.jpg)
svabo
Oni što su 5. listopada očekivali oktobarsku revoluciju, sigurno su razočarani nakon još jednog povijesnoga dana u državi što ionako već odavno proizvodi višak historije.
Pa, ipak, aktualni općinski izbori nisu prošli bez značajnih, štoviše i znakovitih poruka. Ma koliko se brojni analitičari – najčešće opće prakse – ili, pak, nevladine organizacije, pa i neki (poraženi) političari upinjali u izbornoj noći uvjeriti nas kako se, zapravo, ništa nije dogodilo, da je spiskano 11 milijuna maraka, te da je narod stoka sitnog zuba, što, eto, (samo) slijedi zov stada. Nacionalnog, zna se.
Trijumf Stranke demokratske akcije i poraz Stranke za BiH, baš kao i slična priča u hrvatskom slučaju, gdje je, također, disidentski, mlađi HDZ gotovo na koljenima, na prvi pogled, možda su i najjače vijesti. Uz, dakako, dalji, sad već gotovo i očekivani pad SDP-a, s kojim se – vidjeli su to gledatelji državne televizije u izbornoj noći – lider te stranke Zlatko Lagumdžija nosi sve teže. Usprkos svemu, analiza ni ovih, pa makar (samo) lokalnih izbora ne može proći bez pozornijeg pogleda na rezultate stranaka što ih čvrstom rukom vode Haris Silajdžić i Milorad Dodik, dvojac kojem je osovina Bruxelles – Washington proteklih mjeseci gotovo povjerila sudbinu BiH. Šlagvort za takvo što dao je baš ovaj prvi; sluteći valjda loš nedjeljni rasplet Silajdžić je još na glasačkom mjestu kazao kako je Stranka, a on naročito, imala proteklih tjedana vrlo važnih državničkih, za sudbinu Bosne – presudnih poslova. Sugerirao je, znači, da je SBiH imala prečeg posla od lokalnih izbora.
Državničkim, ili samo državničkim poslima bavi(o) se, međutim, i Silajdžićev najbolji neprijatelj; govorio je samo o entitetu – jer, to je za njega država – u malom. No, Dodik je čvrsto u sedlu – jači nego ikad. Štoviše, spreman je riješiti se izdajničkog (?) Ivanićeva PDP-a, koji mu je znao biti bitan važan jezičac na vagi u nekim remetilačkim situacijama što ih je režirao (pobunjenički) SDS. Budući nam je, baš kao i svekolikoj međunarodnoj zajednici, jasno kako je retorika rečenoga i vječito posvađanoga dvojca iz više-manje iste pjesmarice, Silajdžića bi moralo zabrinuti to što Srbi sve više vjeruju Dodikovim starim pjesmama, a Bošnjaci njemu sve manje.
Jasno da Sulejman Tihić nije, pomalo u aluzijama, doduše, propustio svome nekadašnjem stranačkome drugu objasniti što ga je snašlo: "Građani su 2006. povjerovali obećanjima 100 posto ili ništa, a, evo, sada su vidjeli da nije ostalo ništa". Čime je promotor koncepta tiha voda bregove dere, zapravo, počeo predizbornu kampanju za parlamentarne izbore što nas čekaju za dvije godine. Istovremeno, esdeaovski je lider poslao i neizravnu poruku međunarodnoj zajednici da će uoči predstojećih pregovora o (pre)ustroju zemlje morati voditi računa i o tomu kako su se građani, prije svega u Federaciji, očitovali protekle nedjelje – koja je, vidjeli smo, stavila veliki upitnik iznad Silajdžićeva lika i djela.
Budući je Tihić pokazao kako mu je jasno da je BiH osuđena na kompromis, ne treba brinuti da će to međunarodni poklisari, visoki predstavnik prije svih, prepoznati. Uostalom, Miroslav Lajčak i ini strani diplomati višekratno su poručivali kako ovdje ne očekuju revoluciju, već (samo) evoluciju. Koja je možda baš i počela prije dva dana.
(Oslobodjenje)
Add comment