svabo
Čovjek koji ovih dana najviše piše uvjerljivo je Nebojša Radmanović, koji je, evo, američko-europsku turneju svoga cimera iz državnog Predsjedništva Harisa Silajdžića obilježio još jednim pismom – ovoga puta generalnom tajniku Vijeća Europe Terryu Davisu i predsjedniku Parlamentarne skupštine VE Luisu Mariji de Puigi.
Sadržaj Radmanovićeve poslanice je isti kao i onaj što ga je prije samo nekoliko dana odaslao na istriversku adresu, uoči Silajdžićeva istupa – ili, kako tko gleda – nastupa pred Generalnom skupštinom UN-a. A i bošnjački član Predsjedništva nije promijenio prošlotjednu retoriku; Srbi i Bošnjaci ostali su, dakle, čvrsto ukopani u svojim (zasad) političkim rovovima.
Jasno, Radmanović je samo presavio tabak i potpisao rečena pisma – tekst je, zna se, njegova, i šefa svekolike Republike Srpske – Milorada Dodika. Taj, naime, eresovski vožd zna udariti tamo gdje Silajdžića najviše boli i – obratno.
Zato oni i jesu dva najbolja neprijatelja. To je, dakako, već stara priča, koju je nedavno izvrsno, govoreći o aktualnom bošnjačko-srpskom hladnom ratu, detektirao i Miroslav Lajčak. Ne može se govoriti da ste za BiH (i to, op. aut., 100 posto), a istovremeno polovicu zemlje tretirati kao neprijateljsku državu, baš kao i što ne možete kazati da poštujete BiH, a raditi sve na slabljenju državnih institucija, upozorava taj, sad već, prilično rezignirani Slovak.
"Slučaj Silajdžić&Dodik", ili, kako se to, također, još može reći višegodišnji bjesomučni verbalni rat na relaciji Sarajevo-Banja Luka, prouzrokovao je sve glasnije zahtjeve, štoviše i uvrede na račun tzv. međunarodne zajednice i visokoga predstavnika osobno.
Od stranog se diplomata putem novina traži – dovodeći čak u pitanje i njegov zdrav razum – da presudi, da, eto, izvrši političku egzekuciju nad političarima što su, doista, apsolutno neprikosnoveni lideri svojih naroda.
Što treba uraditi međunarodna zajednica – dovesti 60 tisuća vojnika, pitanjem je odgovorio Lajčak onima što mu stalno nutkaju guvernersko žezlo pa da preuzme Bosnu ponosnu.
Takvih smo se rješenja nagledali, pa unatoč tomu politički dvojac, što je poodavno označen kao generator bh. krize kojoj se kraj ne vidi, stoji bolje negoli ova država.
Politička popularnost tih vječito posvađanih čelnika kod birača je znatno bolja no što je položaj države Bosne i Hercegovine u diplomatskim krugovima. Ova je država sve više neželjeno dijete u europskoj obitelji, a dvojcu što je, zbog iritirajuće sveprisutnosti, personificira, ništa ne fali.
Situacija je, zapravo, šizofrena. Zbog nje, međutim, ne treba, poput onoga (neovisnoga) glodura, a, zapravo, bivšeg (?) glasnogovornika i pomoćnika šef(ov)a policije, dovoditi u pitanje zdravi razum visokoga predstavnika.
Naime, trenutačna politička platforma na kojoj ovdje funkcioniraju europski diplomati, uz – barem u ovom slučaju – snažnu američku potporu je kako nema secesije; dakle Drina je (i dalje) bh. granica, ali nema ni ukidanja entiteta; za RS, dakle, nema opasnosti.
Deplasirane su znači obje prijetnje na kojima posljednjih godina funkcioniraju i Silajdžić i Dodik.
Unatoč tomu, njima nikad bolje! Ako netko, doista, misli kako se profesionalni diplomat, netko kojemu je Bosna i Hercegovina samo (još) jedan posao u karijeri, treba zamisliti nad ovom činjenicom više negoli domicilne političke snage, pa i građani sami… e, onda je, doista, došlo vrijeme da se priziva zdravi razum.
(Oslobodjenje)
Add comment