Pismo iz Sodome

Nemam ništa protiv homoseksualaca, isto kao što nemam ništa protiv ljudi u invalidskim kolicima, protiv ljudi koji imaju grbu na leđima, protiv ljudi bolesnih od tuberkuloze…

Bilo bi jako nepošteno nekoga ko boluje od karcinoma optuživati zato što boluje od karcinoma, isto kao što bi bilo nepošteno nekoga ko ima veliki nos optuživati zato što ima veliki nos. Da me je neko, prije nego što sam se rodio, pitao sa čijom glavom na ramenima bih se volio roditi, možda bih odgovorio: sa Einsteinovom. Ja se, ipak, nisam rodio sa Einsteinovom nego sa svojom glavom.

Zato što na ramenima ne nosim Einsteinovu glavu nego svoju, držim da sam prilično glup. Ali nemam pravo optuživati sebe zbog toga što sam glup, isto kao što nemam pravo muškarca koji radije spava sa muškarcima nego sa ženama optuživati zbog toga što je peder.

Nekome ko boluje od žutice mogu zabraniti da sa mnom jede za istim stolom, iz iste kašike i iz istoga tanjira, ali mu ne mogu zabraniti da boluje od žutice. Na spisku ljudskih prava nalazi se i čovjekovo pravo da, ni od koga uznemiravan, boluje od žutice.

Einstein je postao genije, a da to prethodno nije ničim zaslužio.

Moj komšija Halil B. rođen je sa nosinom na kojoj bi mu pozavidio svaki mravojed. Ne ulazeći u to ko jeste odgovoran zbog nosurde Halila B., imam puno pravo kazati da je u donošenju odluke o tome kolika surla će iznići iz njegovog lica najmanje udjela imao Halil B.

Čovjeku rođenom sa jednom nogom kraćom od druge ili čovjeku rođenom sa srčanom aritmijom pripadaju sva prava koja pripadaju ljudima bez srčane aritmije, čije noge su jednake dužine.

Niko nema pravo čovjeka rođenog sa tjelesnim nedostatkom, u pogledu prava, smatrati osobom manje vrijednom od ljudi bez nedostatka. Isto tako, niko nema pravo mene prisiljavati da čovjeka sa jednim okom ili potpuno lišenog čula vida smatram zdravim stvorenjem.

Niko, dakle, nema pravo homoseksualce tretirati mimo mase drugih ljudi. To ne znači da ja, u svojoj neukosti, nemam pravo homoseksualizam tretirati kao bolest. O čijem vremenu i uvjetima nastajanja nisam pozvan da govorim ja nego, pretpostavljam, medicina. Homoseksualac nema razloga da se stidi zbog toga što je homoseksualac, isto kao što epileptičar nema razloga da se stidi zbog toga što je epileptičar…

Zadatak medicinske znanosti je da ponudi odgovor na pitanje da li je potreba jednog muškarca da sanjari o debelom crijevu drugog muškarca izlječiva ili ne. Ako je izlječiva, onda te ljude treba liječiti.

Ako je, pak, neizlječiva, po mom mišljenju, ne treba ih izopćavati.

Svakome od nas može se dogoditi da u kući ima od ovog ili onog oboljelo čeljade. I karcinom je neizlječiv, ali ga niko zbog tog ne smatra nemoralnim. Zato poručujem moralistima svih vrsta i podvrsta: urođeni homoseksualizam je moralan na isti način i u istoj mjeri u kojoj su moralni karcinom ili urođena šepavost! Čovjeka u čijoj glavi je, bez njegove krivice, došlo do opće pometnje ne treba zbog toga pozivati na moralnu odgovornost.

Homoseksualizam je, dakle, moralna patološka pojava. Uvijek se rastužim kad čujem da su u kafani ili na ulici pretukli homoseksualca. Zašto se rastužim? Zato što znam da sorta koja danas udara homoseksualce nije daleko od toga da sutra počne tući grbavce, slijepce, paraplegičare…

Zdrav čovjek nema pravo od bolesnog čovjeka zahtjevati da bude zdrav. Isto tako, bolestan čovjek nema pravo od zdravog čovjeka zahtjevati da prestane biti zdrav. Ako sam ja rođen (ili ostao) bez noge, to ne smije biti signal najvišoj državnoj vlasti da na teritoriji pod svojom jurisdikcijom, zarad moje povrijeđene sujete, pokrene akciju masovnog odsijecanja nogu.

Ako sam ja homoseksualac, ma koliko mi se dvospolna ljubav činila nemoralnom, ja nemam pravo braniti ženama da se udaju za muškarce.

U svijetu se stvari okreću na čudan način. Muškarci se sve češće žene muškarcima, a žene se sve češće udaju za žene. Homoseksualni brakovi su na dobrom putu da se izbore za pravo usvojenja djece.

To je uvod u planetarnu katastrofu. Država je obavezna omogućiti homoseksualcima da se pare i, ako im pođe za rukom, međusobno oplođavaju. Djecu, za čiji postanak (i opstanak) nisu potrebna dva tate ili dvije mame nego jedan tata i jedna mama, neka puste na miru. Uostalom, zar im se takva djeca ne gade? Kao da ti ljudi ne znaju da je riječ o gnusnim plodovima perverznog, dvospolnog bluda, koji više niko ozbiljno ne uzima, osim Boga i matičara!?

Neki će, možda, kazati da sam fašista, ali ja se ipak bojim svijeta u kome će čovjek, da bi bio cool, umjesto sa ženom, na korzo izlaziti zagrljen sa jaranom. Svijeta u kome će se jednoga dana voditi javna rasprava na temu ‘’Dvospolne brakove legalizirati ili ne?’’

Nedžib Smajlović