Politička agresija

Da takozvani aprilski paket ustavnih promjena nije odbijen prije dvije i po godine, možda se danas ne bi postavljalo pitanje da li se Bosna i Hercegovina nalazi pred raspadom. A postavlja se. Pogotovo poslije posljednje runde razgovora – pregovora šestorice lidera vladajućih nacionalnih partija koji su završeni – potpunim krahom.

Pitanje da li se BiH nalazi pred raspadom postavio je i Bakir Hadžiomerović Sulejmanu Tihiću u posljednjoj emisiji “60 minuta“, a postavljaju ga, i sebi i drugima, i sami građani, zabrinuti za svoju sudbinu i za sudbinu svoje zemlje. Tihić na ovo pitanje nije odgovorio direktno. Odgovorio je politički mudro: “Ako se BiH nije raspala 1992. godine, kad je na nju izvršena agresija, ona se ne može raspasti ni danas“.

Danas je, znam, vrlo opasno naglas i pomisliti da BiH prijeti opasnost od raspada. To je isto kao nekada, prije 1991. godine, reći da u tadašnjoj Jugoslaviji, a posebno u BiH, može izbiti rat. Navodim za to (samo) dva primjera:

Nakon masakra u Borovom Selu kod Borova, koji se dogodio početkom maja 1991. godine, kada su srpske paravojne formacije iz zasjede ubile 12 hrvatskih policajaca, taj dan sam pisao komentar za rubriku “U žiži“ koja je izlazila na prvoj stranici “Oslobođenja“. Stavio sam naslov “Rat je počeo“ i obrazložio ga. Taj komentar nije objavljen na prvoj stranici lista, već unutra, i to pod nekim bezazlenim naslovom. Kad sam urednika upitao zašto je tako postupio, odgovorio mi je: “Zato što u Jugoslaviji ne može doći do rata“.

Drugi primjer: Kad smo svi drhtali od straha jer smo vidjeli šta se BiH sprema, Alija Izetbegović nas je sa skupštinske govornice umirivao riječima: “Narode, spavaj mirno, rata neće biti“.

Lideri vladajućih stranaka su u subotu razgovarali o pet gorućih problema ove zemlje, a svaki od njih pojedinačno može biti povod da do raspada dođe: popis stanovništva, sudbina državne imovine, status Brčkog, ustavne reforme i zakon o negiranju genocida. I ni o jednom se “ni dozvati nisu mogli“.

I ovog puta su lideri iz dejtonske Republike Srpske predstavljali nepremostivu prepreku. Sve prijedloge lidera bošnjačkih i hrvatskih stranaka o svim spomenutim pitanjima na grub način su odbacili.

Iza takvog ponašanja stoji, naravno, njihovo čvrsto opredjeljenje da RS izdvoje iz sastava BiH. Naruku im ide i situacija oko Gruzije. Milorad Dodik otvoreno govori: Ako se raspala Jugoslavija, treba da se raspadne i BiH jer smo je zvali “Jugoslavija u malom“. Da ni poslije subotnjeg sastanka nimalo nije popustio u svojoj nacional-separatističkoj agresiji na državu BiH pokazao je odmah sljedećeg dana. Rekao je da popis stanovništva iz 1991. godine nije legalan, da će, stoga, RS provesti popis stanovništva 2011. godine i da će se stanovnici izjašnjavati (i) o nacionalnoj pripadnosti. On time želi dokazati da je RS etnički čisto srpska republika. Poslije toga će poništiti odluku o konstitutivnosti naroda i – eto ga.

Oružana agresija na BiH je zaustavljena zahvaljujući vojnoj intervenciji NATO snaga. Time je spriječen njen raspad, ali ne i podjele.

Danas se Bosna i Hercegovina nalazi pod snažnom političkom agresijom Milorada Dodika i prijeti joj realna opasnost od raspada, pa ko hoće i može to da shvati i prihvati.

Za razliku od zaustavljanja oružane agresije, postavlja se pitanje da li je međunarodna zajednica spremna da zaustavi i ovu današnju – političku.

Isto tako se postavlja pitanje jesu li unutarnje političke snage toliko moćne, voljne i jedinstvene da tu agresiju same mogu zaustaviti i tako spriječe raspad ove zemlje. Treba stalno imati na umu činjenicu da su aprilski paket ustavnih promjena, što je Dodiku višestruko pomoglo da danas radi to što radi, oborili surogati matičnih nacionalnih stranaka. I to iz čisto karijerističkih razloga, u borbi za vlast.

Piše: Mirko Šagolj
(Oslobodjenje)