svabo
Počela jesen. Hladno je, da ne može studenije. Steže se srce jadnom građaninu, kojega se sjete uvijek kad mu treba uzeti novce, pa kažu: smrznut će nam se građani, građani moraju platiti višu cijenu, građani se moraju grijati… i sve tako redom.
Dakle, hladno mu je oko srca, a bit će još i oluje u novčarkama, buđelarima i šlajpecima, jer čuje šefove od domaćega gasa koji prijete da goriva biti neće, ukoliko… Jasno nam je već odavno, ko i pticama na grani: slijedi poskupljenje plina.
A za sve su krivi bezbeli Rusi. I oni što u ratu nisu plaćali. I to sve dok na svjetskom tržištu cijene nafte padoše ohoho… ko i gasa je l‘ tako.
No nije sve u ekonomskoj krizi koja uveliko trese svijet. Naš čestiti građanin, potencijalni birač i glasač, ovih je dana glavni na našim napaćenim, izmorenim i razorenim stranama.
Osobno mu na noge dolaze političari, smješkaju mu se, hvale ga na sva usta, tapšu po ramenu, ostave ceker ili kesu namirnica, pošalju po partijskom ili općinskom povjereniku dvadeset pa i pedeset maraka na penziju, honorar, platicu…
Potom asfaltiraju sto metara lokalnog putića, prošire parking, izmijene koju vodovodnu jal kanalizacionu cijev, oliče vratanca na ulazu u obdanište, greblje, džamiju. Pozovu na džabni iftar. Pošalju hurme i rahatlokum za isti. Darivaju krave, traktore, malo kreditića, obnove već jednom urađen krov, bude čak i cijela kuća, a vikendica uglavnom, farma samo što nije nikla, mlijeko se otkupljuje, rade bazne stanice za mobitel mreže, pojačavaju tv – signali…
Kad sve bude gotovo, eto općinskih budža, dosadašnjih načelnika i onih koji bi da im zasjednu u fotelje, što zbog čovjeka, a i zbog naroda svoga, zajedništva, jedinstva, budućnosti, svoje općine, grada i njegovih vajnih i iznad svega poštovanih građana, koji začas zaborave da su zapravo samo dio nacionalnih stada…
Dođu, dakle, isprse se na caklećem i loše urađenom asfaltu, pa zaviču iz grla bijela. Sve se fale i u zvijezde kuju, obećavajući još i više, samo ako ih umorni građanin ostavi na istome mjestu.
Uza sve te teferičli riječi, počaste u fino odabrano vrijeme da se ne bi ko uvrijeđen našao, jal mu ljudsko pravo kakvo bilo oteto. Smiješak im s lica ne silazi, optimizam resi i mjesnu zajednicu i mahalu i čitavu butum općinu. I nije čudo što zaneseni i razdragani birač, zaboravljajući na golu prozaiku, vapi za ovakvom demokracijom. Koja mu vraća pare, poreze, razreze, pedevee, akcize, takse… koja mu dovodi njegovog izabranika na noge, pred kuću, u avliju, za sofru ako treba, pa s njim raspreda o domaćoj i svjetskoj politici, bivajući tako na tren dva, važan i sebi i drugome.
Zato je on za izbore makar svake godine. Kad bi češće viđao izabrane načelnike, njihove mnogobrojne sekretare, pomoćnike, savjetnike, partijce svih fela, vozače, tajnice, gomilu ministara… dobivao pakete, novce i honorare, farmice, kreditiće po niskim kamatnim stopama, asfalt, obdaništa, parkinge, igrališta, bazene, ovce i koze, krave i besplatne sadnice.
A i izabranici se ne bi bahatili. Jer morao bi svako malo biraču na noge, ne bi li ga kako ubijedio da ga ostavi još godinicu u vrlo privlačnoj fotelji načelnika i svih njegovih debelo potkoženih, neizbrojivih pobočnika. To bi bio put dokidanju nesagledive korupcije. Ne bi se imalo kad, gdje ni s čime plaćati pet do deset hiljada maraka za kupovinu radnog mjesta, pedeset hiljada istih maraka (mogu i euri, dapače) za osiguranje mjesta u federalnom Parlamentu kao zastupnika, a kod svojih vlastitih i rođenih partijskih moćnika.
Ispiti bi bili džabe, a ne po hiljadu do pet kao što su sada po bosanskim, a najviše sarajevskim fakultetima, upis ne bi stajao malo stado janjaca, preračunato oko petaka, liječnici ne bi gledali u ruke, cekere i džepove, no u bolesničke kartone, rendgene i ostalu opremu i bubrege pacijenta, šefovi i direktori, te partijski moćnici, gledali bi šta im ženska čeljad radi, a ne bi ju ocjenjivali po oblinama i radodavanju, mobirajući ih svud i svagda… a oni koji bi to trebali sve spriječiti i kazniti, ne bi pitali siromašne vozače šta imaju za njih, no kažnjavali prekršaje, a tužitelji i suci ne bi pak morali svako malo pušćati uhićene, po diktatu stranačkih baba koji su ih tamo delegirali…
Pa pri takvim izborima, svi bismo morali biti načelnici u neka doba, zajadio bi pesimist (prežderani tajkunski mafiozo). Jašta. To i jest ideal demokracije. Vladavina naroda, u svoje ime i za svoj interes. A ne za nečiji tuđi, pojedinačni, grupaški, partijskonaciokratski, kao što je slučaj na ovijem, već davno preglasanim prostorima. Koji izbora nemaju. Jer vide njihove raskošne palate i svoje prazne žitnice.
Namamljeni ovim providnim poklonima glasači, koje vole zvati prigodno i građanima, izabrat će opet obmane.
Neće se sjetiti one Ničeove: Ne boli me što si me slagao, već što ti više ne vjerujem.
Od Heraklita još, sve teče, samo voda ostaje!
Ramo Kolar
(Oslobodjenje)
Add comment