Kozarac.ba

Građani(n) na spavanju

Još se nisu ni izbrojili svi glasački listići, a analitičari, političari, pisci, građanski izaslanici, profesori, obični pučani… rekli su svoje mišljenje i poneki stav o lokalnim izborima. Čitajući novine koje su se pravile do ranih jučerašnjih sati, gledajući domaće televizije, a ponešto vjerujući i svojim očima, odmah se dalo zaključiti kako je građanin ostao kući spavati. S potpuno ispravnim stavom: neću ono što ne mogu. Ne glasam, jer ništa promijeniti se neće. I dalje će sijati sunce i rasti cvijeće. Gospodari rata nastavljaju gospodariti i u miru.

Tako su se, znade građanin, dogovorili početkom devedesetih. Dogovora se još drže, i sudeći po rezultatima izbora, vezane zastave će vijoriti još narednih dvadeset -trideset godinica. Tada će današnji dvadesetogodišnjaci biti skoro mojih godina. I slijedi pravilna odluka: nisu glasali jer nisu imali vremena. Odoše pred ambasade vaditi vize. Pa put pod noge. Da žive svoje najbolje godine tamo gdje nisu nacionalno ugroženi, jednakopravni i u svojoj kući. Osvojit će jedino pravo do kojega im je stalo: ono na rad i slobodu.

Iz Ključa, bosanskog gradića na obalama prelijepe Sane, za godinu je na takvu se odluku odvažilo 1.200 mladih. Ništa im nisu značila obećanja stranke, hem demokratske hem (od) akcije, svih proteklih dvadesetak ljeta o svojoj vjeri na svojoj zemlji i europskom putu u zadnjih nekoliko mjeseci. U Ključu, ni akcijom ni demokracijom, nisu otvorili ni pet radnih mjesta. Sve tvornice iz onih mračnih komunističkih vremena su propale nepovratno.

Da je valjala ta ista poruka, izrečena još radikalnije na obalama Drine, tamo devedesetprve, koja je obećavala Bošnjacima sami raj i zauvijek ostanak svoji(h) na svome, ne bi jučer, prekjučer, za Foču glasalo tek šest stotina onih koji vjeruju u svoje ruke i svoju zemlju. Ostali su se uhvatili noge i svoj kraj posjećuju samo u pjesmama koje izvode po sarajevskim, europskim i svjetskim kafanama.

Ništa manje vrijednih, pametnih i željnih života nije napustilo "svoju kuću srpsku". Hem što im krov uveliko prokišnjava, temelji su lohotni, a po sobama (njivama) korov zarasta. A i u pravljenju takve kuće, dobra "vila" Karadžićeva i pobočnika, uzidala je mnoge nevine glave nesprske. Mnogi su, namjesto glasa srpskoj, namijenili svoje ime Baraku Obami, negdje u nepregledima američkim. Ono Hrvata što je preostalo "braneći svoje", gleda da se što prije ufati barem susjedne Hrvatske, gdje se europske ceste i putovi prema Briselu izglednije trasiraju.

Više od trećine naroda naših, još jače je stalo iza svojih naciokrata. Njihovi zaštitnici su se, s pravom, proglasili pobjednicima. Monokulturalizam je jači danas nego jučer, multikulturalna filozofija, ogledanje i potvrđivanje sebe u drugome, jedinstvo u različitosti, postaje sve više samo sjećanje. I ne može se za to optuživati (samo) svijet koji nije ni prišao glasačkim mjestima. Jer znaju oni staru Platonovu, makar to i ne izgledalo tako: ako do vlasti dođu oni koji u svojoj oskudici žude za dobrima koja bi bila samo njihova, ubijeđeni su da je vlast ono mjesto gdje se dade najviše nagrabiti, tada će doći do borbe za vlast koja će upropastiti i cijelu državu…

I nakon nove nacionalne homogenizacije, živo me interesira kako će zvučati himna ove raspolućene zemlje i države, koju je jučer neko napisao. Ako pak žiri slučajno zaključi da mu stihovi ne odgovaraju "trenutku historije", predlažem da za istu uzme zapis Blag Ondatu, pjesniku bosanskom iz ljeta 1325. (što ga u kam usiječe dijak Krat): Zemljo/Ne udvaraj mi se proljetjem/ne očaravaj me zovom ljubavnim/ Ne primiči mi se/Ugrist ću te/Ja netću samo ono što ne mogu/Hotću višlje/hotću daljše/Hotću dubje, bolje… drugdje/Pa makar se nikdar ne mako odavlen gdje jesam/a nisam.

Zapis i o nama, današnjim, govori mnogo i golemo. Bez obzira na to što znamo Senekinu: zlatne uzde konja ne čine boljim.

(Oslobodjenje)

Dodaj komentar

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.