svabo
Još se nisu ni izbrojili svi glasački listići, a analitičari, političari, pisci, građanski izaslanici, profesori, obični pučani… rekli su svoje mišljenje i poneki stav o lokalnim izborima. Čitajući novine koje su se pravile do ranih jučerašnjih sati, gledajući domaće televizije, a ponešto vjerujući i svojim očima, odmah se dalo zaključiti kako je građanin ostao kući spavati. S potpuno ispravnim stavom: neću ono što ne mogu. Ne glasam, jer ništa promijeniti se neće. I dalje će sijati sunce i rasti cvijeće. Gospodari rata nastavljaju gospodariti i u miru.
Tako su se, znade građanin, dogovorili početkom devedesetih. Dogovora se još drže, i sudeći po rezultatima izbora, vezane zastave će vijoriti još narednih dvadeset -trideset godinica. Tada će današnji dvadesetogodišnjaci biti skoro mojih godina. I slijedi pravilna odluka: nisu glasali jer nisu imali vremena. Odoše pred ambasade vaditi vize. Pa put pod noge. Da žive svoje najbolje godine tamo gdje nisu nacionalno ugroženi, jednakopravni i u svojoj kući. Osvojit će jedino pravo do kojega im je stalo: ono na rad i slobodu.
Iz Ključa, bosanskog gradića na obalama prelijepe Sane, za godinu je na takvu se odluku odvažilo 1.200 mladih. Ništa im nisu značila obećanja stranke, hem demokratske hem (od) akcije, svih proteklih dvadesetak ljeta o svojoj vjeri na svojoj zemlji i europskom putu u zadnjih nekoliko mjeseci. U Ključu, ni akcijom ni demokracijom, nisu otvorili ni pet radnih mjesta. Sve tvornice iz onih mračnih komunističkih vremena su propale nepovratno.
Da je valjala ta ista poruka, izrečena još radikalnije na obalama Drine, tamo devedesetprve, koja je obećavala Bošnjacima sami raj i zauvijek ostanak svoji(h) na svome, ne bi jučer, prekjučer, za Foču glasalo tek šest stotina onih koji vjeruju u svoje ruke i svoju zemlju. Ostali su se uhvatili noge i svoj kraj posjećuju samo u pjesmama koje izvode po sarajevskim, europskim i svjetskim kafanama.
Ništa manje vrijednih, pametnih i željnih života nije napustilo "svoju kuću srpsku". Hem što im krov uveliko prokišnjava, temelji su lohotni, a po sobama (njivama) korov zarasta. A i u pravljenju takve kuće, dobra "vila" Karadžićeva i pobočnika, uzidala je mnoge nevine glave nesprske. Mnogi su, namjesto glasa srpskoj, namijenili svoje ime Baraku Obami, negdje u nepregledima američkim. Ono Hrvata što je preostalo "braneći svoje", gleda da se što prije ufati barem susjedne Hrvatske, gdje se europske ceste i putovi prema Briselu izglednije trasiraju.
Više od trećine naroda naših, još jače je stalo iza svojih naciokrata. Njihovi zaštitnici su se, s pravom, proglasili pobjednicima. Monokulturalizam je jači danas nego jučer, multikulturalna filozofija, ogledanje i potvrđivanje sebe u drugome, jedinstvo u različitosti, postaje sve više samo sjećanje. I ne može se za to optuživati (samo) svijet koji nije ni prišao glasačkim mjestima. Jer znaju oni staru Platonovu, makar to i ne izgledalo tako: ako do vlasti dođu oni koji u svojoj oskudici žude za dobrima koja bi bila samo njihova, ubijeđeni su da je vlast ono mjesto gdje se dade najviše nagrabiti, tada će doći do borbe za vlast koja će upropastiti i cijelu državu…
I nakon nove nacionalne homogenizacije, živo me interesira kako će zvučati himna ove raspolućene zemlje i države, koju je jučer neko napisao. Ako pak žiri slučajno zaključi da mu stihovi ne odgovaraju "trenutku historije", predlažem da za istu uzme zapis Blag Ondatu, pjesniku bosanskom iz ljeta 1325. (što ga u kam usiječe dijak Krat): Zemljo/Ne udvaraj mi se proljetjem/ne očaravaj me zovom ljubavnim/ Ne primiči mi se/Ugrist ću te/Ja netću samo ono što ne mogu/Hotću višlje/hotću daljše/Hotću dubje, bolje… drugdje/Pa makar se nikdar ne mako odavlen gdje jesam/a nisam.
Zapis i o nama, današnjim, govori mnogo i golemo. Bez obzira na to što znamo Senekinu: zlatne uzde konja ne čine boljim.
(Oslobodjenje)
Add comment