60% slučajeva ne žive sa svojom djecom i unačadima tako da imaju slab ili skoro nikakav kontakt sa djecom koja su rođena ovdje, te se stime sve više gubi Bosanski jezik ali i vjera te Bosanski običaji i tradicija.
Ipak, roditelji imaju duboku i jaku duhovnu vezu sa matičnom domovinom tako da su po džematima mektebi puni i što je vrlo interesantno zahtjeva se od imama da djecu isključivo uče na Bosanskom jeziku. Često uz mektebsku nastavu dodaiti su i časovi Bosanskog jezika.
Međutim, asimilacija pobjeđuje.
Devedesetih godina a pogotovo prvih godina kada su Bošnjaci masovno počeli dolaziti u Čikago, naša djeca su bili najbolji i najprimjereniji učenici kako u Osnovnim školama tako i u Srednjim. Mnogi su završili Fakultete. Ti fakultetski obrazovani Bošnjaci danas nisu nigdje. Ogromna je razlika u shvatanju samog života i rada između tih ljudi i onih koji vode ili su prvaci u zajednici, tako da te fakultetski obrazovane ličnosti ne vidimo nigdje. Stariji im ne propuštaju vođstvo a oni ne žele da se zamjeraju starijima. Stoga danas imamo probleme skoro u svakoj zajednici ili organizaciji sa Bosanskim/Bošnjačkim predznakom jer se ne dopušta vođstvo ovim mladim školovanim ljudima koji imaju sasvim drugačiji pristup skoro u svakom sagmentu života. Ti mladi ljudi željni su aktivnosti ali na svoj način koji bi sigurno bio puno bolji za cjelokupnu zajednicu, bilo po pitanju džemata ili nečeg drugog. Često puta oni su veoma uspješni u drugim, bilo humanitarnim bilo, čak i vjerskim organizacijama a da nemaju nikakvu vezu sa Bosanskom zajednicom.
Bošnjački prvaci bi trebali dobro razmisliti o svojim ulogama u zajednicama širom svijeta, a isto tako ispitati i proučiti probleme zbog čega je došlo do ovakvog stanja kakvo danas imamo.
Da se vratimo na ono zbog čega i pišemo ovo. Bez obzira na različita gledanja na stvari, „starih“ i „mladih“ i dalje je ostala potreba za očuvanjem familije. I bez obzira na obrazovanost i „napredna razmišljanja“ rijetko ćete naći mladu i obrazovanu familiju a da u njoj nije najmanje dvoje djece. Ovome ćemo se vratiti kada budemo ponudili planove za budućnost mladih.
Sada pogledajmo stanje naše djece u zadnjih nekoliko godina ili djece koja su rođena ovdje. Danas su djeca koja su rođeni ovdje jedni su od najgorih učenika i na samom dnu ljestvice po znanju ali i po ponašanju u školama. Donekle to stanje je zadovoljavajuće u Osnovnim školama ali u Srednjim ogroman problem.
10% naše djece se uopšte ne upisuje u Srednju školu, a od 90% upisanih njih 60% ne završava Srednju a koliko ih se na Fakultet upisuje vjerovatno po ovim podatcima mogli bi se na prste nabrojati. Šokantno i alarmantno stanje.
Znači samo 30% naše djece završava Srednju školu.
ŠTA SU UZROCI I U ČEMU LEŽI PROBLEM
Jedan od osnovnih uzroka je sigurno asimilacija i slobodno vrijeme kojeg više skoro pa i nemamo. Čini se da smo olahko prešli preko knjige i upozorenja Gl. imama za Sj. Ameriku dr. Senad ef. Agića: Imigracija i Asimilacija, koja je izašla na oba jezika: Bosanski i Engleski. Ova bih knjiga trebala biti svakome od nas, ako ništa, bar šestomjesečno podsjećanje.
Brzo i neoprezno smo se prepustili asimilaciji. Možda toga nismo ni svjesni, ali rezultat su naša djeca. Umjesto da se borimo i radimo protiv asimilacije mi smo se okrenuli sebi samima, natovarivši ogromne kredite na svoja leđa (kako to lijepo opisa hfz. Sulejman ef. Bugari: „Što ti je Američki život, zaradiš 5 miliona a zadužiš 7 miliona dolara godišnje“), neprekidni posao kako smo to gore naveli, te rješavajući nepotrebne i bez ikakvog osnova probleme koji se uvijek na kraju pokažu da nisu ni bili problemi naših zajednica dok naša djeca ispaštaju te ispašta cjelokupna zajednica jer jednom dobri prijatelji u hajirli poslovima postaju zakleti neprijatelji. Slična situacija je i sa dijasporom u Evropi, možda čak i gora jer izgleda što si dalje od domovine sve se više voli i osjećaj patriotizma je puno jači.
Znači u prvom redu krivi smo sami sebi.
Mi se ne osvrćemo za svojom djecom. I danas kada ovo čitate a imate dijete u Srednjoj školi razmislite jesu li u školi ili sa nekom gengom (bandom, mafijom). Babo i majka spremili i opremili ih za školu a oni nisu u školi. Priznaćete, i sami vidite djecu od svojih prijatelja u trenucima kada bih trebali biti u školi ali ništa ne poduzimate.
To je, jeste i mora da bude briga svih nas.
A kada dođe kraj školske godine i istina ispliva na površinu, šta onda!? Svađa i prebacivanje krivice jednih na druge da bi na kraju to dijete otišlo i bilo čistač hotela, a u familiji nerijetko i do problema u braku. To naše dijete dobije neku jadnu dnevnicu i misli da stim može živjeti, a ne može, ali dok to uvidi kasno je.
Tako je u večini slučajeva, a šta je tek sa onima koji svojim roditeljima dođu sa sve većim stomakom pa „ponosni“ dedo i nane dobiju – nezna se ni šta. Zašto okrećemo glavu dok nam se djeca ljubekaju ko zna skime.
Problem je u nama!
Nisu drugi krivi – mi smo, i to svako po na osob. Krivi smo kako za svoje dijete tako i za svako drugo Bošnjačko dijete.
Naravno, mogli bi smo pisati i o nekim svjetlim primjerima na koje smo svi ponosni. I pogledajte ove riječi „SVI smo ponosni“ ali za ono što nije dobro imamo krivi osjećaj da nismo svi mi krivi i da se krivica ne odnosi na sve nas.
Stoga ćemo u nastavku predložiti par akcija ili projekata u kojima bih trebali svi uzeti aktivno učešće, kako sa dobrim i korisnim idejama tako i materijalno.
Pišem ovo prvo sebi kao roditelj a onda i Vama da bude opomena i meni i Vama.
U nastavku sljedeće sedmice, O PROJEKTIMA…
Add comment